Jasminka Domaš: Nasilje i židovstvo

Naznačenu temu počet ću na jedan možda neočekivan način. Naime, sjedeći za stolom u povodu židovskog blagdana Pesaha jedan moj prijatelj iz židovske zajednice šapnuo mi je: “Gledaj što radimo, prvo govorimo i razmišljamo o tome kako su nas htjeli ubiti, a onda sjednemo i jedemo“.

U toj naoko čudnoj opaski ima puno istine, jer nakon što prođe katastrofa i izbjegne se velika nesreća, što ima prirodnije od toga da se nakon zahvale Svevišnjem za spasenje zajedno sjedne i jede, slaveći pobjedu života nad uništenjem. Postoje čak i detaljni opisi i propisi kako se treba ponašati za stolom na Blagdan oslobođenja, posebice tijekom obredne večere.

Poznati povjesničar i pisac Simon Dubnov (Kratka povijest židovskog naroda, Beograd, 1986.) o životu Hebreja u Egiptu piše kako su Jakovljeva djeca i djeca njihove djece već dugo tamo živjela. U Gošenu bilo je puno sinova Izraelovih koje je faraon pretvorio u robove koji su podizali gradove Pitom i Ramzes. Mojsije kada je odrastao vidio je svoju braću kako pate u ropstvu. Ta riječ vidjeti ima mnogo dublje značenje, spoznati, proniknuti. Jauk robova uzdizao se k nebu, ali samo Jakovljevi potomci zavapili su Jednom da ih izbavi iz Kuće ropstva.

I tada Mojsije odlazi s bratom Aronom faraonu moleći ga da po volji Božjoj pusti Hebreje otići iz Egipta. No njegovo je srce bilo tvrdo, a jedna kazna za drugom sustizala je Egipćane, jer Svevišnji bijaše kaznio faraona kamenim srcem, odnosno u svojem duhovnom razvoju vratio ga je na početnu razinu razvitka bića koje još ne zna i ne razumije.

I tek kad su počeli umirati prvorođenci faraon dopušta Mojsiju da ode s Hebrejima iz Egipta. I doista, oni odlaze s tijestom koje još nije stiglo kvasati, noseći ga na ramenima, jer tako Božja riječ bila im je blizu.

Pri Izlasku, mnogi su Hebreji poginuli prije nego su uspjeli ući u more, jer je faraon za Hebrejima poslao svoju moćnu i silnu vojsku koja ih je nemilice ubijala. Rabinsko učenje smatra da je pri tom svaki peti Židov bio je ubijen.

Nažalost, upravo židovski blagdan Pesah koji se slavi kao uspomena na Spasenje bio je često u bližoj povijesti uzrok za kršćanski antisemitizam. Židove se optuživalo da rabe kršćansku krv za pripremanje beskvasnog kruha koji se jede kroz dane spomenutog blagdana.

Na obrednoj seder (Seder, hebr. red) večeri prema propisima piju se tijekom večeri četiri čaše crnog vina koje imaju svoju višestruku simboliku i značenje, među ostalim vino se pije u znak toga što su Židovi u Egiptu zadržali svoja imena, što su bili međusobno solidarni, zbog toga što su zadržali visoka moralna načela i što su govorili svojim jezikom (Jasminka Domaš, Šabat šalom, Zagreb, 1999.).

No u srednjovjekovnom razdoblju pa i vremenu sve do početka dvadesetog stoljeća, u dijaspori su se dešavali uoči Pesaha pogromi nad Židovima, palile su njihove kuće, ubijali ljudi, jer su kružile glasine da Hebreji piju krv kršćanske djece.

To je tek jedan mali primjer koliko su antisemitske predrasude bez ikakve logike i povezanosti sa stvarnošću. Naime, svatko tko barem nešto malo zna o židovstvu upoznat je s činjenicom da je pripadnicima židovske vjere najstrože zabranjen svaki dodir s krvlju, ljudskom i životinjskom. No činjenice su jedno, a  mržnja nešto drugo, pa možemo i utvrditi da je antisemitizam bolest ne Židova od koje umiru Židovi.

Stradanja slične vrste bilo je u primjerice dvanaestom stoljeću i zbog optužbi Židova da kradu hostiju i probadaju je. Optužbe Židova bile su učestale u Francuskoj, Poljskoj, Njemačkoj, a gotovo u pravilu prigodom javnog sudskog procesa nekom pojedincu svjetina bi izvršila nasilje  nad članovima židovske zajednice u lokalnoj sredini. A i u križarskim ratovima Židovi su, među ostalim, bili optuživani za ubojstvo kršćana (Shmarya Levin, Djetinjstvo u progonstvu,Antibarbarus, 2009).

