Vlast od čovjeka radi što joj je volja
Znamo da vlast funkcionira na premisi da je drugima moguće vladati samo ako i kada izgubite vlast nad sobom, a da nema veće vlasti nego vlasti nad samim sobom i svojim slabostima. Znamo, ostavili su nam naši preci i prethodnici da ne treba “tražiti, jer ako je dobiješ zbog toga što si je tražio, bit ćeš joj prepušten i vlast će (s)tobom raditi što je njoj volja”, a ako se (vlast) dobije bez traženja, od nje se može očekivati da radi u korist vladara.
Svijet sličnih
Isto tako znamo da su najveći među ljudima oduvijek molili: “Bože, ko preuzme neku funkciju nad narodom pa im oteža, i Ti otežaj njemu. A ko preuzme neku funkciju nad narodom pa bude blag prema njima, i Ti budi blag prema njemu!” I, na kraju, znamo da se vlast uglavnom dovodi u najbliskiju vezu s politikom i “izborom” najboljeg ili najboljih. A u prirodi politike uopće nije da najbolji bude izabran. Najbolji uopće ne žele ni upravljati, a kamoli vladati, svojim sunarodnicima.
Je li moguće da činjenica da ima ljudi koji su spremni učiniti sve da osvoje, zadrže i ostanu na vlasti, i da će pri tome, ako treba, biti bezobrazniji, besprimjereniji i beskrupulozniji nego do sada, nikoga i ne zabrinjava, a kamoli straši!?
Da sve što (u)čine pravdaju reformskom i šta-ja-znam-kakvom agendom, višim i/ili nacionalnim interesom ili, čak, našim dobrom koje mi ne razumijemo. Ili, da su, pritom, toliko uvjereni da ćemo mi u sve to povjerovati, progutati ili nas uopće nije briga tako da ne osjećaju ni potrebu da se ponašaju mudrije, pametnije i taktičnije!? Kako je moguće da vas ne straši mogućnost da se ovi nikada svojom voljom neće pomaknuti ustranu i prepustiti sjedalice i stajalice onima koji, možda, znaju bolje?
Je li moguće da vas ne straši mogućnost da politike koje “trenutno” (20 godina!) namjerno održavaju ovakvo stanje jer je “ovo” maksimum njihovih intelektualnih i svakih drugih sposobnosti i kapaciteta, ali da oni to nikada i nipošto neće priznati jer bi time izgubili ne ugled, nego vlast? Ili, što vam se čini da se svi pametni političari savjetuju i razgovaraju sa svojim političkim i ideološkim suparnicima, a samo vaši ni s kim drugim, osim sa svojim savjetnicima biranim po kriteriju da nipošto ne smiju biti pametniji i uspješniji od onoga koga savjetuju? Istina, u Kuralovoj Knjizi distiha kaže se da “nema jalovijeg tereta nego što je vladar koji oko sebe okuplja budale da mu budu savjetnici”, no, radije bih se složio sa Erazmom Roterdamskim, koji u svojoj ”Pohvali ludosti” kaže da su “vladari dostojni sažaljenja, jer nemaju čovjeka koji bi im govorio istinu, nego su prisiljeni da oko sebe drže laskavce umjesto prijatelja”.
I da vas ne straši čak ni mogućnost da oni, ustvari, nemaju pojma i/ili ih uopće ne zanima kako je narodu/ima jer ne žive u ovom nego u svom svijetu u kojem su okruženi sebi sličnima – jednakih ili približnih mentalnih i materijalnih kapaciteta – koji ih neprestano uvjeravaju da je onako kako oni to vide, a ne onako kako se štrajkači i glasači žale da jeste te, stoga, ne misle da išta treba mijenjati; ili pak, to što niti imaju viziju budućnosti, ni osmišljenu strategiju kako do nje stići, a ni način da tu strategiju provedu u djelo? Da neprestano insistiraju na različitostima umjesto na sličnostima da bi održavali “ravnotežu straha” jer je to jedini način da se oni zadrže na vlasti bez obzira što svako – i najmanje – narušavanje te ravnoteže znači novi rat? Jesu li zato uvijek krivi oni drugi, neki treći…
Da im apsolutno odgovara da se svi nezadovoljnici dobrovoljno isele iz zemlje, akobogda u tom inostranstvu i snađu i počnu slati pare svojim manje sposobnim rođacima koji nisu imali hrabrosti za takav čin. Tako će štednja, uskoro, akobogda, porasti sa deset na 11-12 milijardi maraka, a onda će banke početi propadati jedna za drugom… sve s ušteđevinama.
