Josip Glaurdić, predavač na Kembridžu i doktorant univerziteta Jejl: Podjela BiH bila je tema davno prije Karađorđeva

Dok se region bivše Jugoslavije proteklih dana „zabavljao“ novim (mada ne baš i sasvim nepoznatim) detaljima iz 300 dokumenata CIA-e, Josip Glaurdić vjerovatno je lupkao prstima po stolu i smijuljio se čitajući šta mediji pišu. Krvavi raspad Jugoslavije tema je koju ovaj predavač na prestižnom britanskom univerzitetu Kembridž i doktorant (još prestižnijeg) američkog univerziteta Jejl zna veoma dobro.

(Autor: Sead NUMANOVIĆ – avaz)

Neki od napisa koji su se protekle sedmice nalazili na naslovnicama dnevnih listova odavno su elaborirani u Glaurdićevoj knjizi „Vrijeme Evrope: Zapadne sile i raspad Jugoslavije“. U njoj je Glaurdić čak i detaljnije, pa i „sočnije“, pisao od onoga što se može ovih dana iščitati u dokumentima CIA-e.

Poznate stvari

Glaurdić ovih dana radi na svojevrsnom nastavku knjige. Analizira, s jedne strane, ponašanje komunističkih čelnika Jugoslavije u periodu nakon Titove smrti, a, s druge, nastoji izvući pouke za EU iz raspada Jugoslavije.

– Pratim regionalne medije, a pogotovo kada se uhvate ukoštac s ovakvim, povijesnim, temama. Od svega mi je, zapravo, najzanimljivije pratiti razlike u načinu na koji se određeni dokumenti predstavljaju, ovisno o lokalnoj, tj. nacionalnoj publici pojedinih medija – kaže Glaurdić na početku intervjua za “Dnevni avaz“.

Jeste li u tom tekstu otkrili nešto novo, nešto što niste znali?

– Uvijek se može naučiti nešto novo iz takve kolekcije, iako ona, svakako, nije iscrpna niti konačna. No, mislim da je najvažnije, prije svega, odrediti pravu vrijednost tih dokumenata i demistificirati ulogu zapadnih tajnih službi u raspadu Jugoslavije i ratovima koji su mu slijedili. Kada je objavljivanje moje knjige medijski popraćeno prije dvije godine, skoro svi regionalni mediji uhvatili su se priče o dokumentima CIA-e koje sam koristio u svojoj analizi iako oni nisu činili ni pet posto mog „dokaznog materijala“.

Naravno da sama priroda tajnih službi njih čini prikladnima za tabloidizaciju, ali mi se čini da se kod nas, a tu mislim na cijelu regiju , prije svega radi o razmišljanju, tj. maštanju kako su jugoslavenski ratovi uvezeni izvana. Kako je sve to proizvod velikih sila ili tajnih službi, a naša odgovornost je jednaka onoj pijuna na šahovskoj ploči. To je, naravno, pogrešno razmišljanje.

Dokumente CIA-e, dakle, treba gledati u njihovom punom povijesnom kontekstu u kojem su kreirani. I to kao proizvod tek jedne agencije unutar državnog aparata Sjedinjenih Država. Agencije koja je svoj obavještajni i procjeniteljski posao obavila veoma dobro, a to je iz ovih dokumenata, kao i onih koje sam ja koristio iz perioda 1987.-1991., sasvim jasno.

Kako uopće gledate na objavu ovih 300 dokumenata CIA-e?

– Radi se, bez sumnje, o pozitivnom događaju koji je direktno povezan upravo s ovim mojim posljednjim komentarom. Naime, CIA je stanje u Jugoslaviji pratila kvalitetno i proizvodila je procjene koje prate sva pravila obavještajnog zanata. Jednim velikim dijelom baš zbog toga je došlo i do objave ovih dokumenata, kako bi se agencija pokazala u dobrom i profesionalnom svjetlu.

