Piše: dr. sc. Željko Pavić, Zagreb
Autogolovi Jure Krište

Gledajući sa strane, ne mogu se načudit Juri Krišti i njegovim autogolovima koje sebi u zadnje vrijeme zabija s nesmanjenom žestinom. S druge me strane još više čudi, zbog čega je toliko »najašio« po »Dobrom Pastiru«, fra Ivanu Šarčeviću, Ivanu Lovrenoviću, a sada i po fra Petru Jeleču. Njih braniti uopće mi nije namjera, budući da za tim nemaju potrebe ni oni sami – njihova djela, za razliku od Krištinih, najrječitije govore o karakteru tih ljudi. Prije bi trebalo obraniti Krištu od njegovih »nedoličnih ispada« u povijesnoj znanosti, kako bi rekao Stjepan Zimmermann.

Priučeni povjesničar

Koliko se sjećam, Krišto je doktorirao na psihologiji glasovitoga neoskolastičara Josepha Maréchala. Dakle, Jure Krišto nije nikakav povjesničar po struci, već neoskolastik. Stoga me opet čudi da Krišto nije ništa naučio od spomenutoga Maréchala koji je izvršio tzv. »transpoziciju Kanta«. O čemu se radi? Sve do pojave Maréchalova petosveščanoga) djela Le point de départ de la métaphysique (sv. I-V, 1922-47) neoskolastika nikako nije mogla preko Kanta zbog njegova nijekanja mogućnosti spoznatljivosti onoga nadosjetilnoga. Maréchal je prekoračio tu (samo-)postavljenu granicu i stupio u vrlo plodan dijalog s Kantovom moralnom filozofijom, čime je i samoj neoskolastici omogućio da postane dionicom aktualnih filozofijskih problema, bez ikakvih ideologijskih »ostrašćenosti«. U tom sam smislu svojedobno dva-tri puta poticao Krištu da se dalje razvija u tom smjeru. Međutim, budući da mu to očito ne dozvoljava njegov »plemenski« mentalitet jednako kao ni drugom raspopu Juri Zovku, on je krenuo u obračun sa svim nepravovjernim svećenicima i teolozima, pri čemu njegova »znanstvena« argumentacija gubi svaki karakter znanstvenost zato što je ispunjena onim najnižim strastima kojih bi se on kao raspop, dakle vjerojatno kao još uvijek vjernik, morao stidjeti iz dna duše.

Kriština namjera zbog toga i nije da bude povjesničar, već prije svega onaj koji će – poput onog nesretnog Josipa Jurčevića – otkrivati i dekretirati potonje istine ovoga svijeta i cviliti nad ugroženošću hrvatskoga bića. Svi ostali, koji se tomu protive, ili su komunjare ili neizlječivi jugonostalgičari. Od takve je sheme tumačenje cijelu Bosnu zaboljela a i danas neprestano boli glava. Bolest na smrt ne dolazi iz tuđih, nego iz vlastitih redova u liku spomenutih koji su gori od bilo kakve ne-hrvatske rak-rane. Kada Jure Zovko u jednom svom članku prigodom osnivanja Bošnjačke akademije u Sandžaku kaže da je to bio najbolji povijesni potez od »Oluje«, po čemu se tada Krištino kvalificiranje »Dobroga pastira« razlikuje od spomenutih bedastoća? Ni po čemu – zato što i jedan i drugi i treći izvan svoje kože vide samo UDBU, KOS i slične institucije, a zaboravlja se npr. uloga Jurina strica Bože Zovka u frankfurtskoj UDB-i.

