Kad pohlepa postane jača od morala: Kako sam ja samohrana majka djeteta sa poteškoćama u razvoju postala nezaposlena preko noći?
Moje dijete i ja smo sada u bezizlaznoj situaciji, bez ikakve zaštite, prava ili podrške.
Moje ime je GORDANA SLAVNIĆ. Ja sam samohrana majka djevojčice koja je još u ranom djetinjstvu kategorisana kao dijete sa poteškoćama u razvoju, a odnedavno, zahvaljujući ličnim interesima i bezdušnosti nekolicine pojedinaca, NEZAPOSLENA SAMOHRANA MAJKA DJEVOJČICE SA POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU. Živim u Kozarskoj Dubici.
Molim vas za malo pažnje, tekst je dug, ali šta imam od toga da šutim, ništa! Šta će mi ova borba donijeti? Ne znam. Vrijeme će pokazati…
Zahvaljujući, sada već bivšim, radnim „kolegama“ (MARIJA ARNAUTOVIĆ, ALEKSANDAR TUBICA, ALEKSANDAR DUGAJLIĆ, DIJANA DOTLIĆ, BILJANA MILJKOVIĆ I DRAGANA MANDIĆ) koji su učinili i moguće i nemoguće i legalne i nelegalne radnje da ja ostanem bez posla, moje dijete i ja smo sada u bezizlaznoj situaciji, bez ikakve zaštite, prava ili podrške.
Vi gore pomenuti: Kada ste radili sve što ste radili, da li ste mislili da ću da šutim, da odem, da ne kažem ni riječ? Vama je to pozicija, titula, meni skoro pa jedini izvor prihoda i oaza sigurnosti koju sam, htjeli vi to priznati ili ne, stvorila skoro pa sama. Od momenta kada ste mene izglasali da budem predsjednica Udruženja roditelja, djece i omladine sa posebnim potrebama „Rastimo zajedno“, udruženje je polako, ali sigurno, dobilo kancelarije, namještaj, donatore, ušlo je u redovni godišnji budžet opštine, dobilo vlastito prevozno sredstvo, počeli smo da održavamo redovne sedmične radionice za članove, napravili fejsbuk stranicu, blog, postali prepoznatljivi… Moglo je bolje, naravno, moglo je brže, naravno, moglo je više, naravno, ali ja sam dala masksimum od sebe, koliko sam znala i koliko sam mogla, a vi? Šta ste dali vi? Vi ste sabotirali, omalovažavali i vrijeđali mene i moj rad, u tome ste bili najbolji. Vrijeđali ste me i na ličnoj osnovi, jer nemam fakultetsku diplomu pa ste smatrali da nisam dorasla da vam se suprotstavljam. Boljela vas je moja plata od 200 KM???? Eto vam je sada, u zdravlju je trošili. Neka vam novi predsjednik radi sve ono što sam radila ja, ali BESPLATNO (da vidim i to).
Moj život je jedna velika ironija:
Ja sam radila pet dana u sedmici po četiri sata dnevno i na kraju mjeseca dobijala 200 KM, dok je stručni tim (MARIJA ARNAUTOVIĆ, ALEKSANDAR TUBICA, BILJANA MILJKOVIĆ i DRAGANA MANDIĆ) radio jednom sedmično po dva sata i za to su dobijali 100 KM. U prevodu: Ja sam radila u prosjeku 80 sati mjesečno, a stručni tim 8 sati mjesečno.
Da ja nisam svakodnevno molila predstavnike opštine, razne kompanije za pomoć i podršku, taj stručni tim ne bi imao gdje ni da radi, ali lako se zaboravi šta je bilo, kada ti ne ide u korist. Lako je omalovažavati tuđi rad, da bi se svoj uzdigao, samo da li je moralno, časno i ispravno?