Povijest je puna strašnog nasilja nad židovskim narodom, pa tako godine 1264. u Engleskoj je podignuta optužnica za obredno umorstvo Židova nad kršćanima. Te je godine na Pesah u Londonu ubijeno tisuću petsto Židova, ostali su pobjegli, a njihova je imovina opljačkana.

Takvi i slični događaji doveli su do toga da je život Židova postao svačija svojina. Primjerice godine tisuću tristo osamdeset devete svjetina je ubila u Pragu uoči Pesaha nekoliko tisuća Židova. Obrazac je gotovo svugdje bio jednak: optužba, ubijanje, izgon Židova i zatim oduzimanje njihove imovine. U pravilu, uvijek su bile dovoljne samo glasine pa da krene lavina mržnje.

Poljski kralj August II prije tri stotine godina izjavio je da Židovi nevjernici prolijevaju krv kršćanske djece za potrebe blagdana beskvasnog kruha. Nakon toga svjetina je krenula s ubijanjem Židova. Slično se dešavalo Židovima u Turskoj, Egiptu, Siriji, Iranu…

Važno je uočiti da su već Rimljani u neznanju optuživali i Židove i kršćane zajedno za slična obredna ubojstva. To je samo dokaz kako ljudi trebaju biti oprezni kada se vjera rabi kao povod za ubijanje.

Nasilje prema Židovima posebice vezano uz blagdan Pesah bilo je duga vijeka, pa o tome nalazimo povijesne dokumente i u Španjolskoj, Italiji, pa čak i na našem području (Julija Koš, Ulaznica za Nebo, Bet Israel, Biblioteka Moraša, 2014.).

O toj povijesti trpljenja govori i Prva knjiga o Makabejcima (1 Mak 1,20) ”A pošto je potukao Egipat, Antioh se godine sto četrdeset i treće vrati i krene protiv Izraela. Uziđe na Jeruzalem sa silnom vojskom. Drsko prodre u Svetište“.

U ovom kontekstu treba kazati nekoliko riječi i o židovskom blagdanu Svjetlosti i Posvećenja koji je vezan uz pobjedu židovskog naroda na čelu s Jehudom Makabijem nad Grcima i njihovom pokušaju da asimiliraju Židove u vrijeme Antioha IV Epifana.

U to vrijeme Grci su zabranili Židovima sve vjerske obrede, primjerice držanje Šabata, obrezivanje muške djece, proučavanje svetih knjiga, bili su zabranjeni i zakoni o kašrutu, obredno čistoj hrani. Židovi su bili izloženi na milost i nemilost. No pobunjenici na čelu s Jehudom Makabijem uspjeli su kao manjina pobijediti većinu odnosno mnogo jaču grčku vojsku i ponovno u Jeruzalemu posvetiti Hram. Od tada se slavi blagdan Hanuka, a čudo koje se dogodilo tamo, daje nadu u izbavljenje i spasenje i danas, ovdje.

A o neprekidnoj opasnosti zatiranja židovskog naroda možemo čitati i u Svitku o kraljici Esteri te židovskom blagdanu Purim. ”U svim pokrajinama tvoga kraljevstva ima jedan narod razasut među drugim narodima i od njih odvojen. Njegovi su zakoni drugačiji od zakona svih ostalih naroda. Oni se ne drže kraljevskih odredaba. Kralj ih zato ne smije pustiti na miru. Ako je kralju po volji, neka se raspiše da se oni zatru“ (Estera I: 8-10).

Knjiga o Esteri svjedoči kako su Židovi u galutu (Galut, hebr. dijaspora) bili suočeni sa zatiranjem i kako ih je spasila odvažnost jedne žene. No ujedno upućuje i na to da je povijest židovskog naroda stvorena veličanstvenim proviđenjem Gospoda.

Priča o kraljici Esteri je i pouka vrijedna i danas, jer uči čovjeka da mnogo toga u životu mora poduzeti sam, osjećajući odgovornost ne samo za sebe nego i za svoj narod. Pritom strah za vlastiti život ne bi smio čovjeka pretvoriti u ravnodušnog promatrača stradanja drugih ljudi. Jer pristajući na nepravdu, postajemo u tom činu sudionici.

