logo
bios

Jordan Peterson: Svjesno sljepilo najgora je moguća laž

Objavljeno prije 2 mjeseca . u ned, dec 8th, 2019

Samo najciničnija, najbeznadnija filozofija inzistira na tome da se stvarnost može poboljšati falsifikacijom. Takva filozofija jednako osuđuje bivstvovanje i nastajanje i smatra ih manjkavima. Otpisuje istinu kao nedovoljnu, a iskrena čovjeka kao onoga koji živi u iluziji. To je filozofija koja proizvodi i zatim opravdava pokvarenost svijeta.

Sama vizija ili plan za ostvarenje te vizije nisu pogrešni sami po sebi. Nužno je imati viziju budućnosti, poželjne budućnosti. Takva vizija povezuje sadašnje djelovanje s važnim, dugotrajnim, temeljnim vrijednostima i našemu sadašnjem djelovanju daje značenje i važnost. Pruža okvir koji ograničuje nesigurnost i tjeskobu.

Nije problem u viziji nego u svjesnu sljepilu. To je najgora moguća laž. Suptilna je. Koristi se lakim racionalizacijama. Svjesno sljepilo znači odbiti saznati ono što možeš znati. To znači čuti kucanje i odbiti priznati da je neko na vratima. To znači odbiti zapaziti da je u sobi gorila od 360 kg, da je slon ispod tepiha, kostur u ormaru. To znači odbiti priznati pogrešku u provedbi plana. Svaka igra ima pravila. Neka, najvažnija pravila podrazumijevaju se i prihvaćate ih samim time što odlučujete igrati igru. Prvo takvo pravilo glasi da je igra važna. Kada ne bi bila važna, ne biste je ni igrali. Samo sudjelovanje određuje ju kao važnu. Drugo pravilo glasi da su u igri dopušteni svi potezi koji će vam pomoći da pobijedite. Ako napravite potez koji vam u tome neće pomoći, onda je to po definiciji loš potez i morate pokušati nešto drugo. Sjetite se stare dosjetke: ludost je svaki put iznova činiti isto i očekivati drukčije rezultate.

Ako nakon početne sreće doživite neuspjeh i pokušate s nečim novim, to znači da idete naprijed. Ako vam to ne uspije, pokušat ćete opet, s nečim drukčijim. U povoljnim okolnostima bit će dovoljna mala izmjena. Zato je razborito početi s malim promjenama i vidjeti pomažu li. Ponekad je, međutim, pogrešna cijela hijerarhija vrijednosti i cijelo se zdanje mora napustiti. Treba promijeniti cijelu igru. To je revolucija, sa svim kaosom i terorom koje sa sobom nosi. To nije nešto u što se treba olako upustiti, ali ponekad je ipak nužno. Za ispravak pogreške potrebna je žrtva, a velika pogreška zahtijeva veliku žrtvu. Prihvatiti istinu znači žrtvovati – a ako ste dugo odbijali istinu, onda ste nagomilali jako velik žrtveni dug. Šumski požari gutaju suho granje i vraćaju te elemente tlu. Ponekad ljudi suzbiju te požare, ali to ne sprječava gomilanje suhoga granja. Prije ili kasnije počet će požar. A kada počne, gorjet će takvom snagom da će sve biti uništeno – pa tako i samo tlo na kojemu šuma raste.

Ohol racionalni um, siguran u svojoj izvjesnosti i zaljubljen u vlastitu genijalnost, lako dolazi u napast da zanemari pogrešku i svu prljavštinu gurne pod tepih. Filozofi i književnici egzistencijalizma, počevši od Sorena Kierkegaarda, ovaj su način bivstvovanja smatrali „neautentičnim”. Neautentična osoba nastavlja zapažati i djelovati na načine koje joj je vlastito iskustvo pokazalo kao pogrešne. Takva osoba ne govori svojim glasom.

Je li se dogodilo ono što sam želio? Ne. Onda su moj cilj ili metoda bili pogrešni. Imam još toga naučiti.” To je glas autentičnosti.

