Nekad me nisu smetali prazni govori na ponoćki. Nekad su me smetali partijski referati koji su zaobilazili stvarnost, a mislio sam – autoritet se ne smije odvojiti od odgovornosti. Uostalom, tko me tjera da ih slušam. Svećenici, a što je viši rang to je gore, govore nekim čudnim ezopovskim jezikom, ubiju mi volju da ih razumijem. Sve više liče na referate.
U malim seoskim crkvama do kojih se gazi snijeg, u kojima je hladno, a poslije, kad se crkva popuni, postane zagušljivo, ispred kojih pucaju petarde i ne očekuje se neka naročita riječ.
Sjećam se jedne ponoćke u mom kraju, sasvim posebne. U tim krajevima omiljena zanimacija je mržnja. Netko je u crkvu ubacio suzavac, jer tako se častimo tamo, mi i pravoslavci. Ne znam tko je počeo. Znam samo da su oni u lošijoj poziciji, njihov kalendar kasni, taman dovoljno da se krv ne smiri, a osveta pripremi.
Ljudi su plakali, nisu izlazili iz crkve. Pjevali su i zvučalo je skladno, uzvišeno i herojski. Nitko nije želio ustuknuti.
Bio sam sasvim naprijed, uz zid i, premda sam bio u iskušenju, nisam izašao. Propovijed je bila kratka i izdignuta iznad tih okolnosti: malo poziva na mir i na tradiciju, poziv da se ne puca, malo riječi o stoljećima i molitva za papu (je li tada već bio Ivan Pavao II.?), hrvatsku crkvu i vjeru.
Od seoskog župnika u nevjerničkom mraku komunizma se i ne očekuje više nego malo nacionalnog patosa, dogmatskog otajstva vjere ispod velikih okićenih borova.
Uzbuđena publika očekivala je više. Bar koju riječ protiv vlasti, nešto o tome da se ovo ne može zaboraviti, da su oni nevjernici koji zaslužuju prokletstvo. Župnik, iako krvavih i suznih očiju, nije to učinio. I ja, premda uvjereni ateist (kasnije sam za osjećaj posudio bolju riječ – agnostik), izašao sam na hladni zrak s osjećajem da živim u kotlu kojeg uvijek netko podloži plamenom mržnje.
Poštivao sam tog župnika (imao je on i svoje loše trenutke!), jer je govor s oltara obaveza.
Treba vidjeti svijet izvan crkve, živote i misli običnih ljudi, od kojih je za mnoge Božić tradicija, ali se ne predaju tajni vjere, ne vjeruju u nevinost Marije, ne mole se pred spavanje i umjesto molitve jutrom trgnu jednu oštru. Propovijed je bila dobra, kasnije sam razmišljao, primjerena trenutku, primjerena vremenu i okolnostima. Narod se moli, ali baš i ne vjeruje.
Njihova vjera je sebična i konvencionalna. Poštuju običaj, a vjeruju samo kad im treba i koristi. Nemam ništa protiv toga; slijedeći Kohlberga, smatram da nisu svi ljudi sposobni dosegnuti vrhunce unutrašnje uzvišene etike i da više djeluje strah od grijeha i pakla, nego zlatno pravilo da dugom ne činiš zlo.
Zato par neozbiljnih tvrdnji, sebično fiksiranje na svoje opsesije zavjerama, komunistima, šovinizam stvara velike nesreće ljudima koji žive u stvarnom svijetu problema sa stanovanjem, poslom, računima, plaćama, alkoholom i mladenačkim zaluđenostima.
Za njih razvod nije pitanje dogme, već svakodnevne mržnje i nesreće, obitelj nije molitvena zajednica, već problem nefunkcionalnih članova, abortus nije ubojstvo, već očajni pokušaj da se ispravi trenutak zanesenosti bez zaštite.
Nabijati im osjećaj krivnje jer su potražili posao u Irskoj, stvarati osjećaj mržnje prema strancima, nazivati atomske fizičare izdajnicima jer traže posao u Americi, pričati im bajke, mitove srednje klase u iščeznuću, o demografskoj obnovi je štetno jer je nerealno i, kada se predlažu rješenja, zabluda.
Zar će žene nakon trideset godina školovanja postati majke odgojiteljice, rasplodni inkubatori? I to s pozivom na njihovu svijest i patriotizam!
To je loše, stvara umjetne osjećaje krivnje, nezadovoljstva. Onako kako osuđujemo ugodni komoditet lijenčina, tako osuđujem ovu varljivu pretencioznost onih koji su slobodnom svojom voljom odustali od potomstva i spolnosti.