Tomu jednoč za svagda treba stati na kraj, posebice što spomenute Krište svojim »znanstvenim« istraživanjima blate one ljude kojima nisu »do koljena«, koji su svojim životima svjedočili vlastitu vjeru. Tragedija je što jedan Krišto-vjernik toliko blati svoja vjerska uvjerenja da su mu potpuno strane riječi poput razumijevanja, praštanja, pomirbe itd. Zamislimo samo kako takvi ljudi odgajaju svoju djecu, o studentima da i ne govorimo. Naslušao sam se more studentskih priča o spomenutima i njihovom javnom »ustašovanju«, no te su priče, opet nažalost, kod studenata često »pile vode«, budući da su mladi ljudi kao glina, tj. kako ih oblikuješ, takvi će i biti. Sramota je to, sramota do Boga, ukoliko spomenutima ta riječ išta znači osim ako se ne radi o »hrvatskome Bogu«. Ovdje nikako ne želim teologizirati niti moralizirati, budući da sam i sâm zasigurno mnogo gori od spomenutih u stvarima gdje sam i sâm »nakrivo nasađen«, već izričito apelirati na spomenute da se jednoč za svagda okanu spomenutih budalaština, ne zbog njih samih, nego zbog brojnih generacija koje upropaštavaju kao profesori.

Kriština mržnja prema Bosni i franjevcima

Jure Krišto očito ne razumije niti povijest niti aktualnu situaciju u BiH, njemu je kao »pohercegovačenom« Bosancu mrska svaka pomisao na cjelovitu Bosnu. Rastući u dominikanskom samostanu ostao je potpuno »sterilan« prema zbiljnosti, a time i prema povijesti koju olako »vrednuje« sa svojih, imanentno nacionalističkih pozicija. Stoga me doista zanima koji su to bosanski franjevci koje on smatra svojim prijateljima i prema kojima se odnosi s toliko razumijevanja i ljubavi. Nacionalizam je vrlo ozbiljna psihička bolest i zato je najbolje liječiti se na vrijeme. Ili što je rekao davno jedan moj prijatelj odvjetnik iz Metkovića dok smo studirali u Sarajevu: »Ljudi, Isusa mi, nisam nacionalist, al’ volim svoju naciju!« U Jure Krište nema ljubavi, već samo mržnja prema svemu što se ne uklapa u njegov nacionalistički nazor o naciji. Tu će mržnju prevladati tek kada skupi barem mrvicu bez-pretpostavne ljubavi prema bližnjemu koju su tijekom svoje krvave, tužne i istodobno ponosne povijesti uvijek iznova iskazivali bosanski franjevci. Dok ne skupi tu hrabrost, Krišto će zavijati na mjesec poput Ivana ev. Šarića i pisati spjevove poglavnicima bilo koje vrste – bitno je da su poglavnici!

http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=21831

Ćorci Jure Krište
Piše: fra Petar Jeleč

Na brojna podmetanja i neistine o bosanskim franjevcima, studentima i profesorima Franjevačke teologije u Sarajevu koje je njihov dežurni „povjesničar“ Jure Krišto u četiri nastavka objavio na portalu hrsvijet, odgovorio sam mu onako kako i priliči čovjeku koji u svojim istupima sramoti častan naziv povjesničara i koji pokazuje višegodišnji, vrlo zavidan nivo nesnošljivosti, ali i kompleksa, što ih kao bivši svećenik dominikanac ima prema franjevcima Bosne Srebrene. To je pokazao u mnoštvu polemika koje je vodio i prije mene s fra Ignacijem Gavranom, fra Velimirom Blaževićem, s akademikom Srećkom Džajom i drugima koji su nastojali argumentirano odgovoriti na njegove uporne klevetničke napade. Unatoč svoj argumentaciji, nisu mu naravno ništa mogli dokazati i žalibože vremena što su ga utrošili nadajući se da ljudima poput Jure Krište argumenti nešto vrijede.

 

