Šta sadrži “istorijski dogovor” protiv globalnog otopljavanja

Ministri zemalja učesnica Međunarodne konferencije o klimi, koja se održava u Parizu, usvojili su sporazum o ograničavanju globalnog zagrijavanja, a odobrilo ga je 195 nacija.

Provedba ovog sporazuma trebalo bi da uspori rast temperature na našoj planeti za 1,5 stepeni do 2100. godine. Stučnjaci su izračunali da bi, u slučaju da dogovor nije postignut, temperatura u istom periodu porasla za 5-6 stepeni, što bi dovelo do katastrofalnih posljedica po cijelu planetu.

U sporazumu, zemlje su obećale da će ograničiti efekat staklene bašte kao posljedicu ljudske aktivnosti do nivoa do kojeg šume, tlo i okeani mogu štetne materije apsorbirati prirodno, počevši od neke tačke između 2050. i 2100. godine.

Zadatak je što manje zagađivati planetu, da bi priroda mogla apsorbovati štetne materije

Da bi sporazum postigao cilj, svijet mora zaustaviti emitiranje plinova koji proizvode efekat staklene bašte u sljedećih pola stoljeća, smatraju načnici. Jer, što manje zagađujemo, to manje zagađenja priroda apsorbuje.

Postizanje ovog cilja uključuje transformaciju načina na koji ljudi dobijaju energiju. Baš zbog toga su mnogi aktivisti zabrinuti da uprkos obećanjima, zemlje nisu spremne da provedu tako duboke i skupe promjene.

Kada se euforija smirila, predstavnici članica su istakli, međutim, da nije sve ružičasto. Mnoga očekivanja i zahtjevi nisu ispunjeni, zemlje u razvoju skrenule su pažnju posebno na nedostatak jasnoće u pogledu buduće finansijskie pomoći iz razvijenih zemalja zemljama u razvoju.

Sporazum treba da bude ratificiran najmanje u 55 zemalja koje predstavljaju emitente najmanje 55 posto globalnih emisija, a nakon toga, stupio bi na snagu 2020. godine. Radi se o prvom sporazumu koji poziva sve zemlje da se bore protiv globalnog zatopljenja, a ne samo najbogatije.

Ključni naglasci iz sporazuma, koji predviđa prelazak na doba bez fosilnih goriva:

– Cilj je da se ograniči globalno povećanje temperature do “ispod” dva stepena Celzijusa, a napori trebaju ići u pravcu granice od 1,5 stepena.
Da bi se postigao ovaj cilj, globalna emisija stakleničkih plinova treba doseći vrh “što je prije moguće.” Neto nulta emisija – sporazum država se odnosi na razmjere emisija za koje je odgovoran čovjek – treba da bude postignuta u drugoj polovini stoljeća.

– Krajnji cilj države će postići davanjem svojih nacionalnih doprinosa, uključujući i mjere za smanjenje emisije stakleničkih plinova.

– Prvi globalni pregled napretka će se provesti 2023., pregled ispunjavanja nacionalnih ciljeva 2025.

– Sporazum od država zahtijeva redovno izvještavanje o mjerama za smanjenje emisija kao i o datoj i primljenoj finansijskoj potpori.

– Razvijene zemlje su dužne da pruže finansijsku pomoć zemljama u razvoju.
Pomoć su im dužne osigurati kako u smanjenju emisije stakleničkih plinova tako i prilagodbi na posljedice klimatskih promjena. Zemlje u razvoju mogu učestvovati na dobrovoljnoj osnovi, ako to žele.

– Manje obavezujuće: Razvijene zemlje će pomoći izdvajanje najmanje 100 milijardi $ godišnje od 2020..godine.

– U sporazumu postoji član koji govori o gubitku i štetama od klimatskih promjena. Riječ je o šteti koju nikako više nije moguće izbjeći. Ovaj član ne može biti osnova za bilo kakvu odgovornost ili kompenzaciju.

– Dokument je zakonski obavezujući. Na snagu će stupiti nakon što ga usvoji najmanje 55 zemalja, koje su zajedno odgovorne za najmanje 55 posto globalne emisije stakleničkih plinova.

Indikator.ba