————–

Na blagdan Purim, vjernici se prisjećaju događaja iz vremena prije više od pet stotina godina prije Krista, ali blagdan, tijekom povijesti, nije izgubio na svojem značenju. I u radosti slavi se čudesno spasenje židovskog naroda u jednoj neobičnoj priči u kojoj se nigdje izravno ne spominje Bog, ali providnost Njegova djelovanja je očita.

Mnogobrojni su tijekom povijesti na različite načine pokušavali uništiti židovski narod. No u pravilu, nakon velikih tragedija, nasilja i nedaća koje bi se dogodile, židovski narod uvijek bi se iskristalizirao u jednu novu kvalitetu.

Rabini smatraju da porast maraka u našem okruženju i vremenu dolazi od napora sila zla koje žele spriječiti dolazak Mesije. No i u tami otvoren je put nade ili kako kaže jedna stara aramejska molitva ”čak i tama sja“ (Jasminka Domaš, I Bog moli, Stajer graf, Bet Israel, 2013 ).

Na blagdan Purim, vjernici se prisjećaju događaja iz vremena prije više od pet stotina godina prije Krista, ali blagdan, tijekom povijesti, nije izgubio na svojem značenju. I u radosti slavi se čudesno spasenje židovskog naroda u jednoj neobičnoj priči u kojoj se nigdje izravno ne spominje Bog, ali providnost Njegova djelovanja je očita.

Mnogobrojni su tijekom povijesti na različite načine pokušavali uništiti židovski narod. No u pravilu, nakon velikih tragedija, nasilja i nedaća koje bi se dogodile, židovski narod uvijek bi se iskristalizirao u jednu novu kvalitetu.

Rabini smatraju da porast maraka u našem okruženju i vremenu dolazi od napora sila zla koje žele spriječiti dolazak Mesije. No i u tami otvoren je put nade ili kako kaže jedna stara aramejska molitva ”čak i tama sja“ (Jasminka Domaš, I Bog moli, Stajer graf, Bet Israel, 2013 ).

Ima pitanja koja će ostati bez odgovora, a to je Holokaust i kako je bilo moguće oglušiti se na tu strašnu dramu uništenja s golemim brojem žrtava.

Ideologija nacizma, ideologija je uništenja drugog ljudskog bića koju su mnogi prihvatili i provodili.

Ali mora se postaviti i pitanje zašto je u tom razdoblju Amerika ograničila izdavanje svojih viza za one Židove koji su se još mogli spasiti. Kako je bilo moguće da u razdoblju Holokausta kada su buktjele peći krematorija, kada se masovno umiralo u plinskim komorama da Velika Britanija u Palestini uvede Bijelu knjigu i ograniči ulazak Židova na to područje?

Tu je i pitanje zašto saveznički piloti nisu bombardirali pruge kojima su odvoženi ljudi u smrt ili pojedine objekte u logorima smrti?

Možemo li zanemariti pitanje takozvane neutralne Švicarske u Drugom svjetskom ratu koja je uredno u svojim trezorima gomilala oteto židovsko zlato ili zube iščupane Židovima u logorima smrti sustavno i ravnodušno pretapala ih u zlatne poluge?

Nakon kapitulacije Italije 1943. mnogi su Židovi krenuli pješice prema švicarskoj granici, samo rijetki uspjeli su ući u tu zemlju.

Djeca židovskih emigranata u pravilu su bila odvojena od roditelja, a odnos prema njima u domovima za tu djecu tužna je priča koja iznimno rijetko dospije u javnost, jednako kao i o nekim poznatim kolekcionarima koji su odmah iza rata jeftino kupovali umjetnine opljačkane od Židova i poslije uz mnogo pohvala Muzeji su dobivali ime tih kolekcionara odličnika koji su zapravo izlagali nešto što im zapravo ne pripada.

Istodobno, tijekom Holokausta mnogi su Židovi bili prisiljeni raditi kao robovi u tvornicama oružja ili na teškim pružnim poslovima, gladni, izmučeni morali su krčiti po ledu i snijegu šume.

Dr. Lazar Weinberger, kojeg sam i osobno poznavala, bio je zatočenik logora smrti u svojem iskazu neposrednog svjedoka koji je prošao užas Bergen Belsena pa potom je bio u logoru smrti Dachau, rekao je kako su se gotovo redovito nakon teškog fizičkog rada zatočenici vračali u logor noseći u povratku na desetine mrtvih supatnika.

Nasilje je bilo na djelu, ne Bog, nego čovjek je napustio čovjeka.

