Josip Jozić: Današnji Abraham na granici vjere i nevjere
Možda se na trenutak cijeli život učini apsurdnim, ali upravo skok u taj apsurd, u to nemoguće, u gubitak, u zalaganje za druge, u vlastiti poziv i život koji imam, u predanje bez alternative jest vjera.
Piše: Josip Jozić
Izvor: Kalendar svetog Ante
Sve je više ljudi kojima nepovjerenje postaje temeljno ishodište u odnosu prema drugima. Nezadovoljstvo trenutnom situacijom, strah od napada i neugodnih iznenađenja, strah od bolesti, neodlučnost pred budućnošću, doživotna osiguranja i preventive protiv svega drugačijeg samo su neke od dijagnoza modernog čovjeka. On ne bježi od Boga i ne niječe njegovu prisutnost, ali nije previše u nj ni siguran. Fenomen nesigurnog čovjeka često se tumači izričajem pomanjkanje vjere. No, ako moderni čovjek ne niječe Boga i vjeru, što je to onda što u vjeri nedostaje?
Na tragu vjere
U filmu Solaris američkog redatelja Stevena Soderbergha susreću se u svemirskom brodu dva prijatelja, čiji su životni pozivi bitno različiti. Astrofizičar Gibarian kao dijete sanjao je o odlasku u svemir i živio u uvjerenju da će pod svojom kontrolom imati nebeske zakone. Doktor Kelvin, napredni psiholog, bio je uvjerenja da stoji na tragu rješenja svih ljudskih osjećaja. Nakon što posada astronoma i astrofizičara ne može otkriti fizičke zakone, koji u orbiti planeta Solaris sumnjivo djeluju na promjenu ljudskih emocija, Gibarian odlučuje pozvati u pomoć psihologa, koji bi našao eventualni uzrok. U izmjeni mišljenja, pretpostavki, mogućih uzroka i posljedica, razgovor se iskusnih znanstvenika zaoštrava i kulminira rečenicom astrofizičara, koji je sav svoj život posvetio nebu i zvijezdama, te stao na prag najsuvremenijih matematičkih dokaza: U životu nema odgovora ni na jedno postavljeno pitanje. Moguće su samo alternative od kojih se ipak ne živi.
Gibarian je nezadovoljan svojim uspjesima, jer uvijek nova pojava poremeti već istražene zakone. On lagano popušta i poziv mu postaje besmislen, apsurdan i nemoguć. Život pun otkrića postaje nasmrt prazan. Suton njegove karijere ostaje zamagljen i nedovršen. Ovom se znanstveniku čitavo vrijeme u istraživanju činilo vječnim traganjem i uzaludnim pokušajem, no da je našao odgovor koji je tražio, zasigurno bi mu trud izgledao isplativiji, život ispunjeniji i karijera dovršena. Ali svaki istraženi zakon bio je samo alternativa, sekundarno rješenje za nešto više. A to više činilo se nedostižnim.
Kakav je on odgovor tražio, od kojega se to odgovora živi, koji odgovor čini zadovoljnim i ispunjenim? Može li alternativa, to sekundarno i privremeno rješenje, privremena odluka, dovesti do vjere, ili su upravo različite alternative, a ne ona bitna, uzrok nezadovoljstva i bliža dijagnoza modernog čovjeka?
Abrahamova vjera ne trpi alternativu
Čini se da ovaj moderni znanstvenik nije u svojim otkrićima otišao dalje od običnog ovozemaljskog čovjeka, od prvog čovjeka knjige Postanka do čovjeka modernog otkrivenja. Borba između životnih alternativa i pravog odgovora na život traje vječno i ponekad izgleda sumornom, nerješivom i bolnom, a svaka donesena odluka izgleda nejasnom i nesigurnom. To zapravo ne čudi, jer problematika prave odluke i sigurnog životnog puta, te traganja za pravim odgovorom živi oduvijek.