Ja, primjerice, već godinama čekam na niz dokumenata administracije Džordža Buša (George Bush) starijeg i konstantno od njegovog arhiva dobivam odbijenice, vjerujem velikim dijelom i zato što Bijela kuća, za razliku od CIA-e, svoj posao u tom periodu nije obavila ni dobro ni profesionalno. Da u moralnost akcija Buša starijeg i njegovih suradnika ni ne ulazimo.

Vi ste tokom rada na knjizi „Vrijeme Evrope“ došli do veoma zanimljivih saznanja. Šta biste mogli izdvojiti kao najznačajnija otkrića/spoznaje?

– Kad smo već kod CIA-e, krenimo onda od njenih izvještaja koje sam koristio. Meni su oni, prije svega, bili potrebni kako bih rekonstruirao što su zapadni donositelji odluka o Jugoslaviji znali i kada. Jer jedno je kada se o Jugoslaviji na dramatičan način piše u medijima – makar i u zapadnim – a nešto je sasvim drugo kada se tako piše u izvještajima CIA-e. Veliki broj bivših političara i diplomata sa Zapada danas se brani tezom kako ih je Jugoslavija iznenadila i kako oni jednostavno nisu znali niti mogli predvidjeti da se nešto ovakvo može desiti. Međutim, to naprosto nije istina. I zato su meni dokumenti CIA-e bili od velike važnosti jer su mi pomogli razbiti taj mit kako se sve desilo iznenada i na nepredvidiv način.

No, koristio sam i dokumente britanskog Foreign Officea koje sam uspio deklasificirati pa sam preko njih saznao kako ne samo da se sve desilo na predvidiv način već je i veliki dio toga, zapravo, otvoreno najavljen. Pri tome, naravno, ne mislim na zločine, već na geopolitičku strategiju glavnih jugoslavenskih igrača. Slobodan Milošević je, naprimjer, u predratnim razgovorima s britanskim diplomatima otvoreno najavio mijenjanje granica republika i gradnju Velike Srbije uz pomoć JNA.

Pri tome je, naravno, posebno zanimljiva uloga Bosne i Hercegovine.

Pa tako možemo saznati da je njena podjela bila na diplomatskom jelovniku još i prije čuvenih sastanaka u Karađorđevu i Tikvešu. Saznajemo da je Milošević u tom periodu želio cijelu BiH, da je Tuđman bio zagrijan za podjelu, da je ostatak hrvatskog vrha bio izričito protiv, a da su Britanci služili skoro kao posrednici koji ispipavaju teren iako jako dobro znaju (jer to piše u njihovim izvještajima) da je podjela, zapravo, put u nasilje. Istu tu tenziju u vezi s pitanjem podjele BiH imate i u jednom dokumentu CIA-e iz decembra 1991. koji je objavljen među ovih 300 dokumenata – na jednoj stranici se podjela nameće kao jedino moguće rješenje, dok se nekoliko stranica kasnije kaže kako je to iluzija i put u krvavi rat.

Za potrebe knjige intervjuirao sam i više od 40 bivših političara i diplomata, uključujući i sedam bivših ministara vanjskih poslova. Iz tih intervjua saznao sam u kojoj je mjeri ovo, zapravo, bila ozbiljna kriza koja je prijetila samim temeljima Evropske unije koji su baš tih mjeseci bili stvarani pred pregovore o ugovoru iz Mastrihta.

Lični odnosi među diplomatima koji su građeni godinama, a ponekad i desetljećima, uništeni su u samo nekoliko mjeseci. Skoro svi barem su jednom završili s nožem u leđima. No, sve su to, zapravo, mali dijelovi većeg mozaika, odnosno glavne priče. A ona je jasna iz mog kompletnog narativa.

Raspad Jugoslavije nije bio iznenadan niti iznenađujući, baš kao i ratovi koji su mu slijedili. Oni na Zapadu, čiji je posao bio da te događaje analiziraju i predvide, svoj posao obavili su vrlo dobro. Problem je, međutim, bio u tome što su donositelji političkih odluka na Zapadu (a to znači sve velike sile, uključujući i Njemačku) smatrali kako Jugoslavija mora ostati ujedinjena radi same sebe, ali većim dijelom kako ne bi bila primjer Sovjetskom savezu, jer se za raspad SSSR-a smatralo da bi mogao imati nuklearne posljedice.

