Kad je na neko mjesto došao čovjek koji je dobar za državu

Sve što je nekada predstavljalo presedan, incident, skandal… danas je pravilo. Svaka ludost i donedavna nezamislivost danas predstavljaju prihvatljivu običnost, čak normalnost, pored koje svako normalno ponašanje predstavlja eksces i socijalno neprihvatljivu normu.

(Autor: Edin Urjan Kukavica – Avaz)

Vrijedni dokument

Osim svega onoga što znate, Bosna i Hercegovina je jedna od arheološki i historiografski najbogatijih zemalja na svijetu, od kojih su neka nalazišta – starija od 7.000 godina – među najznačajnijim (ponovo, na svijetu), čiji građani ne znaju ni da postoje, a kamoli gdje su i kako se zovu; BiH je jedina zemlja u svijetu sa nekoliko „rodnih listova”, od kojih nijedan nije tačan; vjerovatno zato slavimo svoje okupatore, a proklinjemo oslobodioce, zaboravljamo zlo i opraštamo svojim neprijateljima, a jedni drugima nikada; na mjestu naših najznačajnijih historijskih građevina šire se benzinske pumpe i kafane, a one manje značajne „restauriramo” ne u izvorno stanje i izgled nego u ono kojeg se još sjećaju članovi komisija za zaštitu nacionalnih i kulturnih spomenika; u BiH djeluje deset puta više političkih faktora nego u mnogim deset puta brojnijim zemljama; svakih dvadesetak stanovnika zemlje izdržava jednog člana administracije!

Povelja bosanskog bana Kulina iz 1189. godine, nedvojbeni certifikat o preko 800 godina postojanja zemlje pod imenom Bosna, ali i jedan od najstarijih državnih dokumenata kod svih južnoslavenskih naroda i država postoji u tri primjerka, ali, nažalost, nijedan od njih nije u Bosni! Dva su u Dubrovniku (u Hrvatskoj), a jedan – za koji se pretpostavlja da je original – je u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu. Prvi (i jedini) zahtjev da se rodni list naše zemlje vrati njegovim vlasnicima – nama – naravno, glatko je odbijen! Da, Državni arhiv u Dubrovniku u kojem se – hvala Bogu – čuva veliki broj dokumenata i drugih svjedočanstava iz bosanskohercegovačke historije (poput mača bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanića) je odbilo dati saglasnost da se iz Dubrovačkog arhiva u Sarajevo na 15 dana pošalje Kulinova povelja te je ponudilo kopiju, što su u Sarajevu odbili. Nije poznato da su vlasti Bosne i Hercegovine (ako tako nešto uopće postoji) ikada pokrenule bilo kakvu inicijativu da se iznimno vrijedni dokument na bilo koji način vrati u zemlju; naprimjer da se otkupi!

Originalna Vakufnama Isa-bega Ishakovića, vrijedni dokument o utemeljenju glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajeva, iz 1461. godine nalazi se u Beču! Tamo je dospio „zahvaljujući” prvom austrougarskom gradonačelniku Sarajeva, Mustaj-beg Fadilpašić, sin Fadil-paše Šerifovića, predao ga Kosti Hermanu (Hormannu), koji je u Sarajevo stigao sa zapovjednikom okupatorske austrougarske vojske, generalom Filipovićem, a 1883. godine imenovan vladinim povjerenikom za grad Sarajevo, pobrinuo se za kulturnu baštinu naše zemlje: ostavio nam je zapise o njoj, naprimjer, sevdalinki, dok je najvrednije artefakte iz glavnog grada okupirane zemlje uredno slao i nosio u glavni grad zemlje okupatora!

Da paradoks bude veći, “vlasnik” imena (brenda) Isa-bega Ishakovića je privatna firma iz Sarajeva (čija je internet-stranica na engleskom jeziku), u vlasništvu Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka, koja (ili koji), već nekoliko godina zaredom, dodjeljuje istoimenu (međunarodnu) nagradu (u nekoliko kategorija) vjerovatno najopskurnijoj skupini dobitnika bilo koje nagrade na svijetu. I ovaj paradoks je do apsurda doveden kad je nagrada Isa-beg Ishaković dodijeljena predsjedniku Austrije!

No, samo Bog zna u čemu je dobro! Ta dva rodna lista su makar sačuvana i zna se gdje su. Za zadnji, komplet Dejtonskih sporazuma se čak ne zna ni gdje je. Zna se samo da ga nema! Istraga koja ili nikada nije pokrenuta ili, pak, njeni rezultati nikada nisu saopćeni, nije dala nikakav javno poznat rezultat.

Naravno, ima toga još. Privatna televizija – promotor zloćudnog tumora turbofolka, takozvane „narodne muzike”, koji je okotio, zadojio i odgojio posljednji naraštaj serijskih i masovnih ubica. u svojoj humanitarnoj akciji sakupi više novaca nego javni RTV servis. Srećom, zvijezdama se nisu plaćali honorari; u protivnom, još bismo mi (RTV pretplatnici) njima dugovali. Pored četrnaest ministarstava zdravlja, novac za liječenje najteže oboljelih se skuplja u radijskim i televizijskim emisijama, očajničkim molbama za pomoć odazivaju se samo oni kojima je također potrebna pomoć, dok tajanstvenih osamdeset pet stanovnika Bosne i Hercegovine ima, čuva i krije ravno 9.000.000.000 (milijardi) američkih dolara.

“Politika” je najbolje plaćen posao, a stranke su vlasnice svih radnih mjesta u ovoj zemlji, dakle vlasnice egzistencije i prava na život. Na mjesta u državnoj, entitetskoj, kantonalnoj i općinskoj upravi koja zahtijevaju iznimnu stručnost postavljaju se isključivo ljudi koji posjeduju samo dvije osobine: stranačku odanost i sluganski mentalitet; tada, umjesto da makar te osobine stave u funkciju umjesto sluga postaju gospodari i skrbe samo za vlastite i interese onih koji su ih postavili. Još nisam čuo da je na neko mjesto došao čovjek koji je dobar za državu, ali sam zato nebrojeno puta čuo: „Znaš li ti koliko je “taj i taj” učinio za stranku… Treba mu se odužiti!”

Pojeli skakavci

Sve su to podvale kojima nas drže u (ne)umu sve ove godine, desetljeća, stoljeća i ima ih još, naravno, ali nema više prostora.

No, vjerovatno najgora podvala od svih je tvrdnja da stari ljudi mogu donijeti nove ideje, nove pristupe, zaokrete i preokrete, da i ne spominjemo nove investicije i nova radna mjesta. Nakon dvadeset godina – koje su kod nas pojeli jazavci, a ne skakavci, štetočine, a ne simpatični muzičari među insektima koji su i u basnama osuđeni zbog lijenosti.
Neko će jednom – nadam se da će to biti za moga života, da mogu s mirom spustiti ruke niza se – morati napraviti presedan nad presedanima: kad dođe red na njega odreći se svoga stečenog prava i prepustiti ga mlađem, boljem i pametnijem.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close