Kad bih češće čitao Krležu, možda bih počeo rečenicom da je hrvatska politika neslani čuspajz, nikome prema okusu, da se kuha bez recepta, servira kao u menzi, naplaćuje kao da se plaća poslovnom karticom direktora. Iako je slika jasna, izoštrimo je samo na dvije stvari. Hrvatska politika promiče kukavice, vlada se na strahu, a ne na znanju ili sposobnostima.
Šutnja je zlato. Znanje je moć. To su prigodne parole i mogu se tumačiti kako kome drago.
Da je šutnja zlato, vjeruju oni koji su se odlučili za život pod gospodarom, oni koji čekajući u zavjetrini grabe dio uspjeha gospodara.
Znanje je moć tvrde i oni koji plagiraju tuđe tekstove, stječu diplome bez muke ili doktorate dugih besmislenih naslova u kojima dominira fraza ”s posebnim osvrtom na…”.
Može li uspjeti društvo u kojem je dobro biti drugi, neprimjetan i lažljivi laskavac? Može li uspjeti društvo u kojem caruje lijenost i strah od isticanja? Možda ipak može; situacija stvara posebne ljude, heroji postaju oni koji nemaju odstupnicu, a primjer radišnima daju i oni koji bi se rado opustili u dnevnom hedonizmu.
Čudesna stvar je činjenica da su mnoge izume stvorili ljudi po prirodi inertni i komotni. Nisu radili jače, mučili se više, već su izmislili sjekiru, kotač, vatru i mobitel.
Meditacija sama po sebi ne jamči nastanak neke nove ideje, ona i jest stanje bez ikakve ideje, ali lako mogu zamisliti umornog seljaka kako u hladu, u pauzi košnje razmišlja o stroju koji bi smanjio njegovu muku.
Lako mogu zamisliti i pokvarenog vođu koji izmišlja zavjere i neprijatelje, intrige, izluđuje sav narod velikim planovima i obećanjima. Ne mislim na malog raketnog čovječuljka (nepotrebno ružna izjava), već na naše političke inovatore koji izmišljaju pojmove: stabilizaciju, investicijsku maniju, suverenističku politiku i sl.
No još više je napravljeno iz straha. Strah je snažan osjećaj i velika motivacija. Neizvjesnost i tjeskoba ljude su potaknule da žive u grupama, da surađuju, da se vole ili mrze, da poštuju idole i prinose žrtve bogovima, da trpe nepravde, dodvoravaju se moćnima i jačima.
Sve je to jasno i poznato.
Naravno, možda ja samo projiciram svoje strahove, no osjećam da u društvu raste nelagoda i strah od sutrašnjice.
Ne tvrde samo Jehovini svjedoci da se približava kraj, nije to krik uzbuđenih karizmatika, histerija nedjeljnih televizijskih propovijedi.
Sasvim skromni ljudi, zadovoljni životom, zdravi i obdareni zdravim razumom nemaju osjećaj da mogu predvidjeti sutrašnjicu i sve se više boje apokaliptičnih znakova kraja: ratova, carstva koja nasrću jedno na drugo, bolesti, ljudske bahatosti i otuđenja.
Ne treba okolišati. Ljudi znaju da smo zaduženi i da dug ne možemo vraćati, da se država rasprodaje, skloni dramatizaciji će reći – da se zapije za male novce.
Vodstvo ne daje smjer, oporba ne koči ludosti.
Pametni su ušutjeli jer – što se i ima reći. Luđaci nisu poslušna manjina. Nisu u institucijama, već vladaju institucijama. Nije me toliko strah što nisu manjina, već što imaju moć, a još više strepim da su ponekad u pravu.
Takav kaos rađa strah, potječe tjeskobu, stvara kaos i anomiju. U staro se ne vjeruje, a novo se čeka.
Na javnoj sceni nema uzora ni pokreta.
Svi se bore za postojeće, nitko za napredak.
Dakle strah i lijenost mnogih su pogonsko gorivo za one koji će morati postati hrabri i poduzetni.
U stvarnosti postoje situacije u kojima, jednom ili nikada, sada i ovdje, nastanu okolnosti u kojima se ne smije biti lijen ili strašljiv.
I tu nedostaje jedna spona. Tmurna slika stvarnosti treba biti poticaj da se nešto napravi.
Ne stvaraju vođe i proroke njihove stvarne osobine, već situacija i potreba da se djeluje.
Ovo je vrijeme u kojem će se tražiti energija i odlučnost, drskost i akcija. To se očekuje od onih koji imaju moć i koji se pozivaju na povjerenje. No vjerodostojnost je izraz koji jasno ocrtava da se povjerenje dokazuje svaki dan.
Naša politička scena visoko je personalizirana. Pravce političkog djelovanja simboliziraju osobe, a ne njihovi programi i ideologije.
Politička scena prepuna je osobnih podvala, intriga i obračuna klika. Međutim, točno je i to da intelektualno prosječni, a moralno upitni ne mogu motivirati druge jer nisu uzori i pokretači.
Kad god se razveselim i ponadam ličnosti koja djeluje obrazovano i pametno, kad iskoristi prazan prostor stranačkog vodstva i političke dezorijentacije i nepromišljenosti glasača, začas se razočaram jer ne izgleda ni hrabro, ni odlučno, ni predano cilju, već stvara dojam da ništa i ne želi već čeka zgodnu birokratsku poziciju zapadno od Bregane.
Oklijevanje i odgoda postaju manira koja prelazi ideološke i stranačke podjele.
Sasvim su u pravu oni koji tvrde da je takav strah posljedica taktike osobne diskvalifikacije svakoga tko se u politici istakne.
Nalaze mu se karakterne mane, arogancija ili porijeklo, produciraju lustracijske liste, govorne mane ili mladost i neiskustvo. To ne vrijedi samo za premijera ili vođu oporbe već i za trenere i selektore.
Pogledajte te likove u sportu. Oni su tu, često i uvezeni, samo da se sačuva položaj za drugog, da se radi bez ambicije i strasti. Nemaju što izgubiti jer na položaj nisu došli da bi nešto ostvarili, već da bi imali plaću.
No situacija je takva da bi narod i glasači sve oprostili da dobiju dojam da se nešto radi, da se djeluje prema cilju i radi ideala, a ne radi osobne pohlepe i taštine.
Neka dođu drugi. Mlađi i neiskusni, gluplji, ali radišni i predani cilju.
Zato se ja nadam da će lijenčine postati inovatori da će lisice biti lavovi. Postoje trenuci u kojima je lakše učiniti više nego manje. To vrijedi i za popravak stare kuće i za političke reforme.
Naravno da sam pretjerao.
Nije sve crno i loše.
Suprotno – sustižu nas dobre vijesti. Jedino čega se treba bojati je strah. Svjesno ili nesvjesno strah i neizvjesnost su prirodni kao i spavanje i jelo. Strahovi nisu racionalni; jednom na svjetlu prestaju biti muka.
Budimo jasni u tome što želimo. Želimo izaći iz političke žabokrečine.
Moje vrijeme je prošlo. Neka dođu oni koji rade na svojoj viziji. Gledajte stvarnost, čitajte više od novina, pratite uzore i bolje od sebe.
Trenirajte viziju i mozak.
Od želje na plan, od plana na akciju. Navika da će nas povesti ili prosvijetliti netko drugi stvara pasivnost, čeka vanjsku motivaciju. Van iz bunara.
AUTOR:
autograf.hr