Kao što je čitateljima već poznato, Jure Krišto je u svom četvrtom nastavku sramotnog pamfleta protiv bosanskih franjevaca na portalu hrsvijet spomenuo i naš navodni osobni susret u Rimu i to kako mi je davao neke savjete glede moga znanstvenog rada. Jure Krišto je to, naravno, u cijelosti izmislio kao što i inače izmišlja u čitavom nizu svojih tekstova prema onoj narodnoj „što se babi tilo, to se babi snilo“. Jer, dotičnog gospodina nisam nikada u životu ni vidio ni čuo, niti od njega dobio bilo kakav savjet, a svakako ga od njega ne bih nikada ni tražio ni prihvatio. U svojoj reakciji na moj tekst Krišto govori da sam se u odgovoru poslužio udarcima ispod pojasa. Ne znam zašto tako misli i zašto bi se radilo o bilo kakvim udarcima ispod pojasa, ako sam ukazao na to da čovjek govori potpune neistine i izmišlja događaje koji se nikada nisu zbili. Ako je moje ukazivanje na njegovo čisto izmišljanje nečega što se nikad nije dogodilo – udarac ispod pojasa, što je onda njegovo, ponavljam, čisto izmišljanje? Valjda neka nova „viteška“ vještina „a la Krišto“!
G. Jure Krišto, valjda donekle i sam svjestan da je „provaljen“, u svojoj reakciji reterira, no – u svojoj nevolji i na svoju nesreću – dodaje i nove detalje, meni naravno sasvim nepoznate, te veli: „U Rimu sam boravio dva puta dok je fra Petar bio tamo na studiju. Prvi put kao član međunarodnoga tima koji je dobio zadaću da prouči osobnu arhivu biskupa Aloisa Hudala kao pripremu za međunarodni simpozij o biskupu koji je spašavao Austrijance i Nijemce poslije Drugoga svjetskog rata, a neki krugovi su ga optuživali zbog skrivanja «ratnih zločinaca» i zbog pomaganja da izbjegnu sudove. Mislim da mi je upravo u vrijeme moga istraživanja u Njemačko-Austrijskom koledžu Santa Maria dell'Anima fra Petrov dobar poznanik rekao da ‚ima jedan bosanski franjevac koji piše disertaciju o Crkvi u BiH u vrijeme NDH‘ (nešto u tom smislu i zato su jednostruki navodni znaci). Da, to mi je bilo drago i htio sam se upoznati s mladim budućim povjesničarom. Dobio sam i telefonski broj i – dalje se zna. Sjeća li se fra Petar toga ili ne, hoće li priznati to ili ne posve mi je svejedno“.

 

Kako se vidi iz ove najnovije Krištine verzije, sada odjedanput više nema ni govora o našem osobnom susretu i njegovim savjetima, nego je dotični dobio moj telefonski broj „i – dalje se zna“. Pa što se to sad sve dalje zna, g. Krišto? Ne zna se ništa, jer ničega nije ni bilo pa stoga se nitko toga ni ne može sjetiti: ni ja – htio ne htio – pa čak ni Vi – osim ako sve niste ne samo izmislili, nego si to sve jednostavno umislili?!
I da ponovimo lekciju, očito Vam to neće biti viška: Nas se dvojica, g. Krišto, nikada nismo osobno vidjeli i nikada nismo razgovarali – ni telefonom ni na bilo koji drugi način. Svojom novom verzijom izmišljotine samo ste se još gore zapetljali u kučine. Ništa tu ne pomaže plitki i jeftini sofizam tipa „i – dalje se zna“, nego samo pokazuje Vaše podcjenjivanje zdravog razuma čitatelja, kao da to oni neće prozreti već na prvi pogled.
Ali možda od svega bude i neke koristi: možda shvatite kako je puno rizičnije izmišljati o živim ljudima, nego se nabacivati blatom na bosanske fratre koji više nisu među živima, a što je Vama očito postala prava-pravcata opsesija. Živi ljudi, naime, znaju i odgovoriti, baš onako kako i zaslužujete. Možda čak shvatite i to koliko je razorna za Vašu vjerodostojnost Vaša izmišljotina o onodobnoj tobožnjoj radosti (!) što „ima jedan bosanski franjevac koji piše disertaciju o Crkvi u BiH u vrijeme NDH“. Ali, poznajući Vas – radi se o još jednoj čistoj izmišljotini. Naime, nadaleko je svima poznata Vaša radost i ljubav prema bosanskim franjevcima. Izgleda da čim saznate za nekog bosanskog franjevca, odmah Vas, zbog silne radosti i ljubavi koju osjećate prema njima, uhvati velika želja da ih nazovete i družite se s njima, baš kao što se to učinili i sa mnom u Rimu – u Vašim snovima, naravno.
Ne namjeravam poput Srećka Džaje, Ignacija Gavrana, Velimira Blaževića i drugih gubiti sate i sate objašnjavajući bilo što čovjeku koji je sklon ovakvom konfabuliranju. Ovakvim ponašanjem, podmetanjima i izmišljanjem sami ste sebe, g. Krišto, što se mene osobno tiče, potpuno diskvalificirali za bilo kakvu buduću raspravu, a nivo na koji ste pali plasiranjem potpunih izmišljotina jako dobro pokazuje kakav ste čovjek i povjesničar.
To što Vam se ne sviđa moj doktorat, jako mi je drago. To što me smatrate lošim povjesničarom, još mi je draže, a najdraže od svega je što Vama, Vašem kolegi Ivi Lučiću, bh-Večernjaku, HDZ-u i Draganu Čoviću, pojedinim klerikalnim krugovima u Crkvi, portalima poput hrsvijeta i sličnima i dalje jako smetaju bosanski franjevci. Bosanski franjevci su, kako reče moj kolega fra Stjepan Lovrić, bili i ostali mete puno preciznijih strijelaca nego što ste Vi. A eto, još su tu i fratri i njihova Bosna i Franjevačka provincija Bosna Srebrena. I na Vašu veliku žalost ostat će i dalje! Lako ćemo s Vama jer kao i gore pobrojani pucate samo ćorcima. A ukoliko me zaista toliko želite osobno upoznati ili čuti telefonom (da Vam se ispuni neostvareni događaj iz Rima), znate moju adresu. Moj savjet glede stručne pomoći zbog izmišljanja događaja koji se nisu nikada dogodili, naravno, i dalje stoji.

