Dragan Vrankić je kršio javne nabavke, izbjegavao internu kontrolu, kupovao limuzine…

Čuvari državnog novca
ŠTA SU REVIZORI PISALI O SVOM NOVOM ŠEFU: Dragan Vrankić je kršio javne nabavke, izbjegavao internu kontrolu, kupovao limuzine…

Dragan Vrankić, novi državni generalni revizor, kao ministar je izbjegavao internu kontrolu, kršio pravila javnih nabavki, loše kontrolisao trošenje novca na gorivo i častio uposlenike za rad u komisijama i školovanje. Posebno je volio potpisivati odluke u posljednjih radnim danima godine. Evo šta su o Vrankiću kao ministru pisale njegove današnje kolege

Piše: Semir Mujkić

Nedavno imenovani generalni revizor Ureda za reviziju institucija Bosne i Hercegovine Dragan Vrankić kao ministar je u dva mandata imao dva negativna, jedno polovično i četiri pozitivna mišljenja od ukupno sedam revizorskih izvještaja koji se odnose na njegov ministarski rad.

Za Vrankićev prvi ministarski mandat u Federalnom ministarstvu finansija od 2003. do 2006. godine revizori su napravili tri izvještaja. Dva izvještaja imaju negativnu ocjenu uz opis da “financijska izvješća ne daju istinit i fer pregled o financijskom stanju” ministarstva.

Najviše kritika revizori su imali na sistem internih kontrola u ministarstvu koje, po njihovom mišljenju, nisu bile dovoljno dobre za instituciju sa budžetom većim od 235 miliona maraka.
Bez kriterija i kontrole

Bez utvrđenih kriterija i namjene Vrankić je iz budžetske tekuće rezerve odobrio 650.000 maraka. Sam sebi je, kao tadašnjem zamjeniku premijera, odobrio 200.000 maraka. Zatim je predsjedniku Federacije i svom stranačkom kolegi Niki Lozančiću odobrio 300.000 maraka a njegovim potpredsjednicima Šahbazu Džihanoviću i Desnici Radivojeviću po 150.000 maraka. Sve ovo “nije predviđeno Zakonom o budžetima”, piše u revizorskom izvještaju ministarstva koje je 2003. godine vodio Dragan Vrankić.

Revizori su istakli još jedan primjer koji pokazuje slabosti internih kontrola. Na kraju svoje prve godine ministarskog mandata Vrankić je posao zatvaranja fiskalnih knjiga povjerio kompaniji DI-AM company iz Mostara iako ova kompanija uopšte nije bila registrovana za tu djelatnost. Revizori su zaključili da nije bilo provjere kvaliteta rada ove kompanije niti je ona izabrana bilo kakvom propisanom procedurom. Vrankić je na taj način sam izabrao kompaniju i povjerio joj pristup povjerljivim podacima ministarstva.

Izvještaj obiluje nepravilnostima koje su uočili revizori poput isplate za prekovremeni rad koji je tokom većeg dijela godine plaćan bez potrebnih procedura.

Uposlenici ministarstva nisu se zamarali pravdanjem troškova sa službenog puta a Vrankić je to tolerisao. Revizori su otkrili da se u najvećem broju službenih putovanja ne piše izvještaj sa službenog putovanja niti se iz putnih naloga može vidjeti razlog i opravdanost putovanja.

Na isti način trošen je i novac za reprezentaciju. Računi kojima je reprezentacija pravdana ne otkrivaju kako i zašto je trošak nastao. Opušteni uposlenici ministarstva troškove reprezentacije su povećali za više od 138 posto u odnosu na prethodnu godinu. Troškovi telefona i pošte povećani su za gotovo 30 posto uprkos zaključku Vlade Federacije o ograničavanju troškova službenih telefona.

Vrankić nije štedio ni na gorivu za šta su troškovi povećani za 25 posto. Novi generalni državni revizor je kao ministar zanemarivao kritike revizora iz prethodnih godina o troškovima goriva. Mercedes dobijen na korištenje od tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane Vrankić je dao na korištenje dvojici uposlenika Ministarstva finansija i sasvim drugoj instituciji ali je gorivo i održavanje plaćao iz budžeta svog ministarstva. Za ovaj mercedes revizori nisu mogli pronaći nijedan putni nalog niti drugu dokumentaciju osim one da je popravak auta plaćen gotovo osam hiljada maraka.

