Kako god da izaberete, biće prvo điđi – miđi

Vic koji o svim našim izborima govori više i preciznije od drugih blago je, što bi se reklo danas kad su svi tolerantni i blagoglagoljivi – svi, pa i fašisti: zapadnocentričan i rasistički. Ali dobar vic je uvijek transgresija. Ako niko nije uvrijeđen, niko se nije ni nasmijao.

Glasi ovako.

Englesku ekspediciju, negdje u džunglama Afrike, zarobi pleme ljudoždera. Punude im izbor: da vas ubijemo, ili điđi-miđi. Pošto je, tom frazom optimisti pravdaju svoju i tuđu glupost,nada jača od strepnje, a i sam je za život zarađivao tako što je propovijedao nadu, sveštenik koji se tokom putovanja u srce tame brinuo da dobre duše istraživača ne zalutaju, izabere điđi-miđi.

Ispostavi se da ponuda pod tim imenom podrazumijeva niz – iz perspektive zarobljenika – neveselih stvari: silovanje, nabijanje na kolac i dranje kože sa u agoniji umirućeg, recimo.

Tek što je posljednji krik mučenog sveštenika kao rijetki leptir nestao u zelenom lavirintu prašume, prvi oficir krikne: ja biram da me ubijete!

Poglavica kaže: može, ali prvo malo điđi-miđi.

TRANZICIJA JE ĐIĐI – MIĐI

Razumjeli smo se: takozvana tranzicija je điđi-miđi, zarobljenici smo mi, a ovi koji nad nama vrše điđi-miđi sjede u zgradama vlade,  predsjednika i parlamenta.

Razumjeli smo se: postoji dovoljno indicija da posumnjamo kako naše političke elite čine sadistički psihopati. Ti kao da bivaju regrutovani iz ludnica sa maksimalnim obezbjeđenjem. Ovdje bi i Hanibal Lektor mogao postati politički lider jednog od tri „konstitutivna naroda“.

Razumjeli smo se: sistem je takav da bilo šta i bilo koga da odaberete, slijedi điđi-miđi. Izaberete nacionalnu desnicu, dobijete điđi-miđi.

Izaberete ljevicu, kao SDP u Bosni i Hrvatskoj, ili Sirizu u Grčkoj – dobijete điđi-miđi.

Izaberete desne od centra, kao u Njemačkoj – dobijete điđi-miđi.

Tereza Mej ili Boris Džonson – koga god zaokružite, izabrali ste điđi-miđi.

Mari Le Pen je điđi-miđi, baš kao što je to, pokazalo se, bio i Olan.

RAZUMJELI SMO SE 

Razumjeli smo se: to što smo na svim dosadašnjim izborima dobili điđi-miđi, tek je dio problema. Da bi slika pozicije u kojoj se nalazimo bila potpuna, treba uvidjeti da ćemo isto dobiti i na svim narednim.

Razumjeli smo se: parlamentarna demokratija je politički sistem u kojem ti biva ponuđeno nekoliko opcija, od kojih ti posve slobodno, nakon slobodne debate u slobodnim medijima, biraš jednu, a dobiješ điđi-miđi.

U totalitarnim sistemima nema slobode izbora ni slobodne štampe, tako da u takvima bivaš prisiljen na điđi-miđi i pozvan da ga stoički izdržiš zarad višeg cilja i odbrane od spoljnih i unutrašnjih neprijatelja.

Revolucija je, pak, događaj tokom kojega se zatočenici uspiju osloboditi okova, nakon čega slijedi Revolucionarni teror, koji u praksi znači da oni nad kojima je vršen điđi-miđi sada điđi-miđi vrše nad onima koji su ga nad njima vršili, potom neko vrijeme lutaju, što bi Franjo Tuđman rekao, bespućima povijesne zbiljnosti, ne znajući šta bi sa vlastitom slobodom, potom zaključe, što bi don Anto Baković rekao, da je narod bez države kao govno na kiši, onda državu i njene institucije oforme, što znači da jedan ili nekoliko njih vladaju i điđimiđuju, dok ostali, kao što su im preci i kao što će im potomci, bivaju điđimiđovani.

Postoji nauk koji kaže: choose no evil. Kada si prisiljen na izbor između dva zla, odbij birati, ne biraj manje zlo da bi spriječio veće. To zvuči mudro i vrlo je, mislim da se to tako kaže, etično. Jedini je problem: nakon što na pitanje smrt ili „điđi-miđi“ podigneš do tada pognutu glavu, kao Tito pred sudom koji nije priznavao, neustrašivo pogledaš moći u oči i kažeš da „odbijaš izbor između dva zla“, slijedi odgovor: dobro, onda điđi-miđi.

(zurnal.info)