O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
Petar Preradović
Jezik je bojno polje politike. U pravilnim ciklusima od četiri (četiri?) godine rasprave se ponavljaju, argumenti vade iz naftalina i jezični dušobrižnici imaju svojih pet minuta.
Da se radi o raspravi o jeziku, a ne o politici, stručnjaci bi primijetili da se hrvatski jezik poriče, iskrivljuje, osiromašuje i pretvara u birokratski sleng. Došlo je do iskrivljenja hrvatskog standardnog književnog jezika u javnoj upotrebi. Na sve strane nameću se dijalektalne verzije.
Čini mi se da je počelo s dalmatinskom, krajnje izvitoperenom varijantom. I dok se u pjesmama činilo simpatičnim pjevati o ”bilom jedru”, ”misečini” i ”pismi”, odjednom se u javnom govoru počelo izmišljati riječi koje se nisu rabile ni u zabačenom selu Zagore ni na otocima.
Iako kod kuće često govorim tim dijalektom i dobro ga znam, sjećam se kako nitko od mojih splitskih prijatelja nije znao značenje riječi ”friži” ili ”isfrolani tavulet”. Već dugo van rodnog kraja nisu osjetili potrebu govoriti osim standardnim jezikom.
Nekad su polaznici splitske ili dubrovačke gimnazije ponosno govorili i branili hrvatski, a danas u prvi plan dolaze sportaši ili pjevači koji izjave daju u najgorim plebejskim varijantama najnižeg sloja škavacera i picaferaja.
Da li naši uvaženi jezikoslovci slušaju lokalne radio-stanice? Kojim narječjem se čitaju vijesti, kojim jezikom voditelji vode emisije: istarski, dalmatinski, kajkavski, slavonski, lički i banijski.
Ma što ja govorim! Sluša se osječki, karlovački, dubrovački ili varaždinski ”jezik”. Svi se prenemažu i natječu u nametanju lokalnih naglasaka, izraza koje nitko ne koristi (ali hoće!). Interesantno je kako je potisnut čakavski, iako on nije sveden samo na riječku krpicu. Možda je to zavjera V. Karadžića i naivnog Gaja?
No ovo otvara i drugi problem.
Grozna dikcija i krivi naglasci postaju standard. Spikeri, prognozeri vremena ili kod prikaza stanja na cestama kao da su mađarski podanici – griješe, vjerojatno nesvjesno, a nitko ih ne upozorava.
Glasnogovornici ne samo da govore gluposti i služe onima koji ne da ne znaju, nego i ne mogu nešto pametno reći, govore teške i besmislene fraze, često brkaju pojmove, ne poznaju jasnu dikciju i naglaske.
Moj omiljen primjer je ministar koji je govorio o ”retrogradnim” zakonima i ignorirao upozorenje da valjda misli na retroaktivne zakone.
Zagrebački govornici daju posebno vrijedan doprinos javnom jeziku promovirajući jezik nekog glembajevskog sloja. Njihove jezične mane i afektiranost manje se vide kad govore engleski, ali saborske govornice odjekuju nezdravim amalgamima hrvatskog i engleskog s madžarskim naglaskom.
Na kraju ispada da čistim standardnim jezikom govore samo ”dotepenci” koji se žele uklopiti u društvene elite, pa misle da trebaju paziti i na to kako govore. Nekad su Hercegovci i Dubrovčani bili uzori, no i tu se situacija mijenja.
Zašto se ne primijeti prodiranje SMS i Tweet jezika, glupavih, često iskrivljenih engleskih fraza. Gledajte talijanske programe i slušajte voditelje: mainstream, event, red carpet, celebrity, brutal, news…
Kod nas slušam majku koja kaže svojoj djevojčici da su igračke brutalno skupe, skuliraj se. Riječ super ima desetinu značenja, jer sve je super.
Nije problem u tome što se ponekad, sa smislom i mjerom, koristi strana fraza, već je pitanje stila i osiromašenja jezika, na kraju i nerazumijevanju svakog teksta i rečenice koja iskazuje složeniju misao.
Pišu se knjige u SMS formatu, jer čitatelji nemaju želje ni strpljenja čitati. Jezik prestaje biti prenošenje misli, postaje sredstvo prenošenja poruka.
Taj novi oblik jezika udružen je s nakaradnom frazeologijom. ”Kao što je navedeno u prethodno naznačenom” jezik svodi na oblik neprikladan za komunikaciju ljudi, a ljude na govoreće lutke. Riječi gube smisao. Mineralna voda je naš ponos, piva je zakon. Tarifa je brutalna.
Ne pišem ovo da se žalim na propast elitističkog intelektualizma i pobjedu vulgarne mase. Ono što me iritira je skretanje fokusa s tih ozbiljnih problema na pitanje hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i drugih međusobno razumljivih jezika.
Zar se ne može, kao što rade Danci i Norvežani, međusobno koristiti jezik i uživati u mogućem razumijevanju varijanti, imati zajedničke formulare u konzulatima, gledati filmove bez titlova?
Pustite jezike na miru.
Izmišljaju se i nameću novosložene riječi, ponekad sasvim izmišljene, koje moraju naglasiti razliku. Riječi: prijam, oprava, odora, kaciga… koriste (rabe?) se ne da bi izrazile bogatstvo stila (izričaja?) već da bi naglasile razliku.
Po tome se prepoznajemo, mi smo Hrvati, oni koji govore drukčije nisu. Danas su takve riječi-razdjelnice česte: izravno – direktno, naravno – prirodno, prinuda – prisila, nadležno – mjerodavno, žalba – priziv.
