Foto: Patria
Piše: Rasim Belko
Rijetko viđena izborna kampanja, u kojoj smo još rjeđe svjedočili definisanim programima, o tome šta će kandidati koji planiraju voditi ovu državu, raditi budu li izabrani, ušla je u fazu verbalnog bratoubilačkog sukoba. Politička korektnost, barem kurtoazna, izlapila je skupa s nepostojećim planovima i agendama. Ali su nam ponuđeni kontinuirani sukobi i obračuni, uz valjanje u blatu i nipodaštavanje oponenata.
Kandidati koji će vrlo moguće sutra morati biti partneri na izgradnji boljeg društva i države nisu više čisto politički rivali, njihova borba pretvorila ih je u neprijatelje, čija je borba sve opasnija po okoliniu. Jučer su bili bliski jedni drugima, silom interesa i ne samo političkih, postali su rivali, a u borbi za vlast završili su na suprotnim stranama.
Jedni druge dojučerašnji partneri, sada rivali optužuju za sve i svašta. Od optužbi za najteža kriminalno – koruptivna (ne)djela, izdaju države, odlazak mladih… do toga da su jedni ubice, a drugi u budućnosti mogu postati ratni zločinci. Država je tu najmanje bitna, ako im je uopće bitna, jer o njoj govore uopćeno, formalnosti radi.
Začešljati se da lijepo izgledaš je lako, platiš i ljudi te smontiraju da više ličiš na holywoodsku estradu nego sam na sebe. Ali odgovarati na pitanja o zakonima, Ustavu, planovima za podjelu BiH, otimanju državne imovine i milion sličnih, a bitnih upita, e tu je problem. Jer, u Bosni i Hercegovini se kampanja vodi po principu “drž'te lopova”, bez dokaza, argumenata. Po pravilu onaj koji najviše galami ima najviše prostora.
Zato nam u debatama kandidati razgovaraju o tome šta je rekao predsjednik Turske, ko se slikao s kim, ko je kome blizak i slično. Odgovora na pitanja kako zaštititi državu, sačuvati mlade u toj državi i krenuti putem napretka nema. Niti se ko trudi da ih ima!
Politika u našoj zemlji odavno je srozana na najniže grane. I to vrijedi za sve, ali ono što vrijedi za Bošnjake i one koje zovemo probosanskim je specifikum kakvom skoro nigdje ne svjedočimo. Bošnjaci su u evropskim okvirima mali narod, koji protiv sebe ima teškaše za neprijatelje. Višegodišnje. Višestoljetne. Stoga je nemoguće zdravorazumski objasniti kako su Bošnjaci od ideje odbrane i stvaranja države Bosne i Hercegovine došli do unutrašnjeg političkog neprijateljstva, koje vodi u jedom pravcu. Nestanku Bosne i Hercegovine. Jer, tako malobrojan narod teško će izdržati političko i mentalno ubijanje njegove suštine – njegovog jedinstva, u situaciji kada je unutarnarodni pluralizam pretekao višemilionske evropske i svjetske države. Desetak političkih stranaka otima se za Bošnjake, ali ne za dobrobit tog naroda i Bosne i Hercegovine, već isključivo za političke, ali i ko zna koje druge interese i ciljeve.
Bošnjaci su devedesetih pod jednom zastavom izdržali ono što vojni analitičari u svijetu i danas proučavaju zbog njegove nevjerovatnosti. Bošnjaci, a posljedično i Bosna i Hercegovina, teško će izdržati pluralizam rivala koji postadoše neprijatelji. Mnogo ih je, a svi ili skoro svi imaju različite vizije opstanka i razvoja zemlje i naroda.
Rijetki su koji pokušavaju okupljati. Takvi su možda i najviše na udaru, jer političke regimente instruisane vanjskim utjecajem ne žele okupljanje. To okupljanje je problem i brana planovima njihovih mentora. Jer, da su dobronamjerni valjda bi među tim idejama pronašli neku oko koje se mogu okupiti.
Pošteno govoreći, na ovom prostoru samo su dva politička subjekta ponudila okrupnjavanje. Jedan oko ideja patriotskog ujedinjavanja (SDA) i drugi oko građanske države (DF). Iako svi ostali politički rivali deklarativno se zalažu i za jedno i za drugo, niko još nije smogao snage podržati niti jedno niti drugo. Ali smo zato svjedoci da se 11 stranaka različitih političkih ideja navodno ujedinilo oko predsjedničkog kandidata. A onda svjedočimo kako se unutar tih 11 vode žestoke, što javne, što od javnosti skrivene borbe i okršaji.
Politički pluralizam u suštini bi trebao nositi pozitivne promjene i napredak. No, u našem, bh. slučaju je to apsolutno suprotno. U manjem entitetu politika je uglavnom svedena na dva bloka, koje drži vezivno tkivo apsolutne podrške nezavisnosti tog entiteta, ratnim zločincima i kontinuirane negacije genocida.
Kada je hrvatski narod u BiH u pitanju, oni su pak jednopartijski sistem HDZ-a, oko kojeg gravitiraju stranke nivoa mjesne zajednice. Jedino je u bošnjačkom narodu na sceni totalni politički rat oko baš svega. Većina tih stranaka je manje – više potekla sa dva politička izvora – SDA i SDP. I pitanje je šta te doskorašnje političke rivale tjera da primarno budu neprijatelji, a usput rivali.
Takvi su opasnost po opstanak, jer ova zemlja je nakon okončanja oružane agresije danonoćno pod svim drugim mogućim agresijama. Hibridni, specijalni, ideološki, politički rat kontinuitet su kojeg se još dugo nećemo osloboditi. Uz neprijateljski politički pluralitet, teško ikada.
Različita misao i promišljanje su osobenost zdrave demokratije, ovdje su pak temelj sve otvorenijeg neprijateljstva, koje vuče na dno. To neprijateljstvo vidljivo je bilo još i prije aktuelne, samoubilačke kampanje. Vidljivo je u Srebrenici, kada su jedni bojkotovali, drugi otišli u vlast. Vidljivo je decenijama u entitetu RS, gdje su Bošnjaci u parlamentarnom i političkom životu svedeni na nivo manjine. Na priči o Izbornom zakonu postalo je potpuno jasno da političke bošnjačke elite više nisu rivali, da su međusobni i neprijatelji države.
Ta praksa morat će biti promijenjena! Do izbora nemoguće, poslije izbora pod moranjem. Pluralitet je lako graditi u zemljama gdje nije nacionalizam voljeti svoju državu, poštovati tuđu, već normalna stvar. U državi gdje je nacionalizam voljeti svoju zemlju i sprječavati njeno urušavanje i nestajanje okrupljavanje oko državnostii opstanka je krucijalno.
To okrupljavanje morat će se desiti. U suprotnom će nam unutaretnička neprijateljstva bahate i nesumnjivo IZDAJNIČKE političke elite odnijeti i ono malo što je ostalo od NAŠE BORBE!
Patria