Ovoj dilemi nije se uspio oteti ni prvi čovjek vjere Abraham, zbunjen Božjim pozivom da ubije sina Izaka, čije je rođenje dugo čekao i u čijem se rođenju ispunilo Božje obećanje. Obećanje da će dobiti sina Abraham je vidio svojim očima ali priča ne završava na Božjem obećanju i ispunjenju, nego se nastavlja u nepoznato. Abraham dobiva crnu pozivnicu da prinese životnu žrtvu, da daruje najdraže što je od Boga dobio. Ne na simboličan način, prinošenjem jedne od zahvalnih žrtava ili nekog od zavjeta, koji bi odradio za cijeli život. Ne, poziv je ozbiljan i doslovan! U kojoj se dilemi nalazi Abraham nije teško zamisliti. Počinju previranja i razmišljanja, naviru osjećaji bijesa i srdžbe, nemoći pred odlukom, unutarnja borba sa samim sobom i s Bogom. On razmišlja što mu je činiti, koji put izabrati. Iako je čovjek knjige Postanka, jedan među prvima na svijetu, njegovo se razmišljanje ne razlikuje puno od današnjeg. U traženju odgovora na Božji poziv, Abraham preispituje svoje alternative. Njegove se misli daju rekonstruirati i izreći rječnikom obična čovjeka:
– Možda Bog s takvim pozivom ima jedan drugi naum. Nemoguće je da On poziva na ubojstvo, na uništenje, na gubitak sina, za kojega bi radije založio vlastiti život. Abrahamu naviru misli da takav Bog nije pravedan, nije pomirljiv s razumom, da takav čin nije moguće opravdati ni pred obitelji, ni pred slugama, ni pred krugom poznanika. Osim toga, njegov život ne bi više imao nikakva smisla i bio bi spreman istog trenutka potpisati vječnu kapitulaciju. Abraham donosi odluku da će otići na brdo Moriju, zahvaliti na daru od Boga i vratiti se kući. Dobro je razmislio i opravdao razumom svoju odluku – ne želi odgovoriti na poziv, jer nije u skladu s ljudskim razumom.
– U istom trenu zasvijetli mu druga alternativa, i na putu razmišlja kako je najsvetiji dar i žrtva, koju je ikad mogao prinijeti Bogu, bila molitva. Otići na brdo Moriju dug je put, ali se isplati hodočastiti i zahvaliti Jahvi. Na putu sabire riječi koje će uputiti kao molitvenu žrtvu i prinijet će sigurno jedan dar, jer to priliči njemu kao vjerniku, koji u molitvama nikad nije iznevjerio svoga Stvoritelja – ne želi odgovoriti na poziv, jer to je sigurno samo poziv na molitvu i zahvalu.
– Put do brda Morije već je uhvatio treći dan. Abraham je sluge, koje su ga pratile otpustio i poslao kući, vjerujući, da sve što mora učiniti može ipak sam bez tuđe pomoći. Koraci postaju teži, pitanja malog Izaka kamo idu? ne dobivaju odgovor, Abrahamova odluka poprima drugi karakter. Ako uistinu Jahve želi da Izak bude žrtvovan, onda je to grijeh pred samim Jahvom. Ali njegov Bog ne želi grijeh, svađu i zamjerke nego blagostanje i dobrobit. Izak je tek u djetinjstvu i njegova je budućnost još nesigurna. Možda Jahve traži žrtvu za sretnu budućnost, za blagoslov pokoljenja, za blagostanje u obitelji, jer je rođenjem novog sina uistinu život krenuo na bolje i sigurnije – Abraham ne želi odgovoriti na poziv, jer ima osjećaj da ga Jahve blagoslivlja i svojim blagoslovom želi da mu dobro bude na zemlji.
– Dolazak na brdo Moriju je okončan, žrtvenik je pripremljen, ali žrtva je još uvijek upitna. Abrahamu se u trenutku učiniše sva usputna razmišlja besmislena. Osjeća da mu je potreban odmor ili možda još neko vrijeme za razmišljanje. Nikad se u životu nije našao pred takvom odlukom. Iznevjeriti sebe ili iznevjeriti Boga!? Ne želi iznevjeriti Jahvu ali ne može ni apsurd učiniti. Promišljanja i pitanja više nemaju smisla. Najlakši bi odgovor na sve bio da može ispustiti dušu i umrijeti kao pravednik. Ali… konačno se odlučuje za nemoguće, za taj bezdan, za neopisivu tamu, za apsurd. Neka je, Jahve, tvoja volja! Strah je još jedino što je ostalo u njemu…
Nakon nekoliko trenutaka Abraham se susreće sa živim Bogom. Ne, ne treba žrtvovati sina, jer je u svojoj odluci već to učinio, jer je bio spreman prihvatiti nemoguće. Spoznaja u ovom trenutku je sveta. On se vraća sa sinom kući u tišini. Što se dogodilo? Ništa se nije dogodilo, a sve se ispunilo. Na Abrahamovim usnama samo se još vidio blagi osmijeh!
Ono što sad osjeća neopisivo je. Taj skok u apsurd učinio je svoje. Nema više umora u nogama. Njegovo vrijeme nema više granica. Obećanje i ispunjenje obećanja tek je sad savršeno. Njegova prošlost tek sad ima smisla. Njegova sadašnjost je sretna i potpuna. Njegova se budućnost već sad objavljuje. Nelogika, nadiđenost svih moralnih normi, spoj prošlosti, sadašnjosti i budućnost, bezvremenost, neutemeljenost svih strahova, jedan drugi način razmišljanja, drugi razum obasjan Božjim, taj apsurd pred ovim svijetom, jedna jedina moguća alternativa jest ustvari Abrahamova vjera.