No, u očuvanje Jugoslavije zapadnjaci nisu bili spremni uložiti ni centa jer su istovremeno smatrali kako se radi o lošoj investiciji. Ona fantomska ponuda četiri-pet milijardi dolara iz maja 1991. o kojoj se kod nas često govori je povučena sedam dana nakon što je stavljena na sto bez odobrenja svih država članica EZ. U tom paradoksu zapadne politike – biti glasno za Jugoslaviju, ali bez finansijske potpore – potpuno je prirodno da se velikosrpski projekt, koji je već bio uhvatio maha i koji je postavio temelje ekspanzije u antibirokratskoj revoluciji, osokolio i odlučio za rat.

Uloga SAD-a

Je li to bilo neizbježno ili se moglo izbjeći prolijevanje krvi?

– Ništa na ovom svijetu, a pogotovo ne u politici, nije neizbježno. Kroz cijelu jugoslavensku krizu zapadni i domaći akteri mogli su odabrati niz drugih opcija koje bi vodile mirnijem i boljem rješenju. Da je Zapad dao finansijsku potporu Markoviću 1989. godine, da se snažnije usprotivio nasilju protiv kosovskih Albanaca, da se jasno dalo do znanja Beogradu i JNA kako se bilo koja upotreba sile neće tolerirati, da je formirana konferencija o Jugoslaviji prije rata, da se nije odobrio embargo na oružje koji je osakatio Hrvatsku i BiH u borbi, da su poslane snage UN-a prije rata u BiH, da su ranije priznate sve jugoslavenske republike…

Ili, kad su u pitanju domaći akteri, da je Stambolić uspio pobijediti Miloševića, da je Stipe Šuvar zaista rekao popu pop, a bobu bob, odnosno da komunisti iz drugih republika nisu bili takve karijerističke kukavice već se zaista suprotstavili Miloševiću, da je uspostavljena zajednička antimiloševićevska fronta, da se suprotstavilo nasilju na Kosovu. Možemo tako u nedogled.

Pri tome mi se čini važnim naglasiti da su raspad Jugoslavije mogli jedino spriječiti komunisti jer nakon demokratskih izbora više nije bilo mogućnosti za ostanak u istoj državi. A nasilje su jedino mogli spriječiti oni koji su imali oružanu silu, dakle Beograd i JNA ili Zapad. No, oni to iz niza razloga nisu učinili.

Koje su uloge Evrope i Sjedinjenih Američkih Država u tom nečinjenju? Koliko ima osnova priča da je sve riješeno onda kada su to Amerikanci htjeli, a njima je trebalo vremena da se pokrenu?

– Nije sve riješeno kada su to Amerikanci htjeli, ali jeste kada su Amerikanci odlučili riješiti stvari. Nemojmo upasti u zamku razmišljanja o nekakvim zapadnim zavjerama. Niko na Zapadu nije htio rat u Jugoslaviji. Bivši ministar vanjskih poslova Velike Britanije Daglas Herd (Douglas Hurd) u intervjuu mi je rekao: „Nismo imali nikakvih interesa u Jugoslaviji. Mi smo samo htjeli da se vrati tišina na Balkan.“

Problem je u tome što su neki mislili kako se tišina može vratiti jedino kad najmoćnija strana pobijedi. U tome je srž evropskih podjela koje su paralizirale djelovanje EZ nakon početka rata. Vrlo utjecajni članovi međunarodne zajednice vjerovali su kako je najbolje staviti cijeli prostor u jednu vrstu karantina, pustiti nas da se svi međusobno pobijemo pa, kad pobijedi najmoćniji, taj će kontrolirati prostor i gotova priča.

