Pandorina kutija koja se nije smjela otvarati nakon kataklizme II.svjetskog rata

Polupismeni predsjednik, a vjerojatno najpismeniji član Udruge branitelja Dubrovnika, hvasta se da bi oni „demokratski, putem javnih rasprava i pisanjem ozbiljnih primjedbi umjesto pamfleta, senzibilizirali  i građanstvo, neki bi rekli kročili smjelo u budućnost osluškujući bilo puka i malenih koji dolaze.“ Za kakvu su to demokratsku raspravu, ozbiljno pisanje (sic!) rasprava, a ne političke pamflete, sposobni prvoborci rata svršenog pred tridesti godištuna, koji političarima „koji budu od građana prepoznati“, dakle izabrani, prijete da zapamte „da je sve ovo bilo moguće ostvariti isključivo s pomoću Božjom, a ne nekim velikim praskom iz političkih gaća“? I koji je to Bog koji se apsolutno svrstao na stranu (dubrovačkih) branitelja iz tzv. Domovinskog rata?

Često, za današnje dubrovačke slike i prilike, skoknem preko državnih granica koje su nas stiještile nakon spomenutog, u nas službeno od samog inicijatora takozvanog „doktora“ Franja Tuđmana i njegova HDZ-a pompozno nazvanog, „Domovinskog rata“. U Glasu Trebinja, mjesečniku na žurnalističkom nivou zidnih novina koje uređuje, piše, ilustrira i korigira svakodobna sekretarica i ljubavnica glavnog direktora, u koji redovito zavirim kad se tamo zateknem, ovaj isti rat, u kojemu su, sjećamo se dobro, granate iz pravca Trebinja padale po Dubrovniku, zovu „Odbrambeno – otadžbinski rat“. Tako u zadnjem broju od februara 2024.u članku „Obilježen Dan boraca“ čitam, transkribirano s ćirilice:

„Polaganjem cvijeća na Spomenik braniocima Trebinja u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu, u našem je gradu obilježen  14.februar, Dan boraca Republike Srpske.

Tim povodom je u Crkvi Svetog kneza Lazara, u krugu nekadašnje vojne kasarne u Trebinju, služen i pomen za sve pale borce Republike Srpske.

Gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić je ovom prilikom  istakao da treba da se sjećamo onih koji su svoje živote položili za Republiku Srpsku i to ne samo na ovaj dan, već uvijek i iznova, brinući se o njihovim porodicama.

‘Novi saziv gradske Boračke organizacije, koji je izabran ove godine, uputio je prema opštinskoj administraciji zahtjeve sa listom prioriteta kod zapošljavanja najugroženijih boračkih kategorija, i mi smo već krenuli u realizaciju tog posla. Postoji mogućnost da to završimo kroz programe samozapošljavanja u javnom i privatnom sektoru i nama je interes da se djeca poginulih boraca najprioritetnije zaposle. Hvala svima koji su dali život, ali hvala i svim borcima Trebinjske i Hercegovačke brigade koji su nam omogućili da danas živimo i radimo u slobodi’, rekao je Ćurić.

Vlado Berak, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije Trebinje, kaže da je za njih Dan boraca RS jedan od najznačajnijih datuma, te da je neophodno čuvati sjećanje na one koji su stvorili Republiku Srpsku.

Predstavnici Boračke organizacije su i ovom prilikom podsjetili da je Vojska Republike Srpske formirana 12.maja 1992.godine, a, prema podacima tadašnjeg Generalštaba, na samom kraju rata je brojala 210.000 mobilisanih boraca.

U Odbrambeno-otadžbinskom ratu od 1992.do  1995.godine poginula su 23.752 borca, od čega je za Republiku Srpsku živote dalo 211 pripadnika Trebinjske brigade.“

Deboto svaki put kad dođem u Trebinje učini mi se da ugledam novu crkvu, srpsku pravoslavnu dakako, izniklu na dotad nezapaženom brežuljku.

