Matthew Holiday: “Centri moći ne žele priznati 8.000 nestalih Srebreničana”

To je osnovni problem u primjeni Zakona o nestalima, odnosno završetku verifikacije centralne liste nestalih u BiH, izjavio je u intervjuu za Oslobođenje Matthew Holiday, šef Programa Međunarodne komisije za nestale (ICMP) za zapadni Balkan

(Oslobođenje – PIŠE: Jelena MILANOVIĆ)

• U BiH je pronađeno i identifikovano oko 70 posto od ukupnog broja nestalih od 1992. do 1995. Iako nijedna druga poratna zemlja nije postigla takav uspjeh, trebamo li razumjeti i porodice koje još tragaju za najbližima, imajući u vidu da se dojave o grobnici često pokažu netačnima? Takav smo slučaj imali prije nekoliko dana u Kamenici kod Zvornika.

– Sasvim je sigurno da postoji i taj problem, ali sa druge strane vlasti BiH, odnosno nadležne institucije imaju obavezu da provjere svaku informaciju do koje dođu. Nikad se ne zna je li baš to ta informacija kojom se može otkriti masovna grobnica. E sad, dvadeset godina je prošlo od završetka sukoba. U tih dvadeset godina, odnosno  u prvim godinama nakon okončanja rata od deset posjeta ili informacija o masovnim grobnicama možda je njih osam polučilo rezultat. Međutim, sada je situacija obrnuta, od deset informacija jedna ili dvije mogu rezultirati stvarnim pronalaskom posmrtnih ostataka na toj lokaciji.

Tri direktora

Činjenica jeste da što se više posmrtnih ostataka pronađe, sve je manje mogućnosti i teže je pronaći one za kojima se i dalje traga. Međutim, postoji obaveza da se sve te informacije provjere, jer se ne može znati jesu li relevantne ili ne, sve do trenutka dok se ne vidi stanje na terenu i to je krug u kojem se vrtimo.

• Spomenuli ste i u februaru ove godine da Zakon o nestalima nikad nije do kraja primijenjen u BiH, pa koliko cijeli proces traženja nestalih remeti činjenica da nikad nije riješen ni status Instituta za nestale u BiH, da nam se dešavaju i stvari poput nedostatka novca za radnike koji rade na ekshumacijama?

– Počet ću od Zakona o nestalim osobama BiH. Zakon postoji i na temelju njega je i osnovan Institut za nestale BiH. Problem u primjeni Zakona je centralna evidencija nestalih, odnosno njena verifikacija, koja jeste uspostavljena. Deset godina nakon stupanja na snagu Zakona, mi se i dalje borimo s tim problemom. Bez potpune verifikacije centralne evidencije nestalih osoba porodice nestalih ne mogu pristupiti svojim pravima. To sad otvara i jedan drugi problem, a to je fond za potporu porodicama nestalih, koji je također predviđen Zakonom. U stvarnosti, broj korisnika ovog fonda bio bi veoma mali, jer se radi samo o onim porodicama koje nemaju nikakvih drugih izvora primanja. Njihov broj ni izbliza ne bi bio toliki kao što se to pokušava prikazati u javnosti.

Mislim da je osnovni problem sa centralnom evidencijom nestalih to što je ovo pitanje ispolitizirano. Postoje određeni centri koji ne žele da vide potpunu verifikaciju, jer će se njom pokazati da je u Srebrenici zaista nestalo osam hiljada ljudi, da su oni ubijeni i na taj način će se morati priznati sve ono što se događalo i tamo i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. To je osnovni problem u primjeni Zakona.

Što se tiče Instituta, on ima svoj status, napravljen njegovim osnivanjem. Institut je osnovan na temelju međunarodnog sporazuma između ICMP-a i Vijeća ministara BiH. Ono što ICMP sada pokušava zagovarati, jeste da VMBiH, odnosno država u potpunosti preuzme odgovornost za upravljanje Institutom. Potrebne su reforme unutar samog Instituta, kako bi se poboljšala njegova funkcionalnost. Pritom mislim na način na koji je strukturiran. On ima svoj upravni, savjetodavni odbor, ima Kolegij direktora od tri člana. Naš je prijedlog bio da umjesto trojice direktora Institut ima jednog, da se Upravni odbor potpuno ukine, da se zadrži savjetodavno tijelo, ali da se struktura Instituta za nestale prilagodi strukturama svih ostalih državnih institucija koje odgovaraju Vijeću ministara ili njegovim ministarstvima i na kraju Parlamentu BiH.

• Vijeće ministara BiH prvi je put jednoglasno proglasilo 11. juli Danom žalosti u cijeloj državi. Očekujete li da ovaj saziv riješi bar dio problema koje ste naveli, budući da je najavljen i zakon o pravima logoraša, koji je u nekoliko navrata odbijan u PSBiH?