Marek Edelman, jedan još donedavno živući legendarni vođa ustanka u Varšavskom getu s kojim sam devedesetih godina razgovarala u Zagrebu, potvrdio mi je kako su u Varšavi mladi Židovi povezani s Poljskim pokretom otpora, po cijeloj Varšavi lijepili plakate upozorenja na kojima je pisalo što se događa sa Židovima koji se transportiraju u logore.

Uskoro su i fotografije iz logora smrti dospijevale tajnim kanalima do predsjednika država, svjetske diplomacije, dakle nije da se ništa nije znalo o logorima prije 1945.

No bit će da mnogi nisu željeli znati odnosno suočiti se s istinom.

Ostanimo na trenutak u Poljskoj i u mjestima najbliže Auschwitzu. Grozan i neugodan zadah spaljenih tijela nije bilo moguće ograničiti samo na područje logora, jednako tako vjetar je poput snijega raznosio pepeo spaljenih.

U Njemačkoj, grad Dachau, prije Holokausta poznat po glazbi, bio je u blizini logora smrti. Ne čudi što su američki vojnici 1945. kada su ušli u taj logor natjerali domaće stanovništvo da uđu u logor i vide počinjene strahote. Od užasa u suočenju s onim što se tamo događalo, suočeni s brutalnim i bešćutnim uništavanjem ljudskog bića mnogi su padali u nesvijest. Prije toga, uglavnom je vladao zakon šutnje, ne vidim, ne znam, ne govorim.

Zagrepčanin dr. Ljudevit Rosenberg, jedan od rijetkih koji je preživio Auschwitz i koji je bio u ovoj regiji jedan od najvećih stručnjaka za financijsko pravo izjavio je jednom prilikom da je srednja Europa nestala u logorima smrti, bio je svjedok, među ostalim, kako su kapoi u logoru po hladnoj poljskoj zimi sebi za razonodu polijevali kantama ledene vode pojedine židovske zatočenike od kojih su neki bili trostruki doktori znanosti, sve dok se ne bi pretvorili u ledenu skulpturu.

Poznati nobelovac Primo Levi, također stradalnik iz logora smrti nakon svega što je preživio napisao je svoje djelo ”Zar je to čovjek”.

Htjela bih postaviti i pitanje, može li itko od vas, od nas, sebi predočiti grad veći od Zagreba u kojem živi milijun i pol stanovnika i da svi budu ubijeni?

Naime, u Holokaustu je ubijeno milijun i pol židovske djece samo zato, jer su bila židovska. Za svako dijete Memorijalni muzej Holokausta Jad Vašem u Jeruzalemu ima ime, prezime, mjesto u kojem ubijeno i starosnu dob.

Čini se da je ravnodušnost sinonim za zlo koje ulazi u svijet kroz širom otvorena vrata. A tko je to onaj drugi? Je li naš život dragocjeniji od života drugog ljudskog bića? Krv, crvenija? Onaj drugi, glasi odgovor mudrih, to ti jesi.

______________

Nacionalizam, šovinizam, ksenofobija, antisemitizam, islamofobija, rasadišta su zla čiji predstavnici danas, uključujući neonaciste sjede u pojedinim europskim parlamentima, primjerice u Grčkoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Švedskoj…

Njih i ne zanima boriti se za principe istine, poštenja i pravednosti. A povijest? Ona se suviše često nastoji što više iskoristiti, a što manje razumjeti. U svakom slučaju nakon nasilja koje je u Holokaustu u Europi izvršeno nad židovskim narodom, u razmjerima i na način koji nikada ranije ni poslije nije viđen, moramo se dovesti do toga da zapravo ne možemo olako i bez zadrške i upitanosti govoriti kako je Europa humana i civilizirana, jer se pokazalo kako je mali korak koji može dovesti tu i tako zamišljenu Europu do uništenja drugog ljudskog bića.

Nažalost, ratovi su bili, ratovi se i danas vode. Jedan moj prijatelj pisac rekao mi je kako će svoje najnovije književno djelo posvetiti ubijenoj palestinskoj i židovskoj djeci. No možda bi bilo bolje posvetiti to djelo svoj djeci svijeta koja nikada neće odrasti, jer se političari, nisu uspjeli suglasiti i pronaći formulu suživota.

Čini se da pred očima stalno moramo imati sliku Arona, Mojsijeva brata, koji bi uoči bitke odlazio u neprijateljski tabor i govorio ljudima kako je strašno što će ih već sutradan tako mnogo izginuti. Arona su svi voljeli, jer on je bio svjetlo koje je neprekidno palilo stijenj drugih svjetala, on nije samo govorio o miru nego ga je i živio, želeći ga podariti svima.

