Jeste li se ikad zapitali šta (vam ) oni zaista rade?

Ko su oni – pollitičari? Zanemarite li na trenutak sasvim opravdano prosipanje žuči po glavnim krivcima što ste niko, ovdašnje političare možete posmatrati i iz drugog ugla. Kao neke stare poznanike, možda školske prijatelje, koje ste zadnji put vidjeli kada ste posljednji put čuli školsko zvono od kojeg vas i danas podilazi jeza.

(Nermin Čengić – protest.ba)

Naši političari su ljubimci medija, i svaki od njih ili barem svaka naznaka političke ideologije ima svoj medij. To nikad nije bila neka tajna, niti bi to sad trebalo biti neko specijalno otkriće. To je tako i to će tako, po svoj prilici, još dugo ostati. To je činjenica, kao što je i činjenica, koje se ne smijemo libiti da priznamo samima sebi, da su oni, i mediji i političari najobičniji klovnovi, nespremni da se oslobode stega i utega koje im raznovrsnost uticajnih faktora donose. Jasno je da nijedan od upravitelja Bosnom i Hercegovinom, na kojem god nivou bio, nema svoje Ja niti ima mišljenje koje je spreman braniti. Već sutra će ga pogaziti ukoliko mu se tako naloži.

Balkanski političari, što je posebno izraženo u već sasvim izmuženoj Bosni i Hercegovini tek su poslušnici, ikebane ovdašnje predstave stvarnosti. Tu su da biste imali koga pljuvati, a od njih se, odavno, ničemu normalnom, a kamoli još i pametnom ne možete nadati. Istini za volju, i ne nadate se, jer su vam više nego uspješno umrtvili sve nade. Prva misao koja vam prođe kroz glavu kada vidite nekog, bilo kojeg, bosanskohercegovačkog političara jeste da slijedi beskrupulozna laž. Najčešće će to biti bujica pravdanja sebe i svoje ‘politike’, nemogućnosti ostvarenja rezultata, prebacivanje krivice u bilo kojem pogodnom smjeru, a to je uvijek – ordinarna laž, kojom se tek ispunjava kvota dnevne političke aktivnosti u medijima, u vašim glavama, u vašim otupjelim ušima. Zaista je teško pronaći nekog da misli svojom glavom, a ne glavom preporučenog medija, ideologije, religije, ili bilo koje vrste zamazanog uma. Posebno je to teško nakon svih ovih godina naviknutosti na laži i pervare, nakons vih ovih – kako ih Boro Kontić sasvim prigodno zove – ‘godina lavova’. Teško je naći nekog normalnog ko vjeruje balkanskom političaru, tom pokondirenom stvoru, presretnom što je, eto, došao u poziciju da je nešto. To što je njemu i ništa – nešto, e za to ste sami krivi. Sami sebe ste doveli u situaciju da su vam političari glavne zvijezde, i da umjesto svoje funkcionalne rabote kradu estradne minute drugim, možda i zabavnijim klovnovima. Ne primjetiste u procesu da vam je gadost postala zabava. Ko su oni – pollitičari? Zanemarite li na trenutak sasvim opravdano prosipanje žuči po glavnim krivcima što ste niko, ovdašnje političare možete posmatrati i iz drugog ugla. Kao neke stare poznanike, možda školske prijatelje, koje ste zadnji put vidjeli kada ste posljednji put čuli školsko zvono od kojeg vas i danas podilazi jeza. Niste ih više imali ni ‘u malom mozgu’, a odjednom su se pojavili s nekim ciljem, možda i usput, ali uglavnom – sad su tu. I zaista se tako desi s brojnim likovima što odjednom banu kada otkriju famoznu ‘dejtonsku tajnu’ opstanka u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, na postejtonskom Balkanu, pa se pod parolom ‘bavljenja politikom da se ona ne bi bavila njima’ uključuju u krugove kojima cirkulišu novci od kojih će i sami za sebe odlomiti komadić kolača.

I tu su, postoje, ne vidite ih ali su tu. I tako nevidljivi – lome. Vedre i oblače, iako vam nije jasno šta oni ustvari rade, a kamoli šta čine da nešto promijene, jer promjena, ta stara vještica, uporno ne dolazi. Kako li oni provode svoje dane, što se ne jave, roštilj da raspalite. Dovedete sebe u situaciju da se pitate da nije možda do vas, i zašto se i sami više ne zainteresujete za politiku. Sasvim je jasno da je danas moguće konstantno pratiti sve što se oko nas dešavaju, jer informacije koje lebde svuda oko nas, bilo u realnom ili virtualnom svijetu. Iz minute u minutu, putem satelita, navigacionih sistema, interneta, možemo pratiti život bilo gdje na planeti, pa i dalje. To što je većini Balkanaca nedostupna sva moderna tehnologija druga je strana medalje, ali pretpostavimo da svako može imati sve što mu je potrebno za stalno prlaćenje. Da li bi se pitali, da li bi pratili ili biste se i dalje pouzdali na skraćene verzije stvarnosti iz prodatih tv-dnevnika i s naslovnica kupljenih portala?

Svijet u kojem živiš SVIJET U KOJEM ŽIVIŠ Pretpostavimo da ti najveći neradnici, svakako političari, putuju svijetom. Bili bi glupi da to ne rade u situaciji kad im je putovanje sasvim besplatno, tj. na državni račun, i kad se niko zbog toga ne buni. Pa ako već putuju, valjda se i susreću s nekim, možda upadnu na poneki seminar, samit ili diskusiju. Ako se i dešava šta znate o tome? Gotovo ništa. Čujete samo u incidentnim situacijama kada neko ko je svima poznat kao kriminalno korumpirana osoba namjerava održati afirmativno izlaganje o anikorupcijskom djelovanju. Rekli bi kakva država takav i ministar sigurnosti, a kakav ministar sigurnosti takva i sigurnost. Sve troje je, dakle, nikakvo.