A najveća ironija od svega je što „Zakon o radu omogućava jednom roditelju djeteta sa poteškoćama u razvoju da ostvari pravo na rad sa polovinom radnog vremena, a da prima punu nadoknadu za svoj rad“, a ja tu „beneficiju“ NIKAD NISAM ISKORISTILA. Prvo jer nisam nažalost znala, a kada sam saznala, onda mi niste dopustili! Ja sam radila pola radnog vremena i tako isto polovično bila plaćena! Kao da je nekog bilo briga da mi ukaže na moju grešku, da mi je bar neko pomogao, možda bih do sada imala i pravo na neku penziju, ovako imam jedno veliko NIŠTA. Toliko NIŠTA imam da NISAM DOBILA NI ONU NOVČANU NAKNADU ZA NEZAPOSLENE koju po zakonu Zavod za zapošljavanje Republike Srpske dodjeljuje svim osobama koje ostanu bez posla. Kažu, nemam pravo! Malo vam je bilo što ste me otpustili, pa ste učinili sve da papirološli osigurate da čak ni to ne dobijem. Svača čast, uspjeli ste!!! Nadam se da ste veoma ponosni na sebe i svoja djela!
Majka sam, samohrana. Moja djeca su 2014. godine ostala bez oca, a ja bez podrške. Karcinom pluća, godinu dana borbe i smrt. Mi smo bili razvedeni, i da razvedeni supružnici često ne razgovaraju, nose tenzije i nervozu prilikom svakog susreta, ali isto tako razgovaraju o djeci o njihovoj budućnosti i o tome odlučuju zajedno, u paru. Da, ne razgovaraju o prošlosti, ali itekako razgovaraju o budućnosti svoje djece. U ovim momentima, mom mlađem djetetu više nego ikad treba tata, jer mama ne zna koliko dugo će moći glumiti hrabrost.
Činjenice, činjenice, činjenice:
Od osnivanja, pa sve do 2012. godine, pomenuto udruženje nije imalo ni kancelariju, ni projekte, niti ikakve rezultate iza sebe. Tačka. Istina! Imenovanjem mene za predsjednicu, udruženje na samom početku dobija i uspješno završava dva projekta, od kojih je jedan značio saniranje mokrog čvora i izgradnju rampe za osobe sa invaliditetom u OŠ “Vuk S. Karadžić”, a zahvaljujući ličnim kontaktima i lobiranjem (čitaj konstantnim moljakanjem) udruženje po prvi put u istoriji postojanja dobija svoju kancelariju od opštine Koazrska Dubica (praznu, nenamještenu, ali svoju). Pored svega toga, uporedo obavljam sve administrativne poslove, komuniciram sa institucijama, roditeljima, opštinom, Agencijom za razvoj i mnogim drugima…
Od tada, pa sve do 2015. tražim donatore da se opremi ta naša prostorija, da kupimo namještaj i sve ostalo što nam je neophodno i zamislite, uspjevam, a isto tako radim na ulasku udruženja na budžet opštine. To mi polazi za rukom 2015. godine kada je naše udruženje po prvi put dobilo stalna godišnja novčana sredstva (4.000 KM godišnje). U tom periodu javlja se potreba za angažovanjem volontera za rad sa djecom. Volonteri su angažovani da bi udruženje sada kada je riješilo egzistencijalno pitanje, pitanje kancelarije i budžeta, radilo sa djecom, što je i cilj svega od samog početka.
Nakon toga je imenovan novi upravni odbor udruženja koji je mene, bez trunke savjesti, dogovora, ali i nekog validnog objašnjenja i poslao na ulicu i ostavio bez posla 31.12.2018. godine. MARIJA ARNAUTOVIĆ, ALEKSANDAR TUBICA, ali ni članovi stručnog tima BILJANA MILJKOVIĆ, DRAGANA MANDIĆ, nemaju hvala Bogu dijete sa poteškožama u razvoju, tako da nedostatak razumijevanja i empatije donekle i mogu razumjeti, ono što ne mogu razumjeti jesu bezobrazluk, uvrede, poniženja, šikaniranja, neregularnosti, laži i sve ono što su oni radili.
