Balans nacionalnog i građanskog je jednostavno naći kad bi se to stvarno željelo. Budući da se to ne želi, nastojanje trojice nekadašnjih prvaka jednako je uzaludno kao i neumski pregovori
DRAGAN MARKOVINA – Oslobodjenje.ba
Praktično istovremeno s vijestima o tome da u Neumu nije postignut dogovor, u medije je procurila malo opširnija informacija o Apelu za spas Bosne i Hercegovine čiji su inicijatori nekadašnji članovi predsjedništva Jugoslavije, Stipe Mesić, Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski. Iako bi u nekim drugim okolnostima i posebno u neka druga vremena, inicijativa ove trojice bitnih ljudi naišla na puno veći interes javnosti, on je sada izostao na taj način. Vijest jeste notirana, Jutarnji list i Nacional su objavili razgovor s Mesićem i osnovne crte Apela, no sve to je ostalo u sjeni neuspjeha u Neumu i Čovićevog govora u Banjoj Luci. Dva su razloga zbog čega je to tako. Prvi je što je riječ o ljudima iza kojih više ne stoji nikakva politička moć, a drugi što su plemenita nastojanja iz Apela realno neostvariva bez ozbiljne međunarodne prisile i to na duže staze.
NEPREMOSTIVI PROBLEM
Bez obzira na to što ne znamo sve detalje prijedloga, ono što znamo, a to je ideja građanske države, uz ukidanje entiteta nastalih ratnim zločinima i politikama, dovoljno je da zaključimo kako je riječ o plemenitoj utopiji i postavimo pitanje, ponajprije Mesiću, zar nije za čitavu priču sada već kasno?
Naime, kad su prije nekoliko godina na History festu Stipe Mesić i Milan Kučan govorili o prijelomnim danima raspada Jugoslavije, uporno su izbjegavali osvrnuti se na to zbog čega razumniji dio predsjedništva nije stvorio svoju većinu i odupro se Miloševiću i Kadijeviću unutar SFRJ. Naprosto je nemoguće da im unaprijed nije bilo jasno da će njihov izlazak, odnosno izlazak Slovenije i Hrvatske iz čitave priče stvoriti preduvjete da se u Bosni i Hercegovini odigra užas koji se odigrao. Kako se to tada nije desilo, sve kasnije inicijative koje je Mesić poduzeo i koje je vrijedilo podržati, od izlaska iz HDZ-a zbog neslaganja s politikom prema Bosni i Hercegovini, do prijedloga o Daytonu 2, stižu sa zakašnjenjem i uglavnom uzaludno. On je, za razliku od Bogićevića i Tupurkovskog koji su bili i ostali bazično pošteni ljudi i autentični ljevičari, ali u to doba nisu imali nikakvu stvarnu moć da utječu na događaje, s izuzetkom nezaboravnog mohikanskog Bogićevićevog odbijanja da podigne ruku za aktivaciju vojnog udara, imao stvarnu političku moć. Koju je iskoristio u smjeru koji nas je, nažalost, doveo ovdje gdje se nalazimo.
A nalazimo se pred nepremostivim problemom koji umnogome onemogućava uspostavljanje građanske države. On se odnosi na pitanje podrške toj ideji. Istina je da nemamo ozbiljnih istraživanja o toj temi, ali svakome tko prati političku stvarnost Bosne i Hercegovine i živi u ovom društvu, jasno je da je među Srbima i Hrvatima prilično mali postotak ljudi za ovakvo rješenje. Što opet znači da bi njegova provedba izazvala veliki otpor, a kad bi se on išao lomiti ukidanjem konstitutivnosti, dovela bi se u pitanje ionako osjetljiva struktura zemlje u čijem duhu je uvažavanje činjenice da postoje ta tri konstitutivna naroda.
Kako pak te sile koja bi ovakvo rješenje nametnula nema na vidiku, s nikakvim izgledima da se uskoro pojavi, opet nam ostaje unutrašnji dogovor, koji sasvim očito oni koji imaju najveću izbornu podršku jednostavno ne žele postići.
Argumentacija ovdašnjih nacionalista, poput Ivice Lučića u nedavnoj emisiji “Otvoreno” o temi BiH je sljedeća. Ostali su nacionalne manjine, kojih ima oko 3%, dok onih koji se nisu izjasnili kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ima tek 0,7%, zbog čega je rasprava o građanskoj državi bespredmetna. Kao da među onima koji su se izjasnili da pripadaju nekom od tri naroda nema solidnog broja ljudi koji ne žele nacionalističku stvarnost. No, ta nepomirljiva logika koja jednostavno odbija uvažiti tu činjenicu, kao i onu da ova zemlja ima pola vijeka zajedničkog modernističkog nasljeđa onemogućava donošenje jednostavnih rješenja. Kad već mogu i ostali podnositi utopističke prijedloge, možemo svi.
REPUBLIKA SRPSKA, BOŠNJAČKA I HRVATSKA
Republika Srpska, čak i da ne znamo ništa o njenom nastanku, sama po sebi generira nepravdu nad ostalim konstitutivnim narodima i građanima, samom činjenicom svoga imena, zbog čega bi zanimljiv iskorak bio da se preimenuje u Republiku Srpsku, Bošnjačku i Hrvatsku.
Da, Hrvati trebaju birati svog člana Predsjedništva, ali definitivno je potreban i četvrti član Predsjedništva, neovisan o nacionalnoj pripadnosti, koji će se birati u čitavoj Bosni i Hercegovini kao jednoj izbornoj jedinici, a to će biti onaj kandidat koji dobije najviše glasova na razini zemlje. I na koncu, vitalni nacionalni interes mora biti doista to što mu samo ime kaže, a ne sve živo što omogućuje trajnu opstrukciju Federacije, ali i države.
Drugim riječima, balans nacionalnog i građanskog je jednostavno naći kad bi se to stvarno željelo. Budući da se to ne želi, nastojanje trojice nekadašnjih prvaka jednako je uzaludno kao i neumski pregovori. Zbog čega jedini alat za promjenu ostaje u rukama građana na predstojećim izborima koji će se svakako održati, s Čovićevim bojkotom ili bez njega.
