U ovoj zemlji po imenu Bosna i Hercegovina, nakupilo se toliko smeća, podlosti, bahatosti, intelektualne i morarne bijede koja se ne može poredit niti sa jednom ranijom društveno istorijskom formacijom koje su egzistirale na ovom našem malom prostoru, a bilo ih je.
Da ovo nisam doživio, uprkos svim pročitanim knjigama, razgovorima sa učenim ljudima i vrhunskim intelektualcima, vjerovatno nikada ne bih povjerovao da je jedno društvo u stanju da, za svega desetak godina toliko propadne da se sve ono što je ranije bilo normalno i poželjno, počne posmatrati sa gađenjem, pa čak i prezirom.
Za kratak period, malograđanština je ušla u sve pore ovog društva koje je po dubini totalno strunulo. Lažno bogastvo, lažna sreća, glumljenje visine i moći bez pokrića, usne napumpane – veće od d**eta, 100 g mozga – 100 kg mišića, prostitucija, BMW-ovi, kokain, pištolji, skupa odijela, ajfoni, gaženje preko mrtvih da se dođe do cilja, slike sa egzotičnih destinacija na kredit (…) a iznutra i u glavi – praznina, nema ništa. Ovo je otprilike današnja slika bosanskohercegovačkog društva sa naročitim akcentom na Republiku Srpsku i Banjaluku koje su za kratko vrijeme postale leglo kriminala, prstitucije, narko kartela i trgovine ljudima. Neki će reći – dajte dokaze a, pola Evrope piše o tome. U suštini mi i ne vidimo šta se dešava, jer nam je to postalo normalno, pa čak i poželjno.
Mladost nam je uništena, teško bolesna i frustrirana. Za jedno ”NE(moguće)”, današnje generacije djece i mladih padaju u teške depresije i anksioznost. Nerijetko, prisutni su i teški izlivi bijesa, frustracija i nezadovoljstva a usled nemogućnosti ostvarenja ciljeva, čak se ”diže i ruka na sebe”. Parola ”moram dobiti sve sad i odmah”, mlade, kojima su idoli okorjeli kriminalci beogradskog, banjalučkog i sarajevskog podzemlja te umjetnici koji u pjesmama i filmovima promovišu brz i luksuzan život, drogu, prostituciju ”rešavanje”, želeći da budu dio tog ”krema”, već u ranom dobu stupaju u kriminalne vode. Za pošten rad i sticanje treba vremena a, vremena nema.
Kao glavni nukleus društva – uništena je i porodica. Razbile su je moderne tehnologije, društvene mreže, materijalna nesigurnost, kreiranje slike da se rađanjem djece i stupanjem u brak život završava i počinje period teškog ropstva i mučenja ali – i totalna materijalizacija i plastifikacija društva gdje su, muškarci koji nemaju jedan ili više stanova i automobila – nepoželjni, nesposobni i – budale a, djevojke bez po’ kile plastike u tijelu – omražene i neinteresantne. Kao posledica svega, djeca su nam krajnje nevaspitana, neamju poštovanja prema roditeljima a kamoli nastavniku ili starijem a, kako i da imaju kad ih vaspitavaju parovi, farma, tik-tok, Omčo, Kristijan Golubović, Stanija, Kulićka, Prase i njima slični.
Svi bi nešto htjeli, svi govore o nekim velikim ciljevima ali, malo ko se odvažuje da se odvoji od mamine i tatine kućice i zapne jer ”ne mogu ja, kako ću sam/a”(?). Za mladog, zdravog i sposobnog čovjeka najveća prepreka može biti samo njegova glava i ništa više. Doduše, mogu biti i roditelji koji dopuste da im dijete vaspitava telefon. Treba zaraditi pare kako tako da se pokaže društvu i komšijama ali opet, pojedinac posle osamnaeste sam bira šta će biti.
Političku, intelektualnu i kulturnu scenu ne vrijedi ni komentarisati. U zemlji u kojoj se politika vodi snimanjem video klipova, prepucavanjima, populizmom, obmanjivanjem, spletkarenjem, dodvoravanjem po svaku cijenu, ništa bolje od ovog što imamo se i ne može očekivati. Političari na čelnim pozicijama su nam neobrazovani i što je najgore od svega, kao takvi, prepuni su samopuzdanja. Na prste jedne ruke se mogu pobrojati pojedinci na političkoj sceni za koje bi se moglo reći: ”ti ljudi su sposobni, obrazovani i mogu biti sjajan primjer građanima”. Kod nas je parola – što glasniji, neobrazovaniji i nevaspitaniji baja, to su veće šanse za popularnost i osvajanje glasova. Nevjerovatno!
Što se akademske i intelektualne scene tiče – ona je na margini – zasluženo! Ćutanje je u ozbiljnoj mjeri došlo na naplatu a kulminacija tek slijedi. Nekultura je postala kultura a obrazovan, pristojan i odmjeren čovjek – budala. Pravo i pravda odavno su misaone imenice jer ”sve ima svoju cijenu” a one malobrojne ”budale” koje nešto pokušavaju, prije ili kasnije se povuku ili se utope u sivilo.
Juče me jedna, jako dobra, veoma obrazovana i uspješna prijateljica iz Sarajeva pitala šta da očekujemo u narednom periodu. Odgovor je zvučao kao zona sumraka – ne zato što sam defetista ili pesimista, već zato što nam je realnost siva – bez ijednog tračka nade u bolje sutra. Ovo malo naroda i intelektualnog potencijala što je ostalo u zemlji, ne može više uhvatiti korak sa kriminalno – kartelskom državom. Degradacija društva polako doživljava svoju kulminaciju i do neke vrste reseta će kad – tad morati da dođe. Kakva će biti njegova priroda i kakve će posledice to ostaviti po nas, svemu tome ćemo svjedočiti. Možda i brže nego što možemo zamisliti.
Buka
