Pusti Ruse, uzdaj se u se?!
Položaj glave srbijanskog premijera od velike je važnosti! Još od onoga trenutka kada je Aleksandar Vučić, tražeći, zapravo, pozivnicu za Potočare, kazao kako je spreman pognuti (svoju) glavu kako bi Srbi ostali uspravno.
No, to su glavom ovoga čelnog srpskog ex-radikala, a aktualnog naprednjaka je – bez obzira na ishod sapunice s neutvrđenim brojem rezolucija – vrlo zanimljivo. Kada je, uporno negirajući genocid, shvatio kako ga ceo svet, iako tečno govori srpski, ne razume, Vučić, ipak, nije pognuo glavu. Pa, čak ni pred Rusima.
U Srbiji su, naime, očekivali kako će njihov prvi ministar pasti na koljena pred ruskim predsjednikom i tražiti bratsku ruku, kad su već sve odmahivale u pravcu Beograda. Očekivao je to čak i čovjek od najvećeg povjerenja Velikog Vladimira, njegov intimus zadužen za Srbiju Aleksandar Babakov, te je izravno prije desetak dana ponudio pomoć Srbiji. Ali, pod uvjetom da tamošnji čelnici izravno zatraže pomoć od Moskve. Uključujući veto ili bar ublažavanje “koja se odnosi na žrtve iz Srebrenice”.
Od Putina ni pisma, ni razglednice
No, dok je još njegov imenjak bio tajno(?!) u srbijanskoj metropoli, Vučić je kazao kako on neće nikoga moliti, pa, dakle, ni majčicu Rusiju. Žurno mu se priključio i Ivica Dačić, prisegnuvši kako on i premijer zajedno neće moliti.
Nikoga! Malo bi, procijenio je, čini mi se, ovaj tandem bilo nezgodno da ih Rusi brane od Europske unije, dan prije negoli će Angela Merkel doći u inventuru u Srbiju i na Kosovo. Pokazalo se, međutim, kako je u tu (rusku) svojtu više povjerenja ima Tomislav Nikolić, koji je, kao predsjednik predsjednika, zamolio Putina da ne da na Srbe u Ujedinjenim nacijama. Dok nastaju ovi redovi, nitko ne zna kakav mu je – i je li uopće – odgovor stigao iz Kremlja.
Ipak, znakovito je kako Vučić, dan-dva uoči raspleta, nije bio optimist. Bio je zato spreman (i) za loše vijesti s East Rivera. Istina, neće se kaže, ukoliko se pokaže kako Srba i Rusa ipak nema 200 milijuna, hvatati za glavu. Niti je saginjati. Ne, gradit će, čim se to u New Yorku rasplete, fabrike, mostove… umalo nije kazao i bratstvo-jedinstvo. No, za to u Srbiji ionako nema dovoljno materijala… (A ionako nam je svima već jednom prisjelo!). A kako je u dramatičnim situacijama nužno prizvati i velike riječi, nije premijer propustio prizvati 4 S, odnosno 4 C. Samo, dakle, Srbin Srbina Spašava. I čim se toga sjetio, odmah je postalo jasno kako, zapravo, Srbe ništa (više) ne može iznenaditi.
Evo himne!
Poslušajte zato, za Srbe inače kronično zabrinuti moji čitatelji, ove, samo na prvi pogled potresne, a, u biti, riječi koje bi se mogle ugurati u bilo koju himnu. S ove ili, svejedno, s one strane već ionako opjevane Drine. “Ako rezolucija ne bude izglasana, dobro je, a ako bude izglasana, opet dobro je jer ćemo znati da RS uvijek i jedino može računati na Srbiju. I da mi imamo mnogo prijatelja, ali da u teškim situacijama možemo samo na sebe da računamo, na svoj narod i nikoga više”, gotovo je otpjevao Vučić, očito vjerujući kako je Nikolić uzalud cvilio.
Za nešto drugačiju je, pak, varijantu Dodik, koji je, kao predsjednik predsjednika, također molio Putina da, kad je on njemu već mogao doći na paradu u Moskvu, i on (njemu) malo disciplinira te Britance koji ni iz šest pokušaja nisu uspjeli zadovoljiti, od pustog čitanja posljednjih dana, napaćene Srbe. Neće, baš kao što nitko nije ni očekivao, graditi ni mostove ni fabrike – nego će se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Stavit će UN na ignor. Nikad, veli, ta rezolucija neće ući u srpske knjige!
A što nije zapisano u srpskim knjigama, k'o da se nikad nije ni dogodilo!
PIŠE: Josip VRIČKO
Oslobođenje