Za sebe je Vrankić nabavio novog audija A4 što je poreske obveznike koštalo 83.000 maraka. Stari audi A6 nije bio dovoljno dobar iako je polovan prodan za 38.000 maraka. Ostatak razlike u novcu za novi auto pronađen je u budžetu ministarstva.

Bez provedene procedure nabavke Vrankić je u oktobru 2003. godine zaključio petogodišnji ugovor sa mostarskom firmom Integra u čijoj poslovnoj zgradi smjestio Jedinicu trezora u Mostaru. Iznajmljivanje samog prostora je dogovoreno na dvije hiljade maraka mjesečno a korištenje namještaja dodatnih 440 maraka uz dodatne troškove režija i održavanja.

Većinu nabavki Vrankić je provodio direktnom pogodbom sa firmama dobavljačima. Za nabavke mobitela, kancelarijskog materijala i klima uređaja revizori nisu mogli potvrditi da su rađene u skladu sa tadašnjom uredbom o nabavci roba.

Zbog knjigovodstvenih propusta u Ministarstvu nisu mogli revizorima reći tačan iznos novca kojeg Federacija duguje na kraju godine.

Ni popis imovine ministarstva na kraju godine nije urađen po standardima koje traže revizori a najčešće spominjani komentar je da “revizorima nije prezentirana relevantna dokumentacija”.

U zaključku svog izvještaja revizori objašnjavaju kako su propusti u internim kontrolama ministarstva uticali na donošenje i izvršenje budžeta Federacije.

Neke od važnih kritika i preporuka federalnih revizora Vrankić je godinama jednostavno ignorisao. U narednom dostupnom izvještaju za 2005. godinu, ovaj put pozitivno ocijenjenom, revizori su imali gotovo identične zamjerke na ozbiljne propuste iako su neke od njihovih preporuka usvojene.

Vrankić je za dio uposlenika tokom cijele godine odobravao troškove telefona iznad dozvoljenih što je u slučaju šefa grupe za porezni sistem i ministrovog vozača bilo po oko dvije hiljade maraka. Odobrio je ministar i korištenje službenog auta pojedinim uposlenicima bez ograničenja pa i za odlazak kući tokom vikenda.

Izbjegavanje interne revizije

Vrankić je 2006. godine potpisao nove dokumente kojima se poboljšava interna kontrola ali ih nije “dosljedno primjenjivao”, otkrili su revizori.

Jedan od primjera nedosljednosti je plaćanje uposlenicima za rad u komisijama iako taj posao rade u redovno radno vrijeme i za njega su već plaćeni.

Vrankić je cijeli svoj mandat ignorisao Zakon o trezoru Federacije jer nije centralizovao kontrolu nad javnim prihodima.

Novi generalni revizor 2006. godine je bio razlog kašnjenja uvođenja interne revizije u institucijama Federacije. Zakonom o budžetima iz aprila 2006. godine uvedena je interna revizija za sve budžetske korisnike. Ministarstvo finansija koje je vodio Vrankić trebalo je da u roku od 90 dana donese Pravilnik o internoj reviziji nakon čega je Vlada trebala da pripremi plan revizija. Umjesto do kraja ljeta, donošenje pravilnika je potrajalo sve do kraja Vrankićevog mandata odnosno februara 2007. godine. Vlada zbog toga nije do kraja svog mandata donijela plan revizija. U svom izvještaju revizori su objasnili šta ovo kašnjenje znači.
“Nepoduzimanje aktivnosti od strane ministarstva, u skladu sa navedenim Zakonom u utvrđenom roku, imalo je za posljedicu da se ni do momenta završetka konačne revizije nije organizirala interna revizija, niti je uspostavljena adekvatna kontrola trošenja javnih sredstava.”

Ministarstvo je kasnilo i sa planiranjem budžeta po novom zakonu pa su bili sukrivci za kašnjenje donošenja novog federalnog budžeta za 2007. godinu.

Osim planiranja, ministarstvo koje je vodio Vrankić nije ni dovoljno detaljno izvještavalo o trošenju budžeta pa su revizori stekli utisak “da se analizi izvršenja budžeta ne posvećuje dužna pažnja”.

Knjigovodstvenim vratolomijama Vrankić je omogućio isplatu po 400 maraka svakom od svojih radnika povodom vjerskih, nacionalnih i državnih praznika koji su dio budžetske stavke “jubilarne nagrade za stabilnost u radu”. Revizori su otkrili da je Vrankić kaznio sve budžetske korisnike u Federaciji za dobro planiranje svojih troškova a nerealnim planiranjem svog budžeta omogućio isplate svojim uposlenicima u ukupnom iznosu od gotovo 50.000 maraka. Evo o čemu se radi.

