Ljevica 1914, ljevica 2015

I sada kada Europa ubrzano propada zbog politike nezasitnih, pohlepnih neoliberalnih financijskih špekulanata i mešetara, kada se kontinent ponovo puni oružjem i nagomilava vojskama koje dolaze i preko Atlanskog okeana i preko istočnih stepa, kada milioni očajnih izbjeglica (iz namjerno uništenih država i zemalja) se nalaze pred njenim vratima, kada ponovo divljaju šovinizam, religijski fundamentalizam, rasizam i samoproklamirani „spasitelji“ pozivaju na „okup“ i odbacivanje vrijednosti slobode, demokratije i republikanizma, gdje je taj PES i šta rade njene članice i njihovi samoproklamirani lideri.

(Salmedin Mesihović – tacno.net)

U vrijeme Belle Époque, kada je europska moć bila na svome vrhuncu, širom europskih država raširio se i značajno porastao radnički pokret, prvenstveno oličen u dva svoja vida, socijaldemokratiji i anarhizmu. Dok je anarhizam ostao ilegalan i beskompromisan u svojoj predanosti nasilnoj borbi, socijaldemokratija (često uvezana sa sindikatima i radničkim društvima) se više – manje partijski organizirala i po nacionalnim osnovama i internacionalno uvezala (II. Internacionala, osnovana u Parizu 14. VII. 1889. god.). Socijaldemokratske partije su se polako u većini slučajeva i legalizirale i ušle u tadašnji politički, parlamentarni sustav. To je počelo slabiti njihovu revolucionarnu oštricu, i polako ih prebacivati na tračnice ne samo revizionizma, nego i pristajanja na vrlo loše i nedopustive nivoe oportunističkog ponašanja. Rukovodstva socijaldemokratskih partija su se počela otuđivati od baze, od demokratije, postala su samodopadna i uživala u blagodatima parlamentarne uhljebljenosti. Naravno, postojala su i ona vodstva koja nisu imala te mogućnosti, kao npr. u slučaju ruske socijaldemokratije. I onda je došlo veliko iskušenje za te stranke, a to je izbijanje jednoga tipičnog imperijalističkog (od strane velikih carstava) i nacionalšovinističkog (od strane malih, nadobudnih država) rata u ljeto 1914. god. Članice II. Internacionale su bile obavezne da se suprotstave aktivno svojim imperijalističkim vladama i da spriječe izbijanje velikoga sukoba. Međutim, šta se desilo, gotovo sve članice II. Internacionale umjesto proleterske i internacionalne solidarnosti odabrale su opciju socijalšovinizma, odnosno upregnule su same sebe u jaram imperijalističkih i nacionalističkih gluposti, ludila i klanja koji je odnio najmanje 10 miliona života europskih mladića u njihovim najboljim godinama. A I. Svjetski rat je iza sebe ostavio epidemiju španjolske gripe koja je odnijela još desetine miliona života Europljanja, kao i sjeme za bujanje zla koje će dovesti do još mnogo, mnogo goreg rata→II.Svjetskog rata, čija je orgija krvi, bijesa, brutalnosti i ubijanja dostigla paklene i šokirajuće karaktere i obime. I tek u kasno proljeće 1945. god. Europa je mogla konačno da se opusti nakon 30godišnjeg posvemašnjeg razaranja, ali više nikada nije povratila svoju hegemoniju postavši obični privjesak gospodara iz Vašingtona i Kremlja, a odnedavno i Pekinga.

Kao ljevičaru prvi kamen grijeha baciti ću na lendohane, kukavice i izdajnike iz rukovodstva velike većine tadašnjih socijaldemokratskih partija Europe, koja su umjesto da zajedno nastupe i dignu sveopću europsku bunu protiv ratnohuškačkih politika svojih dvorova i vlada, su svojim poslanicima naložili da glasaju za ratne kredite i tako direktno omoguće financiranje rata. I tako marševnim korakom i motivirani patriotskim napjevima odoše „socijaldemokrati“ i „socijalisti“ da u blatnjavim, prljavim rovovima okruženi štakorima polože svoje živote kako bi trpeza male probrane oligarhijske i patriotski pohlepne vladajuće elite bila još bogatija i uglednija. Naravno, automatski se i raspala II. Socijalistička internacionala. Naravno bilo je pozitivnih iznimki, odnosno onih koji su odlučili da se suprotstave i spriječe katastrofu. To su bili u njemačkoj socijaldemokratiji grupe oko Karla Liebknechta i Rose Luxemburg, francuski socijalistički lider Jean Jaurès (ubio ga pred samo proglašenje mobilizacije jedan ludi francuski nacionalista), jedna skupina bugarskih socijaldemokrata, Ruska socijaldemokratska radnička partija (boljševika), i srbijanska socijaldemokratska stranka (čiji je jedan od glavnih vođa Dimitrije Tucović, nedugo zatim i poginuo na frontu). Tada je taj mali dio ljudi nazivan izdajnicima, hapšen, proganjan, mobiliziran ili u kažnjeničke jedinice ili poslan na najteže dijelove fronta.

101 godinu kasnije, isto imamo jednu europsku socijaldemokratsko/socijalističku asocijaciju koja se naziva Partija Europskih socijalista (PES). I sada kada Europa ubrzano propada zbog politike nezasitnih, pohlepnih neoliberalnih financijskih špekulanata i mešetara, kada se kontinent ponovo puni oružjem i nagomilava vojskama koje dolaze i preko Atlanskog okeana i preko istočnih stepa, kada milioni očajnih izbjeglica (iz namjerno uništenih država i zemalja) se nalaze pred njenim vratima, kada ponovo divljaju šovinizam, religijski fundamentalizam, rasizam i samoproklamirani „spasitelji“ pozivaju na „okup“ i odbacivanje vrijednosti slobode, demokratije i republikanizma, gdje je taj PES i šta rade njene članice i njihovi samoproklamirani lideri. Pa rade isto ono što su radili i njihovi prethodnici 1914., posakrivali su se pod skute „takozvanih velikih koalicija“ ili ispuštaju izljeve patriotskih „proljeva“ (vidjeti pod Milanović i guranje preimenovanja naziva zračne luke „Pleso“ u Zagrebu). Izgleda da su neki shvatili da im je bolje da budu lakeji vlada i komisija koje vode narodnjaci, koji su opet i sami ništa drugo nego obični batleri već spomenutih neoliberalnih pohlepnih i neodgovornih financijskih špekulanata i kriminalaca. Tu pupčanu vrpcu sa propalim establishmentom treba presjeći, PES treba ići u zajedničko proaktivno zajedničko djelovanje sa European Left, sa zelenima, sa drugim demokratama, pa i onim istinskim liberalima. Za nas na Balkanu svijetli lik Dimitrija Tucovića  treba da nam bude svima putokaz.

Publicola