Jedne prilike sam predložila da se djetetu, našem članu, kojem je umro otac, isplati novčana pomoć u iznosu od 100 KM. Upravni odbor je odbio rekavši da to “ne piše u statutu”. Jednom sam tražila da članovima koji ne mogu da dođu na radionice, uplatimo novac, da vide makar neku korist od tog članstva, dok Udruženje ne postigne svoj maksimum, rekli su takođe da to tako ne može. Isti taj upravni odbor je kada je DRAGANA MANDIĆ koja radi kao dio stručnog tima otišla na porodiljsko (iako nikad nije ni donosila nikakve doznake)istoj isplatili dva mjeseca po 100 KM uz obrazloženje da su to učinili “iz humanih razloga” ????? A ironije radi, kada su odlučili da meni ne žele više da produže ugovor, u obazloženju su, između ostalog, napisali da sam četiri dana bila na bolovanju, a nisam donijela nikakve doznake. Četiri dana, od godina i godina koliko sam radila!!! Znate li šta je još ironija, što je ista ta MARIJA ARNAUTOVIĆ svojim unucima nosila novogodišnje paketiće iz udruženja, a njeni unuci nisu djeca sa poteškoćama u razvoju, već Bogu hvala, zdrava i prava djeca. Ja nemam fakultetsku diplomu, ali ne mislim da zato manje vrijedim. Imali smo zajedno ideju da od udruženja napravimo nešto, ako vi niste bili zadovoljni mojim radom, ako sam ja bila glupa i neuka, zašto niste našli način da mi pomognete? Zašto vam je smetalo mojih 200 KM mjesečno? Znate i ja sam prije svega član ovog udruženja, roditelj, pa tek onda ta prokleta funkcija, da je makar nikad nisam prihvatila. Zašto, zaboga, niste legalno tražili moju smjenu: organizovali skupštinu, pozvali kompletno članstvo, a ne samo one koji su vama naklonjeni (i njihove bake i djedove, strine, tetke…). Zašto na ovaj način?
Ja znam da ja nisam prva ni posljednja koja je ostala bez posla, ali tom upravnom odboru zbog kojeg sam ja sada nezaposlena je mandat istekao 26. marta 2018. godine. Upozoravala sam, obavještavala ih, govorila im da moramo da održimo izbornu skupštinu i biramo ponovo upravni odbor. Odbijali su, negirali, upozoravala sam ih da to nije po zakonu, oni su mi odgovarali da su oni zakon! Jel još mislite da treba da šutim? Da sjedim u stanu i čekam čudo, pravdu, pomoć? A odluku da meni nije produžen ugovor o radu potpisuje upravo taj upravni odbor i to u decembru 2018. godine, dakle devet mjeseci nakon što je mandat istekao, nakon što po zakonu na to nemaju nikakvo pravo!!! Vjerovali ili ne, u Osnovnom sudu sam još uvijek ja ovlašteno lice, a raskid ugovora o radu je potpisala MARIJA ARNAUTOVIĆ u potpisu piše “ovlašteno lice”???? Sama je sebe ovlastila i sama sebi dodjelila ovu titulu. Ova osoba koja je penziju davno zaradila, ali kako mi je više puta rekla, penzija joj nije dovoljna da preživi, a ja imam muževu penziju i veća primanja od nje. Ironija? Bezakonje? Nelegalne radnje?
I DA BUDEMO NAČISTO: Po osnovu toga što je dijete sa poteškoćama u razvoju, moje dijete ima mjesečno 81.80 KM dodatak za pomoć i njegu drugog lica, a iz istog razloga je nakon očeve smrti naslijedila invalidsku penziju koja sada iznosi 210.40 KM. Dakle, nas dvije živimo od 292.20 KM.Napominjem da moje dijete ide svakih šest mjeseci u Zagreb ljekaru, što košta oko 1.000 kuna (otkako je umro njen otac ja taj novac sam primorana da tražim od opštine Kozarska Dubica, koji mi HVALA IM OD SRCA, nikada nisu odbili pomoći).