Krajem oktobra 2006. godine Vrankić je svim budžetskim korisnicima u Federaciji poslao obavijest u kojoj ih je upozorio da sredstva mogu koristiti samo za planirane namjene. Posebno je naglasio da se naknade za posebne rezultate i praznike mogu isplatiti samo u onom iznosu u kome su planirane budžetom. Već je jednom ranijom instrukcijom Vrankić zabranio ovakve naknade pa su sve ostale institucije planirale budžet bez ovih izdvajanja.

Istog dana kada je poslao obavijest Vrankić je donio odluku o isplati nagrada uposlenicima svog ministarstva. Novca je za to je imao jer je za 2006. godinu planirao plate za 150 radnika iako ih je na kraju prethodne godine imao 114. Stvarni broj uposlenih na kraju godine bio je 129. Revizori su zaključili da je ministarstvo “nerealno planiralo” troškove plata “te je iskoristilo tu mogućnost za isplatu” naknada “dok su ostali proračunski korisnici koji su realno planirali” budžete “stavljeni u neravnopravan položaj”.

Vrankić je uposlenicima plaćao naknade za rad u komisijama u radno vrijeme i ovaj put i tako zanemario prethodnu preporuku revizora.

Zanemario je novi generalni revizor u ministarskom mandatu i zaključak Vlade o ograničavanju troškova službenih telefona. Jedan od Vrankićevih pomoćnika je za devet mjeseci potrošio više od četiri hiljade maraka fiksnog telefona iznad dozvoljene granice. Sve račune je uredno platilo ministarstvo. Troškove veće od dozvoljenih ministarstvo je plaćalo i za službene mobitele ali samo za neke od uposlenika dok su ostali sami morali platiti prekoračenja. Vrankićev vozač je, uz dozvolu ministra, na službenom mobitelu potrošio više od dvije hiljade maraka iznad odobrenog iznosa. Ministar tada nije revizorima ponudio dovoljno dobro objašnjenje za ove troškove.

Dragan Vrankić uskoro će potpisivati revizorske izvještaje u kojima se kritikuje rastrošnost ministara na službena auta baš onako kako su federalni revizori pisali o njegovoj rastrošnosti u 2006. godini. On je službeni audi, star tek tri godine, i mercedes koje smo već spominjali dao na korištenje državnom Ministarstvu finansija i trezora. U garaži je imao još dva passata koje nije koristio ali je ipak odlučio kupiti novo auto za vrtoglavih 103.000 maraka na kraju svog ministarskog mandata kršeći Zakon o javnim nabavkama.

Narudžbenicu za nabavku auta ministar je potpisao 26. decembra. Dan prije nego što je potpisao ugovor za kupovinu od firme Jelić auto. Ugovor je Vrankić potpisao 27. decembra 2006. godine, pretposljednjeg radnog dana u godini i prije isteka roka od 15 dana za žalbe ostalih učesnika tendera. Obavještenje o kupovini Vrankić nije javno objavio što je bio obavezan po zakonu. Auto je plaćeno 9. januara 2007. godine. Iako je rok isporuke auta bio tri dana, ono je u ministarstvo stiglo tek dva i po mjeseca poslije kada Vrankić više nije bio federalni ministar finansija. Revizori su napomenuli da je rok isporuke bio jedan od najvažnijih kriterija na tenderu za šta je kompanija Jelić auto dobila 50 od mogućih 100 bodova.

Za servis audija vrijednog 83.000 maraka i starog tek tri godine potrošeno je više od 18.000 maraka. Popravka mercedesa koštala je više od 10.000 maraka. Oba servisa rađena su kod firmi sa kojima nije potpisan ugovor i provedena javna nabavka, otkrili su revizori.

Revizorima nije bilo jasno ni zašto se na parfeme, kravate i novčanike potrošilo gotovo tri hiljade maraka niti dvije hiljade na knjigu “Opet ti Hercegovci”.

Nagrada za nepravilnosti

Uprkos svim otkrivenim nepravilnostima na entitetskom nivou Dragan Vrankić je 2007. godine postao državni ministar finansija i trezora. Državni revizori, kojima je danas nadređeni, dali su mu pozitivnu ocjenu za 2007. godinu ali su imali identične primjedbe kao i kolege u Federaciji.
“Tako smo konstatovali odstupanja u primjeni zakona i pravila kod procesa javnih nabavki i pojedinih naknada koje su isplaćene zaposlenima po osnovu prijevoza, smještaja, odvojenog života,  rada u komisijama i stručnog obrazovanja i usavršavanja”, piše u izvještaju državnih revizora.

