Temeljni sukob u ovoj zemlji je sukob između onih koji su voljeli školu i čitali lektiru i onih koji su bježali sa časova i koji ni dan-danas ne vole školu.
Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Nismo navikli da vlasti u Bosni i Hercegovini vode računa o bilo kojoj sferi društvenog življenja koja u sebi skrbi čak i naznaku općeg dobra. Izuzetak predstavljaju oni domeni u kojima je moguće bez puno truda ali i bez imalo obraza u kratkom vremenskom roku postati imućan pa i bogat. I za ovo postoji nenabrojivo mnoštvo primjera tako da se ne isplati nabrajati ih ali, treba spomenuti stanogradnju i cestogradnju kao izvjesno, najisplativije aktivnosti u kojima je bez ikakvog truda moguće „zaraditi“ nezamisliva bogatstva.
Dehumanizirana naselja, popularno nazvana „spavaonice“ ili „golubarnici“, koja zorno svjedoče ne samo neukusu nego i pohlepi graditelja, nezainteresiranosti lokalnih moćnika i stvarnom odnosu ove dvije materijalno zainteresirane skupine prema nama, građanima i stanovnicima, na kraju glasačima kao i uvijek više govore o nama nego o njima… nama koji pristajemo na sva moguća poniženja. Vrhunac pokazatelja tih i takvih poniženja – ili radije, samo jedan od domena u kojima je svaka zamisliva upitnost smislenosti, a kamoli etičnosti vlasti u Bosni i Hercegovini najočiglednija – predstavljaju ceste, putevi i autoputevi koji koštaju 52 miliona konvertibilnih maraka po dužnom kilometru, a pritom i ne rade.
Sasvim je opravdano upitati koje su i kakve škole završili stručnjaci koji su projektirali, izrađivali i nadzirali milionske investicije u nešto što ne radi.Uvijek budni čuvari nacionalnih interesa bi siguran sam, u tome prepoznali sve znake pokvarenosti onog sistema u kojemu su se zlopatili sadašnji etnički prvaci i njihovi pouzdanici kojima su povjerili izgradnju trombova i zakrčenja krvožilnog sistema drage im domovine poznatiji kao koridor (za) WC.
Bilo bi izlišno postaviti pitanje gdje su se školovala i šta rade djeca ovih što odlučuju o školovanju naše i šta će raditi. Računa se – a matematika je neumoljiva znanost – da su ih roditelji opskrbili za naredna tri života te da, ako budu samo malo praktični i pragmatični, nikada neće ni morati raditi tako da im ni škola neće biti naročito bitna.
Investicija u budućnost
Obrazovanje, umjetnost i kultura nisu kakve bilo, pogotovo ne takve socijalne aktivnosti. Prvo je temeljna, a drugo dvoje krovne ili radije, krunske discipline zgrade kojoj zidove predstavljaju civilizacijski dosezi jedne društvene skupine, naroda ili nacije, koji se ponekad nazivaju i država.
One ne donose zaradu odmah ali, prema mišljenju najpozvanijih predstavljaju sigurnu investiciju u budućnost. Pitanje obrazovanja i kulture je pitanje identiteta jer jasno je odavno, temeljno i krunsko bh. pitanje nije problem etničkog, nacionalnog ili jezičkog identiteta nego prije i poslije svega pitanje kulturnog, kulturološkog i civilizacijskog identiteta.
Legitimno je čak, nužno postaviti pitanje: kakvu budućnost očekujemo ako u nju investiramo ovako i ovoliko koliko se to čini na svim razinama u Bosni i Hercegovini i čemu se nadamo ako svaka slijedeća vlast počinje kao da prije nje nije bilo ništa ili makar, ništa nije valjalo, ispočetka, od zakona koji će, a možda i neće, koji bi trebao, a možda uopće nije bitno, definirati postojeće stanje i regulirati nešto što možda uopće nije hitno – možda ni bitno – regulirati. Naime, imamo dovoljno onoga što jesmo da bismo se bavili onim što nismo… Jasno je još od stare Grčke da što je manje prava to je više zakona te, da svaka vlast nastoji dodatno podstaknuti brojniju skupinu svojih budućih glasača… Istina, ponekad od vlasti koje najavljuju promjene, pogotovo one iz temelja očekujemo da počnu od temeljnih postavki koje već postoje i kojima ništa ne fali, da ne kažemo da su možda i dobre. Recimo, od neke zajedničke jezgre nastavnih planova i programa.
