Kakanj se danas oprašta od Esada Kadrića Dede, legendarnog borca Armije R BiH i dobrovoljca iz paklenog misočkog kanjona
Kada se 1992. godine prijavio da dobrovoljno ide da brani BiH imao je 53 godine. Bio je već u poodmaklim godinama, pa je bilo ćuđenja otkud “Dedo” da ide dobrovoljno u rat.
Rekli su mu: “Ne možeš ti dedo u rat”. Odgovorio je odlučno: “Mogu”. Insistirao je da ide da se bori.
Tako je dobio nadimak “Dedo”.
Dokazao se herojstvom na paklenom misočkom ratištu.
Prošao je sva ratišta, od Misoče do Vozuće i dalje, od dobrovoljačkih jedinica do kakanjske 329. brdske brigade.
Proizveden je u čin natporučnika.
– Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši i neka se priča o njegovom herojskom djelu pamti i prenosi kao pouka novim naraštajima koji dolaze”, rekao je načelnik Općine Kakanj Aldin Šljivo.
– Zbog svojih godina uvijek bi govorio “šefe daj mene gdje je najgore, ako me i zvekne manja šteta. Rahmet veliki za velikog čovjeka”, jedan je od brojnih komentara na Facebooku koje su napisali njegovi saborci.
Dženaza Esadu Kadriću Dedi klanjat će se danas poslije ikindije u njegovom rodnom selu Lipnica kod Kaknja. Za sve oni koji žele prisustvovati dženazi i ukopu kakanjskog gazije obezbjeđen je prevoz autobusom iz Kaknja.
Press Općine Kakanj
Iz dnevnika komandira Esada Dede Kadrića
…8. septembar 1992. godine odlazimo u Misoču da smijenimo drugu četu Teufika Turudije. Kada smo došli u Misoču smjestili smo se u jednom zaseoku – Avdukići. Kada smo se smjestili primijetili su nas četnici i odmah su nas granatirali pa smo se morali povući pošto su dvije kuće srušili granatama. Mi smo se povukli uz rijeku Misoču i smjestili se pod šatore.
Razmišljam, dragi Bože hoće li se ovo moći izdržati? Slabo opremljeni, slaba odjeća, obuća, borci u nekim tenama, a kišovito vrijeme. Pošto sam bio u Prvom vodu morali smo odmah na liniju. Izlazimo na liniju – Milakov Do, noć dolazi.
Bože moj, ne znam teren, rovovi slabi, slabo oružje, nemamo dovoljno municije, samo par bombi, nemamo ni zolje, RGP, ni ručnih bacača, ništa za protivoklopnu borbu, samo puške i to pola papovke, pola automatskih.
Čim je pala noć četnici su nastavili granatirati, jednu padobranku da osvijetle teren, a druga granata. Nismo se mogli maknuti iz bunkera. Kada je zora svanula kao da sam se rodio. Malo da razgledam teren i da vidim odakle sve četnici napadaju.
Teški momenti. Stalno granate padaju…
Mi, ako smo pukli samo jedan metak četnici odmah na to mjesto šalju desetine granata… I tako danima.
Monografija “Kakanj u Odbrambenom i oslobodilačkom ratu 1992-1995”, strana 166.