Bliski Istok, postao je posljednjih desetljeća sinonim za sukobe, intifade i ratove od kojih svi strepimo da ne dovedu do atomskog sažganja, do, kako kažu stare proročke knjige poput Zohara (Klasično djelo židovskog misticizma koje se pripisuje rabinu Šimonu bar Johaju i Moše de Leonu, prvi put objavljen 1295.), kako će naposljetku biti samo brda ljudskih kostiju koje će ptice kljucati.

I vječno aktualno pitanje, što činimo da svoju djecu i djecu svoje djece odgajamo za mir?

U našim medijima primjerice, gotovo nikada se ne spominje kako u Izraelu postoje Palestinsko-izraelska društva, škole u kojima zajedno uče židovska i palestinska djeca koja potiču prijateljstvo među arapskim i židovskim obiteljima.

Znamo li da je u Izraelu jednu od najprestižnijih književnih nagrada dobio Palestinac? Ne, jer te vijesti oni koji određuju što ćemo misliti i vidjeti ne smatraju važnima. A one potiču nadu da je mir moguć i da sukobi i ratovi ne donose ništa dobro. Jer dok god je ratova u Svetoj zemlji ona ne može biti sveta.

Ranjavajući svog bližnjeg ranjavamo sebe. To je osnovna metafizička istina koja stoji u pozadini svih etičkih propisa. Svijet može i mora biti bolje mjesto nego što jest, a rabin Yisrael Salanter je rekao :“Najveličanstveniji zvuk u svemiru je zvuk onoga koji sebe mijenja i napreduje“ (Divrei Tora, časopis Židovske vjerske zajednice bet Israel, br. 25, 2014.).

Bilo bi dobro i poželjno misliti unaprijed, ne podlijegati stereotipima i predrasudama i ne dovoditi sebe i druge u situaciju da se moramo tješiti. Ne bi trebalo zaboraviti ni riječi poljskog pjesnika Tadeusza Rozowicha: ”Mrtvi se sjećaju naše ravnodušnosti, mrtvi se sjećaju naše šutnje“.

Judaizam vjeruje u nebo i pakao, ali ne vidi ih kao različita mjesta nego kao različita iskustva. Nagrada za dobro djelo za uzdržavanje od nasilja jest mogućnost da ponovno učinimo dobro djelo. Jer Bog ne mora ”plaćati“ čovjeku za dobro koje je učinio. To što je osoba učinila dobro i što će, kada pogleda unatrag, vidjeti svoj život ispunjen smislenim postignućima već je samo po sebi nagrada.

Čovjek koji je u mogućnosti, jednom kada mu duša prekorači granice ovog svijeta, prisjetiti se svog života za dobro i duhovnog rasta, pronaći će harmoniju i bogato značenje u svojem novom doživljavaju. Prema judaizmu, prazan je život one osobe koja je činila zlo i nasilje i prisiljena je razmišljati o propuštenim prilikama koje bi utjecale na život i dale mu kvalitetu i smisao. Nije li to uistinu pakao?

Rabin dr. Abraham Twerski upitao je: “Što stoji između Boga i mene?“ A odgovor glasi: “Ja.“ Naime, svojim djelima ili nedjelima čovjek stvara barijeru između Gospoda i sebe.“ (Divrei Tora, broj 23, Bet israel, 2014.). Usmjerenost isključivo samo na sebe čini nas nesposobnima da suosjećamo s drugima. Pred Stvoriteljem sebe treba izbrisati. A kad je netko arogantan, bahat Svevišnji za nj kaže: “Ja ne mogu postojati u njegovoj nazočnosti“ (Talmud, Sota 5A).

Rabin Yisroel Salanter koji je živio u 19 st. u Litvi smatrao je da može postojati golem jaz između intelektualnog znanja i ponašanja čovjeka. Naime, kada bi istraživali koliko su u samo proteklih stotinu godina vrhunsku umovi bili upleteni u nasilje, onda bi se morali suglasiti s rabinom Salanterom da čovjekove misli imaju svoj vlastiti život i prije nego se pojave.

Drugim riječima, sedamdeset pet godina prije Sigmunda Freuda, rabin Salanter je prepoznao postojanje i važnost nesvjesnog.

Naime, jedna je stvar kontrolirati i preusmjeriti negativne pobude, a druga, temeljito se iznutra promijeniti da sama pobuda dobije nov oblik. Rabin Salanter je razumio da moramo prihvatiti mnogo ambiciozniji cilj kako bi bili u stanju promijeniti svoje sklonosti i približiti se umjesto nasilju svom duhovnom potencijalu.