A šta je s ostalim ‘stručnjacima’? Je l’ nauče šta na silnim putovanjima, upoznaju li koga, prodaju li nas skuplje nego vrijedimo, ili jeftinije nego bismo i same sebe prodali da nas ko hoće? Da li je uredu podobnost staviti prije stručnosti i familijarnim vezama se popeti na tron na koji se zasigurno nikad ne biste mogli popeti da vam suprug nije član državnog predsjedništva? Da li bi kompetencija za stolovanje jednim gradom trebala biti nacionalna pripadnost ili istinsko poznavanje dužnost i osjećaja trenutka? Sve sama pitanja koja se ne bi ni postavljala da je išta u toj Bosni, na tom Balkanu normalno, kao što nije pa su i odgovori mnogo komplikovaniji nego što bi trebali, čak smjeli biti. Zanimljivo je i to da se za sve ove godine još uvijek nije pojavio niko ko bi, kako je to u svijetu čest slučaj, zavalio ovdašnjeg političara školjkom jaja, ‘šlagiranom’ tortom. Jer kad se već igramo života, zašto ne iskoristiti i taj cirkuski element. Iako kulise liče na predivne balkanske predjele, bez sumnje je to mjesto gdje živi najveći broj stanovnika koji su vlasnici dokumenata sa plavo-žutim grbom i trokutastom zastavom sa zvjezdicama, jedna spektakularna cirkuska šatra, u kojoj svako ima svoju tačku, i svaka se tačko nenormalno razlikuje od druge, čak i ako je motivom slična. Ne postoji zajednički jezik, nema jedinstvene svijesti, a upakovani ponos koji se reklamira već nekoliko sedmica ništa je osim dokazivanja da postoje prirodne i urbane ljepote, znamenje i čuvenje, dok se ponos ovome što je danas na sceni ne može pripisati ni u stanju potpunog umnog rastrojstva.

A čemu čuvenje ako nema kontinuiteta? Da je do čuvenja, pa Egipat bi bio svjetski glavni i odgovorni, umjesto što proživljava vjerovatno najteže trenutke svoje historije. Slično je i s Bosnom i Hercegovinom, pa i uopšte Balkanom. Ekonomski rasprodato područje, pokidane duše i izgaženog srca, nema nikakve šanse protiv bjelosvjetske hulje i domaćeg izdajnika, koji svojim fašizmom utjeruju vrijednosti kakvih se ni Otoman nije sjetio. Ti domaći kratkotrzajni navigatori sebe pokušavaju učiniti nekakvim glavama odluke. Oko sebe vrte svoje svjetove u kojima kroje svoje granice, svoje načine i svoje planove, ne pitajući vas ni jeste li uopšte, a kamoli saglasni. Jer oni znaju umjesto vas, oni misle umjesto vas, oni su vi.

A vi ste, praktično suvišni element, dostatni o izborima kada će od vas opet i opet i opet biti zatražena podrška i proglašenje novih-starih poglavica, poglavara, vođa, vodilja… A svi oni, uglavnom nenadležni u svojim nadležnostima – niti šta rade, niti im pada na pamet da rade. Istina, postoji taj dio koji nesmanjenom žestinom odrađuju za sebe i svoje poltrone raspoređujući vajne budžete i namjenske novce prema podobnosti i ljutom prijateljstvu zasnovanom na strogo definisanom talu od kojeg država i (obični) državljani nemaju ama baš ništa. Niti su kad imali nešto, a neće ni imati bilo šta osim grobova, suza i vječnih uspomena da je nekad bilo bolje. Sve dok i ‘posljednji mohikanac’ ne izumre, a onda će i uspomene ostati samo čuvenje od kojeg posebno tad niko neće imati ništa osim razloga za novu bujicu dokazivanja i prenemaganja.

Jedni ih mrze kao istrošene, gadne i olinjale. Drugi ih vole iz istih razloga. Jedni ih krive za zlo, drugi im u zlu pronalaze svjetle historijske trenutke. Medijima dobrodođu za bizarno komentarisanje vlastitih komentara. U svoj toj gunguli nikome nije jasno čemu oni ustvari služe. Šta, od sveg jasno definisanog posla političara, zaista rade. Čime se, osim sobom, bave? Kad neko postavi takvo jednostavno pitanje, ono vrlo brzo nestane u dnevnoj bljuzgi besmisla. Odgovora, jasno je, nema. Potezi i akcije su zasnovane na skandalima, i od takvog rada i reagovanja na probleme se ne pomjera. Strategije ne postoje.

Ako, kakve god, postoje na papiru uvijek i zauvijek su neprovodive, jer se već tradicionalno ne mogu svi usaglasiti, a kamoli djelovati u istom smjeru. Dakle, strategije NEMA! Nekad se makar raspravljalo, a danas je sve pretvoreno u jedno frigidno slaganje ili ‘mirenje sa sudbinom’. Protivljenja besmislu više nema, protesti se svode na incidentne slučajeve potpisivanja peticija- Živa sila se neremetljivo pomjera u monotonom ritmu preživljavanja. Kao veslači na vikinškim brodovima – zamahuju i vuku dok se gospodari goste i prduckaju. Nije mi jasno kako vam ne dosadi.