Zajednička jezgra nastavnih planova i programa
Zajednički prioritet svih kojima je stalo do budućnosti BiH mora biti izrada inkluzivnog i modernog obrazovnog sistema koji će učenicima osigurati neophodne vještine da budu konkurentni na globalnom tržistu rada u 21. stoljeću, te podrška Bosni i Hercegovini da razvije privredu koja će učenicima pružiti mogućnost da nađu posao koji ih ispunjava i na kojem će ostvariti puni potencijal u stabilnoj i prosperitetnoj demokratskoj zemlji. Američki filozof i reformator obrazovnog sistema Jonathan Dewey kazao je da „zajednica mora željeti za svu djecu ono što najbolji i najpametniji roditelji žele za svoju djecu“. Prvi korak u tom smjeru je izrada obrazovne strategije zasnovane na najvišim međunarodnim standardima kada je riječ o jednakom pristupu i nediskriminaciji u svakoj obrazovnoj instituciji u zemlji koja će uspostaviti inkluzivan i moderan obrazovni sistem za sve učenike. Praksa segregacije i prisilne asimilacije, moraju ustupiti mjesto otvorenim i inkluzivnim školama. Škole u kojima postoji segregacija podrivaju osnove jednakosti i demokratije. Učeći zajedno, učimo kako živjeti i raditi zajedno, što je jedna od najbitnijih vještina neophodnih za uspjeh u modernom, izmiješanom i međusobno povezanom svijetu. Samo ovakvim pristupom društvo može profitirati od talenta svih svojih građana.
Neka zajednička jezgra nastavnih planova i programa zasnovana na rezultatima koje postižu učenici i promjena dosadašnje metodologije fokusirane na sadržaj je to ono što je potrebno da bi se obrazovanje u BiH depolitiziralo, ali i učenicima omogućilo integrirano i kohezivno obrazovanje koje bi ih pripremilo za univerzitet ili početak karijere. Tom nekom zajedničkom jezgrom nastavnih planova i programa i zajedničkom skupinom standarda ne bi bio ugrožen ničiji partikularni identitet. Naprotiv, ona bi omogućila da sva djeca postižu ciljeve u svakom od područja korištenjem kritičkog razmišljanja i sposobnosti za rješavanje problema, te im omogućiti da shvate koje su sposobnosti potrebne na modernom tržištu rada: poznavanje tehnologije, stranih jezika, inovativnost i razumijevanje međunarodne scene čime bi BiH kao država osigurala mobilnost učenika i priznavanje njihovih diploma u EU i cijelom svijetu.
Učenicima su potrebni nastavnici koji vole raditi s mladima i koji su posvećeni kreiranju sigurnog i angažiranog okruženja za učenje, a ta zajednička jezgra nastavnih planova i programa podigla bi standarde i zahtjeve i prema prosvjetnim radnicima.
Građansko obrazovanje, ali i odgoj
Kad sam ja, a vjerovatno i vi, išao u školu odgoj je bio nešto što se makar u osnovama nosio iz kuće. Danas kada društvene mreže, sumnjivi portali i komercijalne televizije više odgajaju djecu nego roditelji, odgojnu ulogu škole teško je precijeniti. Pored pripreme učenika za rad, obrazovanje i odgoj ih – što je još važnije – priprema da budu odgovorni građani. Čvrsto vjerujem da škole svuda moraju raditi i na poboljšanju programa građanskog obrazovanja ali i odgoja. Između ostalog, ono što je najviše potrebno BiH jesu građani koji su se spremni direktno angažirati za bolju budućnost ove zemlje i koji će od političara i ostalih lidera tražiti odgovornost za ispunjavanje obećanja koja su dali i za ono što rade. Predmete o demokraciji i građanskom obrazovanju treba uvesti i poboljšati u svim školama i razredima tako da učenici prihvate i razumiju važne vrijednosti kao što su ljudska prava, tolerancija različitosti i socijalna pravda. No, građansko obrazovanje se ne završava u učionici. Škole treba da promoviraju volonterstvo i angažman u zajednici i da omoguće učenicima da učestvuju u radu učeničkih vijeća da bi imali veći utjecaj na sopstveno obrazovanje.