Posebno treba upoznati pojam musar (Musar, promjena, popravak, mijenjanje na bolje kroz duhovno učenje koje vodi k prakticiranju) i uspostaviti svoj program promijene na bolje i on će dati odgovor primjerice na sljedeća pitanja: Zašto ponavljam iste greške? Zašto nanosim bol sebi i drugima? Koje korake mogu poduzeti da svoj život približim svojim duhovnim mogućnostima?

A prema učenju rabina Yechezkela Lewensteina (Yechezkel Lewenstein 1895-1974) koji je podučavao u glavnim ješivama u Europi i Izraelu, odnosno rabinskim učulištima, primarna zadaća čovjeka na ovom svijetu je da očisti i uzdigne svoju dušu.

Zanimljivo je da se hebrejska riječ musar prvi put pojavljuje u Ponovljenom zakonu (Pnz 11:2), a njezini korijeni su u tradiciji Tore i Talmuda, židovskih svetih knjiga koje su smjernice za život. O tome je pisao i rabin Bahaja ibn Pekuda u 11 st. u djelu ”Dužnosti srca”, rabin Jona iz Gerondija u 13 st. u rukopisu ”Dveri pokajanja”, zatim rabin Moshe Cordevoro u 16 st. u djelu ”Deborina palma”, rabin Moshe Chaim Luzzatto u 18.st u knjizi ”Put pravednika”, a u 18 st. u Ukrajini rabin Menachem Mendel Leftin objavio je djelo ”Svođenje računa s dušom”, a 1980. rabin Eliyahu Dessler u Velikoj Britaniji i Izraelu objavljuje knjigu ”Borite se za istinu”.

Sva navedena djela pokušavaju odrediti gdje život ide onako kako treba, a gdje ljudsko biće griješi. Dakle, daje praktične upute za život, nešto što nam je neophodno da bismo živjeli u okruženju s više sklada i mira i s manje nasilja.

Prvi stupanj tog učenja je u introspekciji, drugi se odnosi na rad na sebi. Naime, nije poanta u tome da se za nekog ili neku skupinu kaže: “Oni su zli” nego da se pomogne ljudima da očiste ogledalo svoje duše. Cilj je da nutarnje svjetlo s vremenom počne djelovati na način da čovjek postane svjetiljka koja će širiti svjetlo u svijet. Jer kao što to divno reče kralj David: “Moraš biti čvrst i moraš biti čovjek“ (1.Kraljevi 2:2).

Nasilje nažalost jest prisutno svugdje oko nas, ali umjesto okrivljavanja treba znati preuzeti svoj dio odgovornosti. Kao što je Veliki svećenik Kohen Gadol na blagdan Jom kipur ulazio u odaje Svetinje nad svetinjama, duboko u nutrinu Hrama, tako i pojedinac treba svoj ulazak u unutarnje odaje srca, uma i duše.

Bez preispitivanja i odluke da kao pojedinci postanemo bolji ovaj naš svijet ili privremeni dom neće se promijeniti na bolje. No istina će nas na kraju ipak sustići.

Autor: Jasminka Domaš – autograf.hr – Foto Borut Krajnc

Jasminka Domaš hrvatska je spisateljica, novinarka i znanstvenica židovskog podrijetla. Živi i radi u Zagrebu. Novinarka na Hrvatskom radiju.

Rođena u Banja Luci. Diplomirala politologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Magistrirala je biblijski i suvremeni judaizam. Specijalizirala se za problematiku nacionalnih manjina i međureligijske odnose. Suradnica je mnogih domaćih i stranih časopisa. S područja judaizma objavila je više od tri stotine priloga. Gost je predavač na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu – Studij religijske kulture. Od 1995. do 1998. godine snimila je više od dvije stotine dokumentarnih svjedočanstava za američku Zakladu za vizualnu povijest Preživjeli svjedoci holokausta, čiji je osnivač i predsjednik Steven Spielberg.

Članica je Svjetske konferencije religija za mir, hrvatskog PEN-a i Hrvatskog društva pisaca. Obnašala je razne dužnosti u Židovskoj općini Zagreb, te i nadalje obnaša u Kulturnom društvu “Miroslav Šalom Freiberger”, Hrvatskom helsinškom odboru, Udruzi za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj gdje je i predsjednica udruge te Bet Israelu gdje obnaša dužnost glasnogovornice.