Vašington je, s druge strane, za vrijeme Džordža Buša (George Bush) starijeg na Jugoslaviju gledao kao na marginalno važnu tačku koju je najbolje prepustiti Evropljanima jer, ako Evropljani riješe problem, odlično, a ako ga ne riješe, isto odlično, jer će uvidjeti da im je američko sigurnosno liderstvo i dalje potrebno. Ne smijemo zaboraviti da su Evropljani u to vrijeme ozbiljno razmatrali ima li NATO uopće budućnost i treba li nova EU imati i vojnu dimenziju. Pod Klintonom (Bill Clinton) stvari se mijenjaju, ali tek nakon skoro dvije izgubljene godine i niza poraza na unutrašnjopolitičkom planu.

U kojoj se mjeri Zapadu raspad Jugoslavije sada „obija o glavu“? Sam taj krvavi čin koštao je Zapad veoma mnogo, a i sada se problemi vrlo sporo rješavaju, što, također, košta i EU i SAD, o našoj cijeni da i ne govorimo.

– Pazite, ne obija se o glavu Zapadu raspad Jugoslavije kao raspad, ali im se obija o glavu ovakav krvavi raspad. Problemi su se veoma sporo, ako ikako, rješavali i u Jugoslaviji. Nije ona upala u krizu tek tako. Radilo se o disfunkcionalnoj zajednici koja se možda i mogla reformirati, ali je iznimno malo vjerovatno da bi preživjela kraj hladnog rata i demokratizaciju, makar i u najidealnijim uvjetima. Za narode njenih država sljednica nije problem u činjenici da se ona raspala. Problem su ratovi i njihove posljedice. Za to Zapad ima veliku odgovornost, a plaća i veliku cijenu. Najveću cijenu, ipak, platili smo i plaćamo svi mi.

Tabloidiziranje Jugoslavije

– Izgleda da je i Jugoslavija, kao i CIA, pogodna za tabloidiziranje pa se u svemu i svačemu vidi obnova Jugoslavije. Kao što srpsko-crnogorska zajednica nikada nije bila Jugoslavija, makar se tako i zvala, tako i nijedna zajednica bez Slovenije i Hrvatske nikada neće biti Jugoslavija. A u ovom trenutku i na jedan duži period stvaranje bilo kakve državne zajednice koja bi uključivala svih šest bivših republika nije moguće jer naprosto nije potrebno, pogotovo ne Sloveniji i Hrvatskoj. Za njih dvije veće je pitanje kako održati identitet i prosperirati u Evropskoj uniji koja se kreće prema još čvršćoj federalizaciji. Uostalom, zašto ponavljati greške iz povijesti? Znamo veoma dobro kako su i prva i druga Jugoslavija završile – ističe Glaurdić.

Kao pojedinci, uzorni smo članovi EU

Mogu li države sljednice bivše Jugoslavije prosperirati u Evropskoj uniji? Neki kažu da postoji nepremostivi mentalitetski jaz Zapada i Balkana i da svako integriranje Balkana u zapadne institucije, posebno EU, u konačnici neće uspjeti? Od nesretne Grčke, preko Bugarske i Rumunije, dužne Slovenije, pa do Hrvatske, koja se, nakon što je ušla u EU, suočila sa sankcijama…

– Naravno da mogu prosperirati! Problemi tih država povijesno su uvjetovani, teški, ali nisu nepremostivi. Uostalom, s njima se suočavaju i neke nebalkanske države članice EU – od Portugala do Irske. No, želio bih naglasiti kako nije problem u mentalitetu. Hrvat, Bosanac, Rumun ili Grk koji živi i radi negdje na Zapadu u pravilu je dobar radnik i uzorni član zajednice koji se po malo čemu bitnom razlike od svojih zapadnih sugrađana. Problem je, međutim, u tome što su države naše regije nesređene, a društva nagrižena desetljećima nepovjerenja, pa i nasilja. Teško je iz tog negativnog vira isplivati, ali nije nemoguće. Evropska kriza nam pokazuje kako EU sama po sebi nije neprikosnoveni pojas za spašavanje koji će nas izvući na sigurno. Čim prije shvatimo da je rješenje u nama samima, tim bolje.