Ovo je odgovor na novi Krištin tekst: Jure Krišto – Topnički promašaji fra Petra Jeleča. Ovime je polemika s ove strane završena.

Jure Krišto: Topnički promašaji fra Petra Jeleča

Franjevac Bosne Srebrene, povjesničar fra Petar Jeleč, ražestio se na moju kritiku njegove doktorske disertacije o Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske na jednome drugom portalu. Prava je to topnička paljba, valjda priprema za neku drugu navalu, jer nekoliko puta ističe (velikim slovima, da netko ne promaši ono što je htio reći) da lažem. Čak me uvrsti u ‘špijunski milje’. Kakva nepodnosiva lakoća govorenja – i psovanja! No, kad god svjedočim ovakvoj paljbi, odmah znam da iza topova stoji slabić u svakom pogledu.

 

Ne želim prebirati po pikanterijama iz fra Petrove biografije, a neću reći ni da laže, ali moram ponovno reći da sam razočaran, jer pogrešno tumači moje riječi (koje i sam vjerno citira!!), što me uvjerava da mladi gospodin vjerojatno i arhivske isprave nemarno čita. Logično je onda da je i njegova historiografija na klimavim nogama i nepouzdana. Utoliko me ne čudi što se obrušio na moju malenkost udarcima ispod pojasa, a da mi ne odgovara na moje kritike njegove disertacije (a mogao bih kritiku proširiti na mnogošta što je napisao i izekao poslije te disertacije).

 

Dakle, u citatu koji fra Petar prenosi ne kažem da smo se u Rimu ili bilo gdje sreli. To ne znači, pak, da se nismo čuli, a to jesmo i istina je da sam mu rekao to što kažem da sam mu rekao! Ta je okolnost važna i za odgovor na fra Petrov drugi prigovor meni, pa ću je pobliže objasniti. U Rimu sam boravio dva puta dok je fra Petar bio tamo na studiju. Prvi put kao član međunarodnoga tima koji je dobio zadaću da prouči osobnu arhivu biskupa Aloisa Hudala kao pripremu za međunarodni simpozij o biskupu koji je spašavao Austrijance i Nijemce poslije Drugoga svjetskog rata, a neki krugovi su ga optuživali zbog skrivanja «ratnih zločinaca» i zbog pomaganja da izbjegnu sudove. Mislim da mi je upravo u vrijeme moga istraživanja u Njemačko-Austrijskom koledžu Santa Maria dell'Anima fra Petrov dobar poznanik rekao da ‘ima jedan bosanski franjevac koji piše disertaciju o Crkvi u BiH u vrijeme NDH’ (nešto u tom smislu i zato su jednostruki navodni znaci). Da, to mi je bilo drago i htio sam se upoznati s mladim budućim povjesničarom. Dobio sam i telefonski broj i – dalje se zna. Sjeća li se fra Petar toga ili ne, hoće li priznati to ili ne posve mi je svejedno. S ostatkom, neka se bori fra Petar. I još samo jedno: iz ovoga je posve jasno da prije Rima nisam imao pojma ni o  fra Petru ni o njegovoj disertaciji. Kako sam to mogao «slutiti» da njegova disertacija neće biti ‘poput mojih radova’? Je li to ipak nešto naslućivao iz kratkoga razgovora koji smo vodili?! U svakom slučaju, to me vodi na fra Petrovu drugu insinuaciju!