– Da, što se tiče toga i mi smo primijetili od prošle godine da se stvari počinju kretati u boljem pravcu, bar kad je u pitanju problem nestalih u BiH. Čini se da ovaj saziv VMBiH ima malo više sluha za probleme ovih ljudi, za ono što se mora uraditi u ovom procesu. Imamo jako dobru saradnju sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, imali smo sastanke sa predsjedavajućim VMBiH i članovima Zajedničke komisije za ljudska prava PSBiH i od svih smo dobili pozitivan odgovor, u smislu njihove volje i želje da se stvari pokrenu naprijed. Ministrica Borovac je insistirala javno na tome da BiH napravi mapu puta koja će je odvesti iz problema nestalih, odnosno pomoći da se pronađe i ovih preostalih 30 posto od ukupnog broja nestalih. Zajednička komisija je odlučila da 28. avgusta održi sjednicu Parlamenta BiH koja će biti posvećena isključivo nestalim osobama. Nama se čini da je ovo momenat koji moramo iskoristiti kako bismo krenuli tom mapom puta na kojoj se radi.

• Nedavno ste kazali i kako moramo pristupiti novim načinima u traženju nestalih, a i iz Instituta su isticali kako bi od velike pomoći bili satelitski i aviosnimci. Jeste li na njih mislili?

– Tačno tako. Institut za nestale i Tužilaštvo BiH moraju iskoristiti u potpunosti sve zračne snimke nastale tokom sukoba, a koji su dostupni. Radi se uglavnom o snimcima koji se nalaze u Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju ili u različitim ministarstvima država koje su u to vrijeme imale mogućnosti i tehniku da te snimke naprave. ICMP je tu i pomaže Institutu i Tužilaštvu, u smislu posredovanja sa State Departmentom, odnosno sa predstavnicima u Ambasadi SAD-a, koji su vrlo spremni i rado sarađuju u davanju tih snimaka.

• Možemo li onda zaključiti da domaće institucije nisu pokazale dovoljno interesa kako bi se ti snimci iskoristili?

– Ne bih čak rekao da se radi o nedostatku interesovanja, već prije o nedovoljnoj informisanosti. Mislim da nisu bili ni svjesni toga da snimci postoje, a koji su nastajali u vrijeme kada su nastale i masovne grobnice.

• Hoće li povećan broj tužilaca u Odjelu za ratne zločine polučiti rezultate, budući da je mnogo prigovora na rad državnog Tužilaštva?

– Siguran sam da će povećan broj tužilaca, pogotovo u Odjelu za ratne zločine donekle ubrzati stvari, mislim da ih sad već imaju 37. Međutim, problem se pojavio u njihovom finansiranju. Koliko znam, finansiranje kroz IPA fondove je obustavljeno, tako da trenutno ne znam kako će se naći rješenja. Zasigurno znam da imaju veoma puno posla, jer su stotine i stotine slučajeva koje tek treba otvoriti. I onda opet dolazimo do onog generalnog zaključka da pravda jeste dostižna, ali i jako spora.

Moram reći da ICMP ima jako dobru saradnju i sa Tužilaštvom BiH i sa Institutom za nestale, te da prema našem dosadašnjem iskustvu, Tužilaštvo ima visok nivo integriteta i profesionalizma, bar u ovom procesu.

• Posljednje dvije godine govorilo se i o pregledu stanja u spomen-kosturnicama. Jesu li i tu problem finansije i kada bi on mogao biti završen?

– Proces pregleda NN posmrtnih ostataka počeo je 2013. godine. Radi se o procesu u kojem učestvuju članovi radne grupe, osnovane u tu svrhu, a to su Tužilaštvo BiH, članovi Instituta za nestale, nadležni patolozi, odnosno vještaci sudske medicine i stručnjaci iz ICMP-a. Počeli smo sa pilot-projektom, koji je obuhvatio dvije-tri manje mrtvačnice, upravo zbog obima posla. Počeli smo u Sutini u Mostaru, završili smo još Goražde i Nevesinje. Trenutno su naši forenzički antropolozi u mrtvačnici u Visokom, a Visoko i Tuzla, odnosno Identifikacioni centar Podrinje, upravo su dvije najveće mrtvačnice sa hiljadama posmrtnih ostataka. Za njih će trebati i puno više vremena, nego za ove prve tri. Svaka vreća za tijelo mora biti otvorena i sve posmrtne ostatke koji se nađu unutra najprije pregleda forenzički antropolog, onda to sve mora potvrditi vještak sudske medicine, pa je riječ o procesu koji se i ne može odvijati brzo. Što se tiče brojeva, od juna 2013, kada smo počeli, do maja 2015. pregledane su 1.292 vreće za tijela. Tužilaštvo BiH jednu vreću za tijelo računa kao jedan slučaj, međutim, u stvarnosti se događa da, kada se vreća otvori, u njoj se nalaze posmrtni ostaci više od jedne osobe. Prema našim proračunima, u jednoj vreći za tijelo nalaze se dvije-tri osobe, koliko god to ružno zvučalo, odnosno 2-3 seta posmrtnih ostataka. Ti su ostaci vrlo rijetko kompletni. Institut za nestale osobe BiH procjenjuje da u mrtvačnicama postoji oko 3.200 neidentifikovanih posmrtnih ostataka, međutim, ICMP-ovi stručnjaci smatraju da tu ima mnogo više osoba. Neki od ostataka potiču iz vremena prije sukoba. To znači da se radi o istorijskim slučajevima, koji nisu u mandatu Instituta za nestale BiH, a koji interesuje Tužilaštvo BiH. Pretpostavljamo da se radi o oko devet posto istorijskih slučajeva,  no 91 posto su oni koji su od interesa i za Institut i za Tužilaštvo.