Ne znam zašto bi prometna nesreća bila manje hrvatska od prometne nezgode? Ministrica je jednu inicijativu o jeziku proglasila politikantstvom, premijer ju je nazvao marginalnom. No, ljudi moji, tko je počeo s politikantstvom u jeziku?
Riječi koje imaju različita značenja (historija nije povijest, obitelj nije porodica, nadležan nije mjerodavan) proglašavamo nehrvatskim i oduzimamo im značenje (značaj je karakter!).
Suprotno – psovke su nesporno uzajamno razumljive, pa umjesto da ih se izbacuje iz govora, međusobno se posuđuju.
Radi se o politici i izmišljanju identitetske zajednice. Mi se trebamo razlikovati od njih, a to je lakše u jeziku nego u navadama, lakše i brže se prepozna tko je tko. Tko su naši.
Zato te kerefeke s akcentima, prodor dijalekta, izmišljanje riječi, izmišljanje razlika. Reci dobrovoljac, a ne dragovoljac, arhiva, a ne pismohrana i već si svrstan. Razlika ima, razlike postoje, no čemu prenemaganje zrakomlatom, koštovnicima, središnjicama i samokresima. Ja nikad neću reći vasiona, jer tu varijantu ne koristim, neću reći kozmos već svemir, no čini mi se idiotskim u tome nalaziti vrlinu.
Potenciranje razlika nije politika, a ignoriranje jest? Oni koji vide da razlike postoje, ali se međusobno (jezički) razumijemo prikazani su kao ljudi koji traže obnovu Jugoslavije.
Kako to ne vide u širenju Agrokora na prostor Jugoslavije? Agrokor je regionalni ”koncern”? Regionalni, a regija se zvala Jugoslavija. Nije li to obnova srušenog tržišta? Kako nitko u tome ne vidi nostalgiju? Vučić, Izetbegović i Plenković imaju romantičnu večeru, no nitko ih ne proziva za jugoslavenstvo.
Onaj tko se želi baviti čistoćom jezika treba iz javne upotrebe izbaciti dijalektalne poštapalice, krive akcente, pozivati na čitanje knjiga, a ne denuncirati kritičare, nabiti im stigmu političara. Političari ste si sami.
Jel’ vidite da može i bez psovke? Zato pustite jezike na miru. Neka razlike budu prirodne kao razlike između Laškog, Ožujskog, Nikšičkog i Apatinskog piva. Neka svatko odabere koje pivo hoće, radi piva, a ne radi toga jer je naše. Naše? Pa kamo ide profit, tko su vlasnici?
AUTOR:
autograf.hr
Prof. dr. sc. Josip Kregar je redoviti profesor na predmetu “sociologija” na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Rođen je 01.01.1953. godine u Ogulinu. Osnovnu školu završio je u Novom Vinodolskom, a gimnaziju u Šibeniku. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu 1976. godine. Od 1976. godine do 1982. zaposlen je kao znanstveni istraživač u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je u području javne uprave i političkih znanosti 1982. godine, nakon empirijskih istraživanja lokalne zajednice (”Politički aspekti odnosa uprave i građana – empirijski test mogućnosti utjecaja”). Od 1982. do 1986. zaposlen kao znanstveni asistent na katedri nauke o upravi. 1982. je biran za znanstvenog asistenta za područje sociologije. Od 1986. do danas kao nastavnik (znanstveni suradnik, docent-do 1995.), odnosno izvanredni pofesor na katedri sociologije istog fakulteta. Specijalizacija pri Centre for Sociology of Organization (M.Crozier) i Pantheon-Sorbonne (G.Timsit) u Parizu. 1991. Godine obranio je doktorat prava pod naslovom “Deformacije organizacijske strukture: hijerarhija i solidarnost”.
Glavna orijentacija Josipa Kregara je sveučilišna nastava i razvoj znanstvene discipline sociologije prava.
Koncipirao je i predaje predmet “Sociologija prava” (IV godina) i “Sociologija”.
Autor i koautor je u šest knjiga (i drugih devet studija i istraživačkih izvještaja, skripta) tridesetčetiri prikaza, te drugih radova. Ukupno ima preko devedeset objavljenih radova.
Josip Kregar bio je član istraživačke skupine koja je koncem osamdesetih i početkom devedesetih predložila promjene u upravljanju gradom Zagrebom. Niz istraživanja okončan je programom rekonstrukcije upravnog sustava. Kregar je ostao savjetnikom u dvije gradske vlade nakon demokratskih izbora. Sličnu ulogu imao je u koncipiranju reforme sustava lokalne uprave u Hrvatskoj, te je jedan od autora prijedloga niza zakona o reformi uprave i lokalne samouprave.
Član je radne skupine Vlade Republike Hrvatske o primjeni Europske konvencije o ljudskim pravima. Preveo Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Surađuje i boravi na više znanstvenih institucija izvan zemlje.
2005. godine Josip Kregar izabran je za dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Još tekstova ovog autora:
- Nisam muška svinja, ali demografija je najprije pitanje žena
- Neka nostalgičari ušute
- Naši političari su mahom kao majstori koji ne završe posao
- Hajde da konačno pojasnimo: što je to zadatak medija?
- Kolinda zna da Plenković zna i da šuti
- Ne stranačke, već staračke postrojbe
- Pozor! Opasnost! Grozničavo se grabe pilotske palice i kormila
- Stižu izbori: Ovoga će puta svi izgubiti
- Borba protiv korupcije je borba za opstanak
- Politički egzibicionizam: ludost, fanatizam, egzaltacija i pretjerivanje