Ja sam, a rekao bih i velika većina mojih sugrađana Dubrovčana i sunarodnjaka Hrvata, Socijalističku Republiku Hrvatsku u sklopu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, sa svim onim hotelima, TUP-om, Atlantskom plovidbom itd. doživljavao svojom domovinom. Usuđujem se pretpostaviti da je i većina Trebinjaca Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu u sklopu SFRJ, sa slavnom Tvornicom alata, Hidroelektranama na Trebišnjici, Neimarstvom itd. doživljavala svojom otadžbinom. Jedine društvene grupacije koje su se na ovim prostorima tada osjećale trajno ugroženima bili su rijetki četnici u Trebinju i joj rjeđi ustaše u Dubrovniku. Danas, trideset godina nakon bratoubilačkog rata u kojem su nekontrolirani požar Miloševićevog srbočetničkog divljalja Tuđman i njegov HDZ gasili polijevajući ga kleroustaškim uljem, svetosavsko neočetništvo je apsolutno dominantni svjetonazor u svim trebinjskim relevantnim društveno-političkim i vjerskim strukturama, uključujući dakako i tamošnju Boračku organizaciju, a kleroustaštvo po Dubrovniku, uključujući dakako i Mujanovu UBDu.

Osnovna razlika između trebinjskih (neo)četnika i njihove Boračke organizacije i dubrovačkih (neo)ustaša i njihove UBDe je što su ovi prvi pravoslavci Crkve Srbije, a ovi drugi katolici Crkve u Hrvata. A frapantna sličnost između njih je što im je tzv. Bog isti!

Kako smo mi dubrovački Hrvati imali dovoljno domovine i u SRH, a vjerujem da isto mogu reći i za većinu Trebinjaca u  SRBiH, to je ovo što Mujan, Tuđman i HDZ doživljavaju „Domovinskim“, a trebinjski im pandani „Odbrambeno-otadžbinskim ratom“, za nas bio apsolutno nepotrebni, suludi, idiotski, bratoubilački – građanski rat. Za nas Evropljane bila je to najveća, neoprostiva i nedopustiva greška u novijoj evropskoj povijesti. Pandorina kutija koja se nikako i ni iz kojeg razloga nije smjela otvarati nakon kataklizme II.svjetskog rata, presedan koji je omogućio skoru ukrajinsku katastrofu, pa možda čak i ovu izvanevropsku u Gazi…

Ali, (neo)ustašo Mujane i (neo)četniče predsjedniče Predsjedništva Boračke organizacije Trebinja, ma nije ovaj rat bio domovinski / otadžbinski ni za vas! Kakva vam je to domovina sa šengenskom granicom između Hrvatske i Herceg-Bosne, cvijeta kleroustašije? Kakva vam je to otadžbina s državnom granicom između Republike Srpske i Republike Srbije na Drini, a ne s jedinstvenom granicom Velike Srbije na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag? Kao Ukrajina, vama prispodobivog Zelenskog, bez Krima i Dombasa. Što mu, ako ne i gore, vidite na našim primjerima, nakon nekoliko milijuna mrtvih, ranjenih i poludjelih zemljaka, tisuća razorenih sela, stotina gradova i tvornica, ne gine.

Marin Držić je definirao rat kao pogubu ljudske naravi. Uvjeren sam, recimo koliko i pobožni hrvatokatolici da će ih Sveti Vlaho očuvati od bolesti grla, a pobožni srboslavci Sveti Vasilije od bolesti glave,  da je vidoviti Vidra pri tome vizionarski dobacio sve do jugoslavenske katastrofe 1990-tih. Držićeva poruka u mom slobodnom prijevodu na novohrvatskosrpski glasila bi: jebo vas, a sjebo nas je sve, pa i vas, domovinsko-otadžbinski rat!

Darko Kaciga Evropljanin

Dubrovnik, Glas Grada

magazinplus.eu