Napominjem da sam ja za sve što sam radila imala potpis knjigovođe ili savjete Centra za socijalni rad, jer ja nisam ni pravnica, ni ekonomistica, ni socijalna radnica. Knjigovođa mi nikada nije ukazala ni na kakvu grešku. Danas ih odjednom imam mali milion, bar tako tvrde moje bivše “kolege”. Ja sam majka koja je imala želju da svom djetetu, ali i ostaloj djeci napravi nešto, da osposobimo udruženje… Ipak, nisam bezgrešna, vjerujem ja da je sa pravne strane sigurno bilo grešaka i propusta, ali znate šta, sa moralne strane sam mirna. Savjest mi je mirna, a obraz čist! Sve što sam u životu stekla, stekla sam pošteno, a vama Marija Arnautović, Dijana Dotlić, Aleksandar Tubica, Aleksandar Dugajlić, Biljana Miljković I Dragana Mandić na obraz sve što ste mi posljednjih godinu dana činili.
O istoriji bolesti mog djeteta:
20. maja 1995. godine rodila sam zdravu kćerku, drugu po redu. Sa 10 mjeseci ona dobija fras, sa četiri prvi epileptični napad, jedan, drugi, treći, pa i do 10 dnevno, sve do osme godine. U tom periodu liječena je na Paprikovcu, bezuspješno. Tek sa njenih osam godina pronalazimo ljekara koji joj odlučuje pomoći i u tome uspjeva. Taj ljekar se nalazi u Zgrebu. Svaki pregled je koštao oko 1.000 kuna plus gorivo, hrana…
Na početku, na preglede se išlo svakih pola godine, kasnije samo jednom godišnje. Od njene osme do 22. godine, ukupno 14 godina. Saberite i vidite koliko je to novca. Reći ću vam ja, više od 20.000 KM. Novac koji ne znam ni sama kako smo nalazili. Radio je samo Ivanin tata, ja sam bila kući sa njom. Nikada, dok je Ivanin otac bio živ nismo tražili pomoć od države. Nikada nikakvu refundaciju. Nikada. Iako smo imali potpuno pravo, jer stanje u kojem je moje dijete došlo u Zagreb (nakon što je dvije godine bezuspješno liječeno u našoj državi) je bilo strašno.
Pored nekoliko epileptičnih napada u danu, pojavili su se tikovi, trzanja, nekontrolisano kretanje tijela…Kada smo ljekaru u Zagrebu prvi put došli i dali ljekove koje je moje dijete po preporuci naših ljekara tada pilo, on je sve bacio u kantu za smeće, osim jednog…tegretol… Nije to sad više ni bitno, ali shvatate poentu? Nismo tražili, živjeli smo skromno, jedno dijete liječili, drugo školovali, davali smo koliko smo mogli od sebe. Ako nekome nismo pomogli, nismo ni odmogli.
MOLIM VAS da ovu priču dijelite dalje, da se više nijedan roditelj ne nađe u ovakvoj situaciji. A ja? Idem dalje. Angažovala sam besplatnu pravnu pomoć u ovoj borbi, jer novca za privatnog advokata, nažalost nemam, ali svim srcem vjerujem da to što je besplatno, neće umanjiti kvalitet rada u borbi za pravdu. Ne želim da sjedim i plačem. Odbijam da sjedim i plačem, makar bi to bio nalakši put. Prošlo bi…Zaboravilo bi se…Niti bi ko čuo, niti bi ko znao.
Odbijam da poludim, da obolim, odbijam da me ubijete!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Izvor: Gordana Tomaš, FB
Buka