Obrazovni sistem u BiH mora nastaviti gajiti i podsticati filozofiju aktivizma i građanskog angažmana da bi mladima dali moć da budu ta promjena koju žele, da budu proaktivni, a ne fatalisti.
Bosna i Hercegovina je još 2003. godine potpisala Bolonjska načela. Kvalitetne i kvalitativne reforme i u domenu visokog obrazovanja su od vitalnog značaja. Nije rijetko glasno razmišljanje da univerzitetsko obrazovanje ne treba povezivati sa zapošljavanjem. To vrijedi za malobrojnu skupinu studenat koji se obrazuju samo zbog sticanja obrazovanja. Stvarnost u kojoj živi većina je da kada završe studije moraju naći posao da bi preživjeli u povezanom svijetu promjena.
U najkraćem, za bilo kakav napredak Bosni i Hercegovini su potrebni, u najmanjem nastavni planovi i programi prilagođeni potrebama učenika, a ne pravljeni po raspoloživom kadru nastanika i onome što oni znaju ili ne znaju predavati.
No, rak korupcije koji razjeda bh. društvo onemogućava progres, frustrira one koji pokušavaju bilo šta unaprijediti što, dakako, ide u korist onima koji po svaku cijenu žele zadržati status quo.
Dječiji sindikat
Bilo kako bilo, jedna godina je izgubljena; ne može se ni vratiti, ni nadoknaditi. Prije toga u jednak nepovrat izgubljeno je dvadeset pet. U međuvremenu zemlju je napustilo više od pola miliona ljudi.
Djeca nemaju sindikat. Sa velikim stupnjem sigurnosti mogao bih ustvrditi da nemaju pojma šta je to i za šta služi ali, u velikom broju slučajeva, to nije samo dječiji specifikum jer, ni većina odraslih nije sasvim načisto sa svrhom, smislom i razlogom postojanja te po svemu opskurne organizacije. Za dječije obaveze i prava staraju se gotovo isključivo, njihovi roditelji i u maloj mjeri njihovi učitelji, nastavnici i profesori iako bi taj nezamislivo složeni proces trebao biti makar malo ravnopravnije podijeljen. Moglo bi se, bez previše ograda, reći da se obaveze i prava djece na jednoj razini – razini odgoja i obrazovanja – potpuno identificiraju: njihova obaveza da uče identična je sa njihovim pravom da budu naučena. Koliko god bi se nad ovom tvrdnjom moglo filozofirati, zaključak svih razmišljanja i rasprava, siguran sam bio bi jedinstven: djeca imaju sve obaveze, a pritom su im dokinuta sva prava. Naravno, pandemija je uspostavila novi set pravila, uvjete i načine života za gotovo sve Zemljane. Perspektiva bilo kakve normalizacije života i u zemljana neusporedivo naprednijim od Bosne i Hercegovine je imunizacija, ako hoćete vakcinacija koja je i njima problem, a nama tema za viceve i predmet podsmijeha.
U međuvremenu, čak su i najinnertniji i najbahatiji od svih naroda na Zemlji obišli Mars i razmišljaju o nekim drugim probojima u domenu znanosti i možda, dobrobiti još nekoga osim graditelja kilometarskih nebodera i otoka za odmor bogatih Zapadnjaka.