 

Nisam se o njegovoj disertaciji raspitivao ni kod člana povjerenstva za njegovu disertaciju (korelatora), jer se prije toga s njime nisam ni poznavao (ali je on, očito, poznavao moje radove i na njih se pozivao). Ni sada ne želim fra Petru reći da laže, nego samo to da nije dovoljno kritičan prema svojim izvorima te da je to vrlo loša karakteristika povjesničara. Što bi se tek moglo (možda i trebalo) reći o insinuacijama da sam ‘pokušao ocrniti njega osobno i njegov doktorski rad’, i to, ni manje ni više nego ‘po instrukcijama iz meni sličnih i bliskih krugova’? Pa kakav je to kovitlac nastao u fra Petrovoj glavi da misli kako je bio toliko važan da se netko zanimao za njega i za njegov rad čim je ulovio avionsku vezu za Rim?! I iz kakve to zaplotnjačke sredine dolazi da zaključuje kako postoje čak nekakvi krugovi koji žele obezvrijediti njegovu veličinu?!

 

Ako ga jednostavna istina može vratiti u realnost, poručujem fra Petru da je taj gospodin, njegov ‘korelator’, pristupio meni, baš u vrijeme održavanja simpozija o biskupu Hudalu, i po prvi put smo se upoznali. U razgovorima tijekom dana rekao mi je za fra Petrovu disertaciju i potužio se na njezine nedostatke. Pitao sam koji su problemi, ali sam se – kako je u takvim trenutcima jedino ispravno – suzdržao od bilo kakve preporuke.

 

To je sva istina o mojoj «povezanosti» s fra Petrovom disertacijom. Mogao bih koju korisnu reći i o ocjeni «summa cum laude» i o nagradi Papinskoga sveučilišta Gregoriana, ali neću.

 

I konačno ‘o blaćenju franjevaca Bosne Srebrene’. Odlučno otklanjam svoje svrstavanje u tu kategoriju, jer su mnogi franjevci bili i jesu moji prijatelji, a o franjevcima povijesnim ličnostima pisao sam objektivno, nastojeći povijesne dokumente interpretirati u povijesnome kontekstu. Čvrsto sam uvjeren da je danas većina franjevaca Bosne Srebrene časna, poštena, predana i hvalevrijedna gospoda i fratri, a da su tipovi poput fra Petra Jeleča manjina. Upravo radi te strpljive većine, koja – kako to obično biva – ne može doći do riječi i ostaje šutljiva i šuteća, pisao sam o manjini koja se gura u prve redove, nudi se za vođe i predstavlja kao bogomdane veličine, baš poput fra Petra, a jasno je da su joj motivi politički i sebični. Tako je to bilo u prošlosti kad je vodstvo «Dobroga Pastira» igralo tu ulogu, a tako je, čini se, i danas kad su tu ulogu preuzeli drugi. Kakvo čudo da aktualni autoriteti veličaju one iz «Dobroga Pastira»?! Čak sam i prema mnogim franjevcima koji su bili članovi toga svećeničkog udruženja nalazio olakotne okolnosti i izražavao razumijevanje, jer to također povijesna istina. No, također je povijesna istina da su komunističke vlasti instrumentalizirale «Dobri Pastir» u borbi protiv Katoličke Crkve i da su pojedini franjevci, često zbog različitih ucjena, pristajali na tu ulogu. Samo o njima pišem kritički kao što ni fra Petra ne mogu hvaliti kad površno čita što je napisano i interpretira prošlost prema svome sviđanju ili nahođenju.
prof. dr. Jure Krišto

_____

Preporučujemo pročitati: Biseri dr. sc. Jure Krište

Prometej