Današnji apsurdi i osobna vjera
Abraham, očito, nije našao odgovor na pitanja koja mu je ljudski razum postavio, ali njegov odaziv na Božji poziv donio mu je odgovor na sva pitanja. Vjera je stoga nemoguća bez odnosa na nešto nerazumljivo i čovjeku daleko. Ono što ljude današnjice često razočara jest vlastiti razum koji ne uključuje Boga. Životne se odluke donose s promišljanjem, odvagivanjem činjenica i mogućnosti, traženjem najboljeg rješenja i izborom jednoga od njih. Ono što se razumu čini mogućim, za to se i odlučuje. No, moć razmišljanja i razuma je velika i daleko može odvesti do trenutka kada se čini, da osim razuma ništa više nije ni potrebno. Moderna internetska, genetička, svemirska, atomska i vojna tehnika zastrašujuće su napredovale, te za svako od ovih područja postoji odgovarajuća znanost. Ali nijedna od ovih znanosti ne daje odgovor na pitanje kako se i gdje donosi odluka pred Bogom. Abraham je poslušao sve mogućnosti svoga razuma, ali ipak je odlučio protiv njega i dobio sve. Vjera u Boga nije u spekulaciji i pomnom odvagivanju, u onom što je pametnije i efikasnije, u pronalasku izlazaka i laganih rješenja. Vjera je zasigurno nešto drugo.
U svojoj odluci da zahvali Bogu na daru očituje se Abrahamova druga alternativa. Ne želi se odreći Boga, ne želi izgubiti molitveni karakter i vjernički status. Svim svojim snagama odlučuje prinijeti veliku molitvu, svetim riječima priznati se Božjim, poslušati njegov glas, te otići u to daleko gorje. Abrahamovo hodočašće je očit vanjski znak njegove povezanosti s Jahvom, ali bi se vratio prazne duše i neispunjena duha da nije učinio onaj skok u nemoguće. Njegov bi ga hod samo umorio i ne bi vidio smisla u tom pješačenju, iako bi možda spreman bio poduzeti i duže hodočašće. Vjera, dakle, nije ni samo vjerničko dostojanstvo i velikim Credom izrečeno priznanje Bogu. Ona nije ni najljepša pjesma spjevana Njegovu imenu, jer sve bi to učinio Abraham da ne bi morao sebe poništiti i u apsurd skočiti. Vjera je zasigurno nešto drugo.
Osjećaj da u životu sve ide po planu prevario je i Abrahama. Dobro stojeća obitelj koja ima čak i svoje sluge, zagarantirano i čvrsto financijsko stanje te pomladak koji donosi sreću u obitelji, nisu uvijek znak povezanosti s Bogom. Riječi dobro mi ide, jer vjerujem u Boga mogu biti još toliko opasnije koliko u životu dobro ide. Razočaranje nakon i najmanjeg neuspjeha može dobrostojećega odvesti daleko s Božjeg puta. Da je Abraham ostao u uvjerenju, da je blagostanje plod njegove vjere, nikad se ne bi susreo s Bogom i doživio neopisivu radost. Vjera nije u blagostanju i samoproglašenom blagoslovu. Vjera je zasigurno nešto drugo.
Što je to vjera? Ona je poput Abrahamove odluke da učini ono najteže, i danas zapravo skok u nemoguće, u ono što se čini besmislenim, u apsurd današnjice. U svijetu zadovoljstva i blagostanja, pobješnjelog znanstvenog napretka i probuđene nacionalne i religiozne svijesti apsurd je sve ono što remeti vlastite zamisli i alternative, vlastite ciljeve i rješenja. Priznati svoje nedostatke i napredak drugoga, biti zadovoljan s onim što se ima i ne htjeti više, bolje i suvremenije, misliti na svijet siromašnih i bijedom opterećenih, osjećati poštovanje pred načelima druge nacije i religije, vjerovati da se može gubiti i u gubitku sretan biti, danas je gotovo besmisleno. Apsurd je danas ljubiti i u ljubavi staviti sve na kocku, biti drugom prijatelj bez interesa i radovati se njegovu uspjehu, biti možda svećenik i glasnik evanđeoske nade. I vlastiti poziv, u čemu se god on sastojao, danas je nemoguć, jer ponuđene alternative ruše identitet. Poziv tako postaje težak, neizdrživ, traži olakšanja, odmor i pauze, traži druga rješenja. Možda se na trenutak i cijeli život učini apsurdnim, ali upravo skok u taj apsurd, u to nemoguće, u gubitak, u zalaganje za druge, u vlastiti poziv i život koji imam, u predanje bez alternative jest vjera.
Možda je i naš znanstvenik Gibarian trebao najprije otkriti nemoguće kako bi se onda sve alternative stopile u jedan poziv: tražiti a ne ovladati! Životni apsurdi nisu daleko od nas. Dovoljno je u njih samo odlučno ući i susresti Boga, u kojemu se briše svaka granica između vjere i nevjere. Vjera onda postaje smisao. A zar je potrebna veća sreća od smislena života!?