Ali, dok se „umovi“ ne slože koju od Zemlji nalik planeta udaljenih tričavih par miliona svjetlosnih godina ili makar dok moduli i sonde na Marsu ne pronađu tragove života od prije miliona godina, a naučnici na Zemlji ne smisle šta će sa tim podacima, ne bi bilo loše, štaviše bilo bi dobro da „naučnici“ u Bosni i Hercegovini otkriju ili osmisle način kako da djeca ostvare svoja prava na obrazovanje odnosno, kako da im se omogući da ispune svoje obaveze i postanu funkcionalno pismeni. Ili, u najmanjem, kako da se ravnoglavim političarima onemogući da zabranu PISA testiranja proglase vitalnim nacionalnim interesom. Jer, nije isključeno – praksa to potvrđuje – među tom djecom koja trenutno neumivena i u pidžamama prate – ili ne prate – nastavu izvjesno ima genijalaca u čijim glavama „spava“ i lijek za rak ili rješenje problema gladi u svijetu ili neko ko će osmisliti kako teraformirati Zemlju i omogućiti joj da zadrži ono što joj nismo uzeli i oporavi se od svih rana koje smo joj kao civilizacija i čovječanstvo nanijeli… Možda pak, među njima raste i budući pravi spasitelj Bosne i Hercegovine, onaj koji će joj vratiti njenu suštinu koju su joj etno-materijalisti tako bezdušno oteli.
Zaštita budućnosti svoje djece
A možda je upravo to problem jer, oni o svojoj vlasti, moći i životu razmišljaju u terminima „vječno“ i „zauvijek“, a pri tome im odgojena i obrazovana djeca koja će prije ili kasnije odrasti i postati glasači, nikako ne idu na ruku. Obrazovni poluproizvodi čije se ambicije završavaju sa slikama iz ponude komercijalne televizijske produkcije kojoj se – ničim zasluženo i pritom nekažnjeno – mjesečno isplaćuje iznos veći od godišnjeg budžeta neke osnovne škole ili makar, dovoljan da se potencijalnim genijalcima prisiljenim da prate on line nastavu, a pritom nemaju na čemu, kupe računari.
Mali pospanci kojima veliki spavači ne dozvoljavaju da se probude – svejednako kao što njihovim roditeljima ne dopuštaju da otaru etničke krmelje iz očiju – bavit će se poslovima koji još uvijek ne postoje, raspolagat će znanjima o kojima mi ne možemo ni sanjati i rukovati tehnologijom koja je trenutno u sferi znanstvene fantastike. Među njima zasigurno, ima onih kojima bi u nekom budućem mandatu moglo naumpasti da doista usvoje neke zakone, naprimjer onaj o sukobu interesa, ili o javnim nabavkama, ili o provjeri porijekla imovine… Ili bi im možda moglo naumpasti da je zahvatanje iz budžeta koliko kome treba zločin koji ne zastarjeva. A sve to je u potpunoj suprotnosti sa načelima na kojima su vlastodršci odgajali i obrazovali svoju djecu. A to je doista, problem.
Već sam u nekoliko navrata ustvrdio: temeljni sukob u ovoj zemlji je sukob između onih koji su voljeli školu i čitali lektiru i onih koji su bježali sa časova i koji ni dan-danas ne vole školu. Njima je obrazovanje samo još jedna dosadna stvar kojom se moraju baviti pored toliko bitni(ji)h, gorućih problema. Izlišno je njima govoriti da, da su na vrijeme – prije dvadeset pet ili trideset godina – investirali u vatrogasce danas ne bi bilo piromana. I ovo je samo još jedan dosadan i predugačak tekst o nečemu o čemu svi sve znamo, a malim i malo većim pospancima škola je životni poduhvat kojim ćemo se u budućnosti hvaliti ili zbog čega ćemo se, ne daj Bože stiditi.
Bilo bi dobro da makar jedna vlast pokaže da joj je stalo do države tako što će se početi starati državi investiranjem u njenu budućnost.
Naprimjer tako da se nekih 125.000 eura koje se mjesečno uplaćuju za šund preusmjere za stimuliranje posebno nadarenih učenika i studenata, a jedan kilometar autoputaa ili makar zaobilaznice koja ničemu ne služi i nigdje ne vodi „preusmjeri“ u modernizaciju škola. Za (novi) početak i to je dovoljno.
politicki.ba
