U povodu četrdesete godišnjice objavljivanja i istovremenog dobivanja NIN-ove nagrade za roman „Derviš i smrt“, možda je zanimljivo podsjetiti na neke misli Meše Selimovića.
„Mislim da književnik mora da kontaktira na razne načine sa svojim čitaocima. Mislim da je dnevna štampa vrlo važna za razgovore sa književnicima, jer ima čitalaca koji imaju pravo da kontaktiraju sa ljudima čija djela čitaju.“
„Inače, nemam mehaničku memoriju, već asocijativnu tako da ne pamtim šta sam doslovce rekao niti bih mogao ponoviti jednu svoju dužu misao. Ali, znam, u celini pamtim djelo, sa svim njegovim važnim elementima.“
„Uvijek radio svira kraj mene.Volim tu zvučnu kulisu koja pomaže da lakše mislim.Naravno, ne pazim na muziku, već je ona samo prisutna.Pomaže mi da se oslobađam od mnogih drugih utisaka i stvari.“ (O malim tajnim stimulansima.)
„Imao sam biblioteku od pet hiljada knjiga. Bilo je čak i smešno kad su posle dolazili ustaše i Nijemci vršiti pretres. Onda su me psovali na sva usta i govorili: ‘Pa jesi li ti sve ovo pročitao?’ A ja kažem: ‘Nisam baš sve, ali jesam većinu.’ ‘Pa ti mora da si budala’, rekli su mi.“
„Ja uopšte ne vjerujem u književna druženja. Ta druženja su samo privatna i nemaju veze sa literaturom … Književnik koji piše radi to sam i uvijek je vrlo usamljen; zaista usamljen.“
„Čovjek dođe jednom u jednu fazu kad otkrije daleko više slobode da se iskaže kao pisac nego što je to ranije mislio. Svoje pravo na talenat – to je velika stvar. Pravo, ustvari, pravo na otkrivanje svoga talenta, ono što čovjek postepeno otkriva u sebi. Postoje, na primjer, misli koje čovjek krije sam od sebe. Postoje misli koje ne smije da kaže drugom, postoje asocijacije kojih se stidi. I kad otkrije sve to tajno u sebi, otkrije slobodu da to otkriva.“
„Ako čovjek ima ambiciju da postane veliki pisac onda mu je neminovnost da bude nesretan …“
„Kritičari su pisali neprestano: hladan, anegdotičan, bez mašte, a u meni je sve vrilo, ja to nisam smio da pokažem, bojao sam se te svoje strasti. Neka misle ljudi šta hoće, ipak ću ja jednoga dana pokazati to što u meni leži. I onda se desilo to da sam naišao na ideju za Derviša. Zapravo, ja nisam naišao na nju, već sam je nosio dugo, dugo … Dvadeset godina sam je nosio u sebi. Da, Derviš je verovatno nastao zbog te dugogodišnje akumulacije svega onog tako mučnog; teškog i tajnovitog u čovjeku. Jer, velika i mutna voda jednom mora da probije branu čovjekovog govora.“
(Ekskluzivni intervju sa Mešom Selimovićem vodio je književnik Ratko Adamović za tada popularni, ali i ozloglašeni „Zum reporter“ prije 40 godina, a u obliku feljtona ponovo ga je objavio NIN u brojevima od augusta 2016. godine, iz kojega su preneseni ovi citati.)