Gledajte suze i krvave oči ljudi, ne koristite njihov strah od neizvjesnosti radi svojih ideja o ispravnosti, svog iskustva izoliranog svijeta iza crkvenih zidova. I nikad i nikako nemojte tvrditi da ste čuvari vrijednosti i morala. Moral nije odvojen od života, on je život.
Uklopiti pojedinca u modelski pojam mladeži, pri čemu je dobro ono što su vrijednosti njihovih predaka, a ne vidjeti oštrim pogledom stvarnost i sadašnjost je opasna igra sa zakonitostima stvarnog svijeta. Model male seoske sredine u kojoj se svi poznaju, istog su roda i porijekla, rade iste stvari, žive na isti način i znaju malo o velikom svijetu nije stvarnost već fikcija.
Najviše ipak prostora na Božić dobiva propovijed o obitelji. ”Velik će se broj ljudi složiti da je u životu najvažnija obitelj i obiteljske veze, ali ponašamo li se tako da ih gradimo, učvršćujemo, štitimo ili se mirimo s time da se obitelji razgrađuju, da se brakovi razaraju, da djeca nemaju okrilja zdravoga odrastanja”.
Razvodi nisu grijeh, već očajni potezi ljudi koji ne mogu podnijeti žrtvu (zašto bi?). Tko nema djece valjda i ne zaslužuje da ih ima. Začeće potpomognuto od susjeda je prirodno, a od doktora prokleto. Da li onaj koji propovijeda pomaže u kuhinji, da li vozi djecu u vrtić? Ima li ovrhu? Otplaćuje li kredit? Što je s onima kojima su djeca morala otići na školovanje tražeći posao ili samo bježeći od idiotizma života u palanci.
Još lošiji su oni koji vjeruju da postoji evolucija, oni koji smatraju da uvid u dušu daje prije rendgen nego ispovijedi ili, još gore, čitaju Freuda. I još: ”Danas se promiču prava onih koji nisu naravnom vezom ljubavi sposobni rađati djecu, danas se i takve zajednice proglašavaju obiteljima”.
Veza ljubavi, strast i zadovoljstvo za mene imaju živo značenje. Riječ ljubav koristi se za tihu supatnju. U stvarnosti takvo trpljenje i odricanje pretvara se u borbu za daljinski upravljač; nije to ljubav već čekanje nekog događaja.
Valjda je isto s riječima dobrota i milosrđe koje imaju drugi smisao kad ne zvone ehom u kapelici, već zvone na razmišljanje i želju za promjenom u tvarnom. Imam sinove i unučice, no ne smatram se boljim od onih koji ih nemaju. Radi se o ljudima. Ne svecima. Sveci ne bi trebali imati prednost pred ljudima.
Zato propovijed nije bila dobra, već rutinska i neživotna. Nije se vjera približavala životu, već se očekuje da se sam život napusti, da svoje mislimo, da ne radimo što proglašavamo, da interese prikrijemo frazama o jedinstvu i solidarnosti, dobroti i milosrđu.
Tko to govori o ”laži, prijetvornosti, gramzivosti, nezasitne sebičnosti i gaženja časti”! Gramzivost i nezasitna sebičnost valjda se tiče sindikata, a laž i prijetvornost oporbe i liberala. Na Vladu se odnosi možda samo gaženje časti ili se to tiče naših dugova stranim bankama, Agrokora, zabrane prodaje sira i vrhnja? A i to više zvuči kao zahtjev, nego kao kritika. Prije deset godina govorilo se o ”grijehu struktura”. Sva sreća da u crkvi nema ogledala.
Izvan vremena i prostora je proklinjati one koji ne žive u dvorima, a izbjeći osuditi one koji voze velike automobile i žive ugodno. Takvi šire dojam o prividu ideala i stvarnosti sebičnosti.
Na kraju ćemo svi u poročne i proklete. Ostat će oni sami, sa stadom koje se ne pita o sadržaju govora. Trpi odričući se razuma i realnosti. Najviše što će stado reći pastiru je da ”oni to tako pričaju”. Da, nerazumljivo, prazno i sebično. A onda i ne rade onako kako propovijedaju i traže od drugih.
Meni je za stolom na Badnjak četrnaest ljudi. Nisu svi vjernici, bojim se, ali na Badnjak jedu ribu i uče djecu kićenju bora. Čitamo pjesmaricu Jure Bosančića i pjevamo ”Kyrie Eleison”. Veselje ti navješćujem. I piše: ”Sretan Božić i blagoslovljena N. godina” (a čestit?). Koja je to godina izdanja (”umnoženo ciklostilom”)? 1973.? U kojoj godini živi ovaj preuzvišeni s čudnom kapicom i čudnovatim idejama?
Danas me smetaju takvi prazni govori, referati bez radosti i bez pravog života. Možda očekujem previše. Ipak sam ja samo nevjernik.
autograf.hr
