LifestyleShowbiz

Goran Bregović za Gardijan o Bijelom dugmetu, Titu, trubi, Sarajevu…

“Bili smo siromašni, ali ako pogledate unazad, to je verovatno bilo najbolje doba naše istorije. Bilo je to vreme mira. Moja mama je bila Srpkinja, moj otac je bio Hrvat, a jedini problem je bio što je otac puno pio. On je bio pukovnik jugoslovenske vojske, a svi su oni previše pili”, započeo je Bregović veliki intervju za Gardijan.

Njegov život, piše britanski list, vrlo je zanimljiv. Bio je jedna od najvećih rok zvezda bivše Jugoslavije, pisao je muziku za filmove i za to dobijao nagrade, postao je najbolji “proizvođač” romske muzike iako nije Rom.

Bregović je odrastao okružen muzikom hrišćana, Jevreja i muslimana koji su koegzistirali u njegovom rodnom Sarajevu i to je upravo predstavljalo najjači uticaj na njega tokom komponovanja “Tri pisma iz Sarajeva”.

On Sarajevo iz devedesetih naziva metaforom sadašnjosti.

“Ono što smo videli tada vidimo danas širom sveta. Danas smo dobre komšije, a sutra pucamo jedna na druge jer smo različitih religija. Ljudska bića su mašine koje zavise od uslova u kojim funkcionišu. Ako ih usmerite dobro, biće dobri. Ako ih usmerite lošte, biće veoma loši”.

Gardijan piše o izvedbi “Tri pisma…” u Renu. Duvački instrumenti i udaraljke prave uvod, pridružuje im se Britanski simfonijski orkestar, a onda i Cigani sa limenim trubama. Bregović hoda kao rok zvezda, u belom odelu, razbarušene kose sa električnom gitarom o ramenu. Ipak, ključni solisti su violinisti.

Svaki solista na violini, a ima ih troje, “ispisuje” po jedno pismo iz Sarajeva.

Violina je bila važna i u Bregovićevom ranom detinjstvu jer ga je otac usmeravao upravo na taj instrument.

“Ja sam više gitarski tip. Učio sam da sviram, ali ne mogu da kažem da sam obrazovan u muzici. Sa 17 godina sam svirao gitaru u striptiz barovima u Dubrovniku, a kada sam počeo da sviram u Italiji imao sam problema sa drogom. Majka je došla po mene i obećao sam joj da više neću svirati”, priseća se Bregović.

Četiri godine je sledio njene savete, studirao filozofiju, ali je promenio pravac pred kraj studija.

“Postao sam rok zvezda – bio sam najveći. Moji heroji bili su britanske rok zvezde kao što je Led Cepelin – jednostavno, ako želite da svirate gitaru, želite da bude kao drugi zgodni gitaristi, kao Džimi Pejdž recimo”.

Prvi album sa Bijelim dugmetom Bregović je izdao 1974. godine, ali je oduvek postojao uticaj ciganske muzike u njegovom stvaralaštvu.

“Kada sam bio velika rok zvezda, uvek je u svlačionisi svirala za nas takva muzika jer to je ono što donosi ludilo. Smatram da je u svom korenu balkanska muzika kao pank, više ludilo od muzike. Pank je prestao da bude to što jeste kada počeo da bude muzika”, objasnio je Bregović.

Na pitanje po čemu je Bijelo dugme bilo posebno, on se dotakao politike.

“Na komunističkoj strani rokenrol je bio mnogo važniji nego na zapadu. Ako ste bili pažljivi i niste bili glupi, mogli ste ostaviti važne poruke za to vreme. Danas izgleda detinjasto, ali je u tom trenutku bilo veoma važno što je pevač benda bio obučen u belu uniformu kao Tito, a zatim i u crno, kao u nacističkom koncentracionom logoru”, objasnio je tvorac Bijelog dugmeta, a onda govorio i o Titu.

“Učinio je mnogo dobrih stvari, ali je propustio da transformiše Jugoslaviju u demokratsku državu. Da je to uradio rat bi bio izbegnut”, priča on.

Njegovi tekstovi su, prenosi Gardijan, sugerisali da “kada rat počne on može da zatvori prozore i da se ljubi dok se rat ne završi”. Bio je to optimističan stav, a rat mu je odneo sve – automobile, brodove, kuće u Sarajevu i po prvi put je “morao da radi”.

Tako je došlo do saradnje sa Emirom Kusturicom, ali i sa Juanom Mekgregorom.

A onda je napravio “Bend za svadbe i sahrane” i oživeo cigansku tradiciju.

“Ja nisam jedini kompozitor koji je njima impresioniran. Koja je svrha tradicije ako neke stvari iz nje ne možemo uzeti? Jedna od stvari na koje sam ponosan je što će danas stotine romskih bendova svirati moje pesme. Sviđa mi se ideja da bi zbog toga neki klinci zbog toga na hlebu mogli da imaju i marmeladu”.

Na kraju razgovora, osim poslovnih razloga za povezanost sa Mančesterom – koristi imigrantske priče ljudi iz tog grada za kreiranje opere – postoji još jedan razlog zbog kog bi se doselio u taj grad.

“Veliki sam obožavalac Mančester junajteda”, zaključuje Bregović, prenosi Nedeljnik.rs

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close