Revizori su utvrdili da “ministarstvo nije imalo potpuni nadzor nad isplatama naknada za ugovore o djelu, putnim troškovima, naknadama za odvojeni život, izdacima za reprezentaciju i službenim vozilima”. Ni finansijski izvještaji “nisu bili kompletni i nisu sadržavali sva potrebna obrazloženja”.

Do sada ste već mogli pretpostaviti da su slabosti “posljedica neefikasnog sistema internih kontrola”.

Evo i primjera. Za 19 uposlenika ministarstvo je kupilo godišnje karte čija je pojedinačna cijena 766 maraka iako propisi Vijeća ministara omogućavaju kupovanje samo mjesečnih karata. Revizori nisu bili sigurni da će svi uposlenici raditi u ministarstvu tokom cijene godine što nosi rizik za ovaj godišnji trošak od 14.500 maraka jer obaveza vraćanja karte nije nigdje propisana.

Bez pravilnika i kriterija Vrankić je uposlenicima ministarstva isplaćivao naknadu za rad u komisijama. U nekoliko slučajeva uposlenici su dobijali iznose veće od polovine plate iako je to izričito zabranjeno kriterijima Vijeća ministara. Vrankić je odobravao i pojedinačne zahtjeve za obrazovanje, čak i u slučajevima kada se revizori nisu mogli uvjeriti “da se radi o finansiranju oblasti od interesa za ministarstvo”. Bilo je i slučajeva kada je ministarstvo Vrankićevom odlukom plaćalo uposlenicima završavanje četverogodišnje srednje škole.

Javne nabavke ni u državnom ministarstvu Vrankić nije provodio po zakonu, utvrdili su revizori. Sve osim jedne nabavke jednostavno su nastavljene iz prethodnih godina bez obaveznog raspisivanja tendera. Mobiteli plaćeni više od devet hiljada maraka kupovani su u različitim nabavkama direktnim sporazumom. Kopir aparat od 20.000 maraka kupljen je uz niz nepravilnosti koje su uočili revizori. Ocjene ponuda proglašene su tajnim, odluka o dodjeli ugovora nije objavljeno u Službenom listu niti je napravljen zapisnik o prijemu ove opreme.

U narednim izvještajima revizori su imali slične kritike na provođenje javnih nabavki. Avionske karte kupovane su od firme sa kojom je ugovor potpisan 2004. godine. Bez raspisivanja novog tendera potrošeno je više od 172.000 maraka. Novi tender raspisan je u aprilu ali je ugovor potpisan tek 29. decembra.

Vrankić ni 2008. godine je uvažio preporuke revizora pa se nepravilnosti ponavljaju u isplatama prekovremenog rada, troškovima prevoza na posao i plaćanju poklona uposlenima, u ovom slučaju novogodišnjih paketića za njihovu djecu.

Preporuke je tadašnji ministar počeo poštovati tek 2009 .godine kada su konačno poboljšane i interne kontrole. Javne nabavke su još uvijek imale mana poput četveromjesečnog kašnjenja isporuke namještaja.

U posljednjoj godini mandata Dragana Vrankića revizori su pozitivno ocijenili finansijsko poslovanje ministarstva ali su i dalje imali primjedbi.

Vozači ministra i njegovog zamjenika su dobijali naknadu za prevoz iako su živjeli u istom mjestu kao i nadređeni koje su prevozili. Tako su vozači dobijali naknadu za prevoz dok su u isto vrijeme bili na svom radnom mjestu i prevozili ministra i njegovog zamjenika.

Ministrov audi A6 tokom 2010. godine je bio tri puta na servisu. U februaru i aprilu auto je bilo na redovnim servisima a već u junu je došlo do kvara od 20.000 maraka. Revizori su potvrdili da je ministarstvo ovaj put imalo ugovor o održavanju a vještak mašinske struke je potvrdio kvar i cijenu popravke. Međutim, revizori su smatrali da ugovor o održavanju auta treba unaprijediti kako bi “serviseri bili nosioci dijela rizika ukoliko se u kratkom vremenu po obavljenom redovnom servisu javi kvar” koji je ranije trebao otkriven i popravljen.

Izvještaj sa ovim primjedbama potpisao je generalni revizor Milenko Šego koga je Dragan Vrankić nedavno naslijedio.

(zurnal.info)

 

 

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close