Kako može da vas ne straši mogućnost da kreatori obrazovnog sistema nemaju pojma na kojim vrijednostima da zasnuju takozvani obrazovni sistem: na općim kulturnim i civilizacijskim, ili ljudskim na kojima insistira “europa”, na vjerskim, moralnim, dnevnopolitičkim… te ih stoga nije briga kakve cijele generacije ljudi izlaze iz njihovih ruku jer to – vrijednosti – ustvari, uopće više nisu važne? Da se namjerno promovira razmišljanje “dobro je dok ne puca” i “dobro je dok ne biju” kako bi se prag tolerancije spustio toliko nisko – ili, podigao tako visoko – da ga, ako uđemo u EU (u bilo kojem obimu) i NATO (također), nikada niko neće moći dosegnuti?
Zar može biti da vas ne straši činjenica da sve ovo izgleda toliko strašno i bezizlazno, a vi ili nemate rodbine u inostranstvu, ili rodbina koju imate neće više da vam bude rodbina, ili što vam pasoš ističe, a na novi morate čekati mjesec dana jer nemate para za “hitnu proceduru” (da ste imali, odavno biste bili među onima koje dobar grafit opisuje kao one “koji nemaju sreću da žive u Bosni i Hercegovini, ali zato imaju sve ostalo”).
Ne pamtim da je ikada iko u ovoj zemlji rekao da nešto ne umije, ne može ili ne zna (u)raditi. Isto tako, ne naumpada mi da je ikada objavljeno da je iko odbio funkciju, položaj ili posao zato što nije siguran da će ga moći čestito i znalački (u)raditi kao što se ne mogu sjetiti ni jedne jedine neopozive i prihvaćene ostavke na bilo koju poziciju zbog bilo kojeg prekršaja, promašaja, pogrešne politike, nerad da i ne spominjem.
S druge strane, teško je nabrojati sva imenovanja i postavljenja koja su uslijedila i “nagradne” funkcije – najčešće neuporedivo više i važnije – nakon niza i serije neuspjeha na prethodnim. Ne razumijem se u pravo, ali se pomalo razumijem u pravdu pa me zanima: može li se nerad neradnika, nesposobnost nesposobnih, neznanje neznalica (podobnih, slatkorječivih, opasnih hulja) na položajima i funkcijama od značaja za državu smatrati krivičnim djelom protiv države i naroda? Odnosno, može li se stalno i uporno imenovanje i postavljanje ljudi sa gorespomenutim karakteristikama smatrati neprijateljskim djelovanjem? Ne može biti da je sve što neko radi – bez obzira na posljedice i rezultate – moguće opravdati nacionalnom potrebom, jer je to toliko besmisleno kao da opravdavate pljačku banke jer je novac kod vas sigurniji nego u njoj.
Stanje na terenu
Moram priznati da ni sam još nisam načisto sa svojim vlastitim osjećajima u tom smislu; odnosno, nisam siguran jesam li zabrinutiji ili uplašeniji činjenicom da sve što naši političari govore ima smisla samo u njihovim glavama i glavama predsjedništava i glavnih odbora njihovih stranaka i koalicionih partnera, ili što je sve to dijametralno suprotno od onoga što čine ili, što stanje “na terenu” potpuno negira, ne samo svaku njihovu riječ nego svaku vrstu pomaka na i u bolje, a kamoli pravog i stvarnog napretka, boljitka ili poboljšanja ili makar, stabilizacije. Ili činjenica da je sve što je važno u ovoj zemlji već dogovoreno ili urađeno, a ovo što gledamo je samo predstava koja služi za opravdavanje dogovorenog i “odrađenog”? Ili, možda to što više govore o procentima i brojkama nego o stvarnim ljudima ili, ipak, činjenica da i poslije toliko godina još više vjerujemo njima nego svojim očima i ušima?
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