32 identifikacije

Pravo pitanje je zašto kod ovih 91 posto nije došlo do podudaranja DNK profila sa onima koje imamo u svojoj bazi. Razlog je taj da je, što će se na kraju revizije i pokazati, došlo do pogrešnih identifikacija u periodu nakon sukoba, kada su se one radile tradicionalnim, klasičnim metodama. To znači da će se morati ići porodicama koje su ukopale svoje nestale srodnike, da će se vjerovatno obaviti reekshumacija, ali to je problem o kojem će se razmišljati tek po završetku pregleda. Sljedeća je mrtvačnica u Istočnom Sarajevu, a nakon nje idemo u kosturnicu u Banjaluci.

Prvi sastanak sa Tužilaštvom u Istočnom Sarajevu je 26. jula i tad počinjemo tamo raditi. Imamo 32 nove identifikacije, što nije veliki broj, ali je značajan podatak za te porodice i došli smo do 166 reasocijacija, odnosno povezivanja razdvojenih posmrtnih ostataka. Još jedan problem u procesu pregleda jeste činjenica da je oko 600 posmrtnih ostataka ukopano, dakle ne nalaze se u kutijama ili vrećama. A zbog potpune transparentnosti procesa, potrebno je sve te ostatke reekshumirati, pregledati i ponovo vratiti. ICMP pokušava prikupiti finansijska sredstva za Tužilaštvo kako bismo pomogli i ovaj dio procesa.

Regionalna lista

• Jeste li imali dojava o tome da se posmrtni ostaci nestalih u BiH nalaze u nekoj od susjednih država? Na kojem je nivou ta saradnja?

– Institut za nestale BiH ima veoma dobru saradnju sa komisijama za nestale Hrvatske i Srbije, koju ICMP od samog početka podupire. Čitav problem ratnih zločina i traženja nestalih je nešto što se mora rješavati na regionalnom nivou. Nije rijedak slučaj da je osoba nestala u jednoj zemlji, porodica živi u drugoj, dokumentacija je u trećoj, a počinioci u četvrtoj zemlji. Bez regionalne saradnje bilo bi nemoguće probleme riješiti.
Moram pomenuti vrlo važnu stvar, a to je saradnja između BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Kosova u kreiranju liste nestalih. U ovom trenutku, svaka zemlja ima svoju listu, a nije rijedak slučaj da se isto ime pojavljuje na svim listama, odnosno da postoje duplikati. Naša ideja je bila da se svi podaci ujedine, da se izradi online baza koja bi bila stalno ažurirana i dostupna svim učesnicama. Sve zemlje bi bile vlasnice baze, svaka bi je koristila za svoje potrebe, a uloga ICMP-a je da se taj proces odvija do kraja. Nije rijedak slučaj da su osobe srpske nacionalnosti nestale u Hrvatskoj, a porodica živi u Srbiji i ne dobija informacije. Na osnovu ovakve baze bi se tačno znalo koji su to slučajevi od zajedničkog interesa, na kojima bi dvije komisije mogle raditi.

• Je li ta ideja pala na plodno tlo?

– Nesumnjivo je da postoji interes, ali vrag je u detaljima. Problemi se ne pojavljuju recimo na relaciji između BiH, Srbije i Hrvatske, koliko između Srbije i Kosova, odnosno taj pravni status Kosova je izazov i u ovom procesu. Mi se nadamo da će Kosovo i Srbija premostiti ovaj problem, jer postoji jedna konsolidovana lista slučajeva nestalih na Kosovu, koju moderira Međunarodni komitet Crvenog krsta, koji ima pomaže u ažuriranju, tako da bi ona mogla postati dio ove regionalne liste.