Je li se dogodilo ono što sam želio? Ne. Svijet nije pošten. Ljudi su zavidni i preglupi da shvate. Za ovo je kriv neko drugi ili nešto drugo.” To je glas neautentičnosti. Od te točke nije tako dalek put do: „Treba ih zaustaviti”, ili: „Moraju patiti”, ili: „Treba ih uništiti.” Svaki put kada čujete da se dogodilo nešto nevjerojatno okrutno, to su se na djelu pokazale upravo takve ideje.

Ni za što od ovoga ne možemo okriviti svoje „nesvjesno” ili potiskivanje, kao što to radi Freud. Čovjek zna kada laže. Može zatvarati oči pred posljedicama svojih djela. Može ne analizirati i odbiti artikulirati svoju prošlost, tako da ne razumije. Može čak i zaboraviti da je lagao. Ali bio je svjestan u tome trenutku, bio je svjestan onda kada je griješio i svaki put kada je propustio preuzeti odgovornost. U tome je trenutku znao što smjera. A nagomilani grijesi neautentična života pojedinca gomilaju se još više i kvare državu.

Neko gladan moći izmisli novo pravilo na vašemu radnom mjestu. To je pravilo nepotrebno. Kontraproduktivno. Iritirajuće. Oduzima vašemu poslu nešto užitka i smisla, ali vi sebi govorite da je to u redu. Nije vrijedno pritužbe. No onda se to ponovi. Ali nakon što prvi put niste reagirali, već ste se privikli dopuštati takve stvari. Malo ste manje hrabri. Vaš protivnik, kojemu se niste suprotstavili, malo je jači. Institucija je malo iskvarenija. Započeo je proces birokratske stagnacije i opresije, a vi ste tome doprinijeli praveći se da je sve u redu. Zašto se ne biste žalili? Zašto ne biste zauzeli stav? Ako to učinite, možda će i neki drugi, koji se također boje govoriti, stati u vašu obranu. A ako neće – možda je došlo vrijeme za revoluciju. Možda trebate pronaći posao na drugome mjestu gdje će vam duša biti u malo manjoj opasnosti od korupcije.

„Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?” (Mt 16,26).

Jedan od glavnih doprinosa Aleksandra Solženjicina s djelom Arhipelag Gulag bila je njegova analiza izravne uzročno-posljedične veze između patologije sovjetske države čija je ekonomija ovisila o radnim logorima (u kojima su milijuni ljudi patili i umirali) i gotovo univerzalne sklonosti sovjetskoga građanina da falsificira svoj svakodnevni život, da zaniječe vlastitu patnju koju mu je nanijela država i tako podupre diktate toga racionalnog, ideološkog komunističkog sustava. Po Solženjicinovu mišljenju, upravo je to samoobmanjivanje, to poricanje pomoglo i potaknulo Josifa Staljina, to veliko, paranoično, ubojito čudovište da počini one strašne zločine. Solženjicin je pisao istinu, svoju istinu do koje je došao teškom mukom, vlastitim iskustvom u logorima, i razotkrio laži sovjetske države. Nakon što je objavio Arhipelag Gulag, nijedna obrazovana osoba nije se više usudila braniti tu ideologiju. Nitko nikada više nije mogao reći: „To što je Staljin radio nije bio pravi komunizam.”

Ranije spomenuti Viktor Frankl (psihijatar koji je preživio nacistički koncentracijski logor, autor djela Čovjekovo traganje za smislom) došao je do slična sociološko-psihološkoga zaključka: društvenomu totalitarizmu prethodi pojedinac koji živi neautentičnim životom punim obmana. Slično tome, Sigmund Freud je vjerovao da „potiskivanje” u nemaloj mjeri doprinosi razvoju mentalne bolesti (a potiskivanje istine od laži razlikuje se samo u stupnju, a ne u vrsti). Alfred Adler znao je da laž rađa bolest. C. G. Jung je znao da su moralni problemi koji muče njegove pacijente uzrokovani neistinom. Svi su ovi mislioci, koji su se prvenstveno bavili patologijom pojedinca i kulture, došli do istoga zaključka: laži iskrivljuju strukturu Bića. Neistina kvari i dušu i državu, a jedan oblik iskvarenosti hrani drugi.

Više sam puta vidio kako se egzistencijalna bijeda zbog izdaje i prijevare pretvara u pravi pakao. Primjerice, jedva podnošljiva kriza zbog roditeljeve teške bolesti prometne se u nešto neopisivo odvratno kada djeca, već odrasla, započnu s neprikladnim i sitničavim prepirkama. Opsjednuti nerazriješenom prošlošću okupljaju se oko samrtne postelje kao zlodusi i tu ljudsku tragediju guraju u grešan savez s kukavičlukom i ogorčenjem.

Majka koja usrdno štiti sina od svih razočaranja, od svake boli, iskorištava njegovu nemoć da se samostalno razvija i napreduje. On nikada ne odlazi, a ona nikada nije usamljena. To je zla urota koja se kuje polako, dok se patologija razvija preko tisuća naučenih suptilnih znakova odobravanja. Ona izigrava žrtvu osuđenu na to da uzdržava sina i kao kakav vampir skuplja izraze sažaljenja od svojih prijatelja. On se, smatrajući se potlačenim, u svojemu podrumu prepušta mračnim mislima. S užitkom zamišlja kakvo bi razaranje njegov gnjev mogao nanijeti svijetu koji ga je odbacio zbog njegova kukavičluka, neprilagođenosti i nemoći. A ponekad taj gnjev doista potakne sanjano razaranje. I svi se pitaju: ,,Zašto?“ Mogli su znati, ali odbili su to.

Naravno, čak i ako dobro živimo život, on se može iskriviti, raniti i izokrenuti bolešću, slabošću i katastrofom koju nije moguće kontrolirati. Depresija, bipolarni poremećaj, shizofrenija i rak redom uključuju biološke čimbenike koji izmiču neposrednoj kontroli pojedinca. Teškoće koje nužno prate život dovoljne su da oslabe i nadvladaju svakoga od nas, da nas gurnu preko naših granica i slome nas u našim najslabijim točkama. Čak ni kada živimo život na najbolji način nismo potpuno zaštićeni od posljedica svoje ranjivosti. Ipak, obitelj koja se svađa stojeći na ruševinama svojega doma nakon potresa ima puno manje šanse da će ga ponovno sagraditi od obitelji koja iz istoga potresa iziđe osnažena uzajamnim povjerenjem i privrženošću. Svaka prirodna slabost ili egzistencijalni izazov, ma koliko bili maleni, mogu prerasti u ozbiljnu krizu samo ako ima dovoljno zavaravanja u pojedincu, obitelji ili kulturi.

Iskren ljudski duh može neprekidno podbacivati u svojim pokušajima da stvori raj na zemlji. Ipak može uspjeti smanjiti egzistencijalnu patnju na podnošljivu razinu. Tragedija bivovanja posljedica je naše ranjivosti i naših ograničenja koja određuju naše ljudsko iskustvo.

Možda je to cijena koju plaćamo za samo bivovanje – jer, da bi uopće postojala, egzistencija mora biti ograničena. Vidio sam supruga koji se iskreno i hrabro prilagođavao dok mu je žena tonula u terminalnu demenciju. Malo-pomalo napravio je nužne prilagodbe. Prihvaćao je pomoć kada mu je trebala. Odbio je zanijekati činjenicu da joj se stanje pogoršava i tako se dostojanstveno prilagodio situaciji. Vidio sam kako se njihova obitelj našla na okupu i dok je umirala, podržavali su se međusobno stvarajući novu povezanost jedni s drugima – brat, sestre, unuci i otac – kao djelomičan, ali istinski nadomjestak toga gubitka. Gledao sam svoju kćer tinejdžericu dok joj je propadao prvo kuk, a potom i gležanj, vidio sam način na koji proživljava dvije godine neprestane intenzivne boli i kako iz te situacije izlazi neokrnjena duha.

Vidio sam kako njezin mlađi brat dobrovoljno i bez gunđanja odbacuje mnoge prilike za druženja s prijateljima kako bi ostao uz nju dok je patila. Kada je potpomognut ljubavlju, ohrabrenjem i postojanošću karaktera, čovjek može biti otporan i izdržljiv do te mjere da se to ne može ni zamisliti. Ali ono što čovjek ne može podnijeti jest potpuno rasulo uzrokovano tragedijom i obmanjivanjem.

Odlomak iz djela: Jordan Peterson, 12 pravila za život, str. 182-186.

Dialogos

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh