Šta građani moraju da znaju, i o čemu treba da razmisle
Bilo kakav pokušaj zdravorazumnog ukazivanja na pogubnost saučesništva, osvjetljavanje i ukazivanje na činjenice, apriori se proglašava neprijateljstvom, mržnjom na ovoj ili onoj osnovi, ili naziva pametovanjem. Najveći zločin čovjek nanosi sam sebi, opirući se, braneći svoj oklop, logičkom sagledavanju činjeničnog stanja. Proglašavanjem činjenica za laž, niko neće pomoći sebi. Prema dokazanim, neoborivim činjenicama koje su osnova u pravnom postupku, donosi se presuda. Jedinu presudu koju niko ne može da ospori, bez obzira da li mu se dopadala ili ne, donosi jedini svjedok i sudija, koji stoji na čvrstim temeljima istine, ne podliježe ni jednoj politici, ni jednoj religiji, svemu, svakom i svačemu, jeste vrijeme.
Piše: Senad Sprečić
bosnae.com
POLITIČKE IGRE PRED LOKALNE IZBORE
Za stanje u Bosni direktnu odgovornost snose građani podrškom (glasanjem) za politiku koja je usmjerena na podjelu države, idoloziranjem kreatora politike podjele i mržnje koja se održala do danas. Priznati svoju odgovornost znači priznati saučesništvo. Saučesnik nije nevina žrtva, nego akter kojeg su, zbog nedostatka svijesti i znanja, kreatori politike podjele države svjesno žrtvovali. Neznanje nije pravno validno opravdanje i ne podliježe olakšavajućim okolnostima, što se jasno vidi iz posljedica.
Bilo kakav pokušaj zdravorazumnog ukazivanja na pogubnost saučesništva, osvjetljavanje i ukazivanje na činjenice, apriori se proglašava neprijateljstvom, mržnjom na ovoj ili onoj osnovi, ili naziva pametovanjem. Najveći zločin čovjek nanosi sam sebi, opirući se, braneći svoj oklop, logičkom sagledavanju činjeničnog stanja. Proglašavanjem činjenica za laž, niko neće pomoći sebi. Prema dokazanim, neoborivim činjenicama koje su osnova u pravnom postupku, donosi se presuda. Jedinu presudu koju niko ne može da ospori, bez obzira da li mu se dopadala ili ne, donosi jedini svjedok i sudija, koji stoji na čvrstim temeljima istine, ne podliježe ni jednoj politici, ni jednoj religiji, svemu, svakom i svačemu, jeste vrijeme.
Pogubnost aktuelnog stanja u Bosni leži u politikinstvu, dodvoravanju i ulizivanju, inatu, bolesnoj ljubomori, pakosti, zavisti, omalovažavanju, amoralnosti, neetičnosti, idolopokloništvu i neznanju kao tradicionalnom naslijeđu običajnog pravila i suda provincije i malograđanske svijesti.
Politikanstvo je postalo sastavni dio običaja, kulture i načina života provincijskog društva, sa naglašenim pitanjem: koliku ličnu korist ja u tome imam? Politika se smatra zanatom koji najbrže ostvaruje sve egoistične bolesti. Politika je postala oruđe i oružje bez koga je nezamislivo ostvarenje ličnih i drušvenih potreba, prava, posebno religijskih osjećanja. Istovremeno, odbacuje se etika, moral, prirodno i neotuđivo ljudsko pravo na jednakost, a prioritet daje patološkom cilju –posjedovanju vlasti, ili drugim riječima rečeno, neprikosnovenom uzurpiranju prava jednakosti drugih u odlučivanju i raspodjeli materijalnih dobara, kako prirodnih tako i novostvorenih.
Političko tumačenje pravnih propisa i normi postaje ustaljena praksa čime se direktno degradira prirodna i društvena hijerarhija a prilagođava stranačkom ili pojedinačnom političkom interesu. Takvo stanje činjenično održava kriminal, korupciju, nepotizam, odsustvo prava i pravne države. Sprega politike i religije dovodi do tenzija u društvu, država se koristi samo u obliku forme u kojoj se sprovodi tortura i bezakonje. Sve naprijed navedeno očigledno imamo danas.
Kao šlag na tortu, politički se promovišu državni organi u državi koje nema, govori o političkim interesima i ciljevima, i sve umotava riječju “demokratija”. Kako to u praksi izgleda, pročitajte i sami. (saopštenja preuzeta sa interneta, državnih zvaničnih informativnih glasila i satelita žute štampe)
Vlade pozivaju na uzdržanost političkih aktera
“Obje vlade su pozvale na uzdržanost svih političkih aktera da ne dođe do politizacije presude, koja bi, kako je istaknuto, doprinijela rastu nepovjerenja među narodima i građanima u BiH. Takođe, potvrdile su stav da svi pojedinci, bez obzira na to o kome se radi, treba da odgovaraju za počinjene ratne zločine.”
Politički i stvarno egzistiraju dvije države, čije vlade, usaglašeno pozivaju na uzdržanost, da ne dođe do rasta nepovjerenja među narodima i građanima. Konstatcija aktualnog stanja kao pozitivna nula. Trebamo biti ubijeđeni da nepovjerenje ne postoji, ali bi moglo nastati? Sve je dobro, treba samo da ostanemo mirni sa ovakvim javnim nepovjerenjem kakvo jeste, a nimalo ne bi bilo dobro da to nepovjerenje eskalira i dovede do bunta, čime bi pozicije aktuelne vlasti bile ugrožene.
Zapitajmo se za trenutak: koje vlasti, čije vlasti, koje vlade pozivaju, čije vlade pozivaju i koga pozivaju? Perfidno se provlači riječ “narodima”, što ima za cilj da legalizuje konstitutivnost prema Daytonskom dogovoru ugovornih strana sa ispunjenim uslovima, a sa druge strane se upotrijebljava riječ “građana” koja treba da dotuče bilo kakvu pomisao o vlastitom shvatanju ili tumačenju presude. Da li je presuda izrečena pojedincu koji ima status građanina države (koje?) i status predstavnika naroda (kojeg?). Dakle, pravna suhoparna činjenica da je presuda izrečena pojedincu za dokazane zločine, politizira se u vlastite političke interese održanja postojećeg stanja.
Može li se pojedinac poistovjetiti sa narodom? Presuda jasno govori o pojedincu, njegovom djelu. Korištenje pojedinca u ostvarivanje političkog cilja, poistovjećivanja pojedinca sa narodom, najbolje dokazuju slijedeća saopštenja: “U Vladi RS smatraju da je presuda Karadžiću politički utemeljena i motivisana, te da kao takva ne doprinosi pomirenju. Izjavu u sličnom tonu je dao i Ivanić, rekavši da presude tog tribunala nisu doprinosile pomirenju, već radikalizaciji i podjelama.”
“Nakon razgovora s patrijarhom srpskim Irinejom, Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije, rekao je da Srbija ne može da dozvoli bilo kakvo ugrožavanje postojanja i opstanka RS, da će poštovati Dejtonski sporazum, teritorijalni integritet BiH, ali isto tako i integritet RS.”
“Očekujem da će vlasti RS svoje resurse staviti na raspolaganje porodici Radovana Karadžića radi pripremanja žalbe na presudu”, istakao je Ivanić.
Vlada RS će u okviru svojih ovlaštenja i mogućnosti pružiti pomoć timu odbrane Radovana Karadžića, te je obavezala Republički centar za istraživanje ratnih zločina da s timom sarađuje, saopšteno je nakon sjednice Vlade RS.”
Iz naprijed navedenog, jasno se uočava propagandno uzurpiranje prava u ime građana (Vlada RS smatra, Vlada RS će). Logično pravno pitanje na osnovu naprijed navedenih saopštenja glasi: Kome je i zašto izrečena presuda? Onaj ko ne prizna pravnu presudu izrečenu na osnovu nepobitnih činjenica i dokaza, po kojoj osnovi se poziva na svoj legalitet? Ili još preciznije: Po osnovu kog pravnog akta postoji legalitet onog ko ne priznaje pravni akt – što je u ovom slučaju presuda. S druge strane obratite pažnju na slijedeće: “Nakon razgovora s patrijarhom srpskim Irinejom, Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije, rekao je da Srbija ne može da dozvoli bilo kakvo ugrožavanje postojanja i opstanka RS, da će poštovati Dejtonski sporazum, teritorijalni integritet BiH, ali isto tako i integritet RS.”(Izostavljena je riječ suverenitet) Da li je presuda izrečena pojedincu, ili kolektivu – državi? Ako je izrečena pojedincu, kakve veze ima država i konfesionalni vrh (lažno predstavljanje (propagandno poistovjećivanje): religija je pravoslavlje a ne srpstvo) sa tim, prvo pravno pitanje? Priznaju li (srpski) patrijarh Irinej, i Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije, da je ta država na koju se pozivaju i koju “oni” štite, djelo osuđenog pojedinca? Da li je presuda izrečena pojedincu za djelo, ili za religioznu, etničku, narodnu ili nacionalnu pripadnsot, drugo pravno pitanje? Ako jeste za djelo, onda njegovo djelo, prema pravnom aktu, ne može niko zaštiti pozivajući se na religioznu, etničku, narodnu ili nacionalnu pripadnsot.
Da li se miješanje u unutrašnje stvari druge države pravno tretira kao neprijateljsko djelovanje i ugrožavanje teritorijalnog integriteta (prema međunarodnim propsima) ili kao poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta?
U ovom slučaju, presuda (pravosnažnost dobija nakon razmatranja žalbe, potvrđivanja ili izmjene), bitna je iz nekoliko razloga. Prvo, presudom je, na osnovu izvedenih dokaza utvrđena istinitost činjenica o ratnim zločinima i drugim zločinima međunarodnog prava na velikom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, koji su učinjeni bilo neposredno bilo pod efektivnom kontrolom osuđenog. Sudska istina jeste najveći stupanj istine koji se može postići u društveno,posebno politički suprotstavljenim gledištima i smatra se istinom koja ne podliježe razumnoj sumnji. Podsmijeh, jadanje, neprihvatanja pravosnažnosti presude o „nepravednoj istini“ nemaju drugog značaja do traženja opravdanja, izgovora, skretanja pažnje sa konkretnog značaja i važnosti na drugi kolosjek(što se naziva neprijateljskom propagandom). Bez obzira na neke slučajeve odstupanja od ustaljene prakse za ovu presudu se može reći da slijedi ustaljene standarde dokazivanja i ocjene dokaza međunarodnog krivičnog prava.
Pravne formulacije ove presude, uostalom kao i svake druge, mogu se prevesti na svakodnevni jezik i učiniti razumljivim i onima koji nisu pravnici. Treba razumjeti šta to sud govori u ovoj presudi da bi se mogla kuditi ili hvaliti.
Značaj pojma udruženi zločinački poduhvat kao ključni predmet raspravljanja i odlučivanja u ovoj presudi.
U pitanju su četiri udružena zločinačka poduhvata koja su optužnicom stavljena na teret. Šta je to udruženi zločinački poduhvat? Član 7. strana 1 Statuta MKTJ: „Lice koje je planiralo, podsticalo, naredilo, izvršilo ili na drugi način pomoglo i podržalo planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od krivičnih djela navedenih u članovima od 2 do 5 ovog Statuta snosi individualnu odgovornost za to krivično djelo“. Za udruženi zločinački poduhvat potrebno je dokazati postojanje grupe, postojanje plana ili koordiniranog djelovanja i izvršenje nekog od ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti, koji su proistekli iz djelovanja te grupe. Nije potrebno dokazivati da je određeni član grupe i fizički izvršio zločin. Ima razlike između običnih učesnika (izvršilaca) i visokih funkcionera – vojnih ili političkih vođa koji su imali ključnu ulogu u planiranju zločina. Čitav koncept zasnovan je na tome da upravo oni – visoki funkcioneri – ne izbjegnu krivičnu odgovornost.
Prva grupa udruženog zločinačkog poduhvata koja je stavljena na teret osuđenog jeste tvrdnja optužnice da je on sudelovao u zločinima u periodu od oktobra 1991. do 30. novembra 1995, koji su imali za cilj da trajno uklone bosanske Muslimane i bosanske Hrvate sa teritorije za koju se tvrdilo da pripada bosanskim Srbima. U obrazloženju presude, ovaj dio optužnice označen je kao sveobuhvatni zločinački poduhvat, te je sudsko vijeće prvo utvrdilo (činjenično dokazano) da se radilo o planiranoj, dobro koordiniranoj akciji zauzimanja navedenih opština od strane vojnih snaga bosanskih Srba, posle čega su uslijedili brojni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.
Sve strane nastale Daytonskim dogovorom, presudu koriste u huškačko političko – propagandne svrhe, nastojeći prikazati sebe kao žrtvu u svakom obliku. Na taj način, pokušava se prikriti javna i jasna pravna poruka ove presude, koja se odnosi i na pravnu validnost Daytonskog dogovora, posebno na društveno uređenje, političke i izvršne organe proizašle nakon Daytona. Ova presuda poništava Daytonski Ustav, konstitutivne narode na konfesionalnoj osnovi (pravoslavce, katolike, muslimanealijas bosanske Srbe, bosanske Hrvate i Bošnjake). To se jasno vidi i iz primjera izjave Prof. dr. Suad Kurtćehajić na Press konferenciji FBI povodom presude Radovanu Karadžiću, koji navodi značaj presude vojnom i političkom vrhu RS, o međunarodnoj kvalifikiciji genocida u Bosni, a zatimuvijeno (ciljanom propagandom) kaže:
„ Bosna nije nestala, ali je doživjela transformaciju i to transformaciju na bazi svih zločina koji je učinila politika Radovana Karadžića. Znači rezultat politike Radovana Karadžića direktni jeste RS“.
Kad već govorimo o politici, očigledno je da se politički zloupotrijebljavaju pravne presude. Za potpis jednog pravnog akta, potrebne su minimalno dvije strane i garanti. U Daytonu smo imali tri strane i garante. Za potpis ugovora svaka od strana, postavljala je određene uslove koje treba da prihvate druge dvije strane. Alija Izetbegović je prihvatio direktni uslov politike Radovana Karadžića i Mate Bobana, (A.Izetbegović je pravnik, imao je grupu saradnika među kojima je bila i ekipa pravnih eksperata sa Kasimom Trnkom na čelu). Koji se uslov Izetbegovića trebao direktno ispoštovati u ovom dogovoru? Da se bosanski Muslimani priznaju kao zaseban narod pod imenom Bošnjaci. Potporu ovom političkom uslovu dao je i reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić.
Bosanci su podnijeli najveće žrtve do Daytona, ali su bosanski muslimani ostali i najveće žrtve obmane i nakon Daytona. Vratimo se definiciji udruženi zločinački poduhvat. Šta obrazloženje definicije kaže: Za udruženi zločinački poduhvat potrebno je dokazati postojanje grupe, postojanje plana ili koordiniranog djelovanja i izvršenje nekog od ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti, koji su proistekli iz djelovanja te grupe. Nije potrebno dokazivati da je određeni član grupe i fizički izvršio zločin. Ima razlike između običnih učesnika (izvršilaca) i visokih funkcionera – vojnih ili političkih vođa koji su imali ključnu ulogu u planiranju zločina. Čitav koncept zasnovan je na tome da upravo oni – visoki funkcioneri – ne izbjegnu krivičnu odgovornost. Elemente udruženog zločinačkog poduhvata imamo prisutne u sva tri Daytonska konstitutivna naroda.
Vratimo se uvijenoj izjavi Prof. dr. Suada Kurtćehajića: „Bosna nije nestala, ali je doživjela transformaciju i to transformaciju na bazi svih zločina koji je učinila politika….“ potpisivanjem Daytonskog dogovora. Znači rezultat politike Daytona, direktni, jeste RS i Federacija BiH. Upravo ova rečenica jasno dokazuje političku zloupotrebu pravne presude.
Da bi prikrila svoje učešće u direktnom doprinosu podjele države, udruženog zločinačkoh poduhvata, bošnjačka strana sve karte baca na emotivne osjećaje žrtve, što je strategijska politika SPC u proglašenju Srba kao žrtvava i u slučajevima kad su činili monstruozne zločine. Upečatljiv primjer ovakve propagande SPC je proglašenje genocidnog Stefana Nemanje svecem (genocid izvršen nad Bogumilima).
Žrtvovanjem Srebrenice (naprijed naveden razlog – uslov dolaska i učešće Miloševića u Daytonskom zločinu), Izetbegović direktno saučestvuje u organizovanom zločinu nad bosanskim muslimanima Podrinja, a dovođenjem i prihvatanjem Mudžahedina, direktno učestvuje u planiranju i reaalizaciji kolektivnog zločina nad nemuslimanskim stanovništvom Ozrena, Sarajeva, a prije toga odpuštanjem nemuslimanskih pripadnika ARBiH stvara čistu etničku vojsku i uvodi vjerski pozdrav kao emotivnu motivacionu snagu(etničko čišćenje). Politika i strategija stranke SDA kao zvanične političke snage novoproglašenog bošnjačkog naroda, ne samo da podržava politiku organizovanog kolektivnog zločina, nego i organizovane kolektivne pljačke na dijelu teritorije koje po dogovoru kontroliše. (SDA i konfesionalni vrhovi u Zagrebu koji čine ključnu bazu za snabdijevanjem oružjem i oruđem, SDA članovi i konfesionalni vrhovi koriste Merhamet za upošljavanje svojih pristalica, organizovanog šverca prehrambenim artiklima humanitarne pomoći, angažovanjem okorjelih kriminalaca za realizaciju uklanjanja političkih protivnika, a kompletna obavještajna služba ARBiH radi po instrukcijama i kontrolom KOS-a.
Ono o čemu građani Bosne treba da razmisle i jasno se odrede, jeste odnos prema politici stranaka na bazi konstitutivnih naroda. Ova politika sastoji se u huškanju pripadnika određene religijske pripadnosti protiv onih drugih i insistiranju na etničku samostalnosti. To pravo samostalnosti zasniva se na Daytonskom dogovoru.
Presuda, koja nije prva, jasno upućuju na zločine, koji se nakon prestanka oružanih (dogovorenih) sukoba, nastavljaju političkim sredstvima sprovođenjem Daytonskog dogovora.
Treba li posebno naglašavati da se zahtjev za reparaciju (ratnu odštetu) ne traži od država koje su izvršile agresiju na Bosnu. Razlog je jednostavan. Podnošenjem takvog zahtjeva, i insistiranjem na njegovoj realizaciji neminovno povlači pravnu validnost Daytonskog dogovora. Pravni akt koji nije validan, povlači i pravnu odgovornost u prvom redu potpisnika dogovora, a zatim i garanta. Pravnom ekspertizom validnosti Daytonskog dogovora na osnovu presuda o dokazanoj agresiji i genocidu, pravno povlači odgovornost strana u potpisu, što u prvom redu dokazuje udruženi zločinački poduhvat planirane, dogovorene i sinhronizovane agresije iz vana i izdaje države iznutra, čime se direktno upire prstom u aktere. Neoborivih dokaza postoji mnogo, a među njima su sigurno i dogovorne mape, koje su služile kao polazna osnova u udruženom zločinačkom poduhvatu.
Da bi se spriječilo objelodanjivanje istine, dogovorno se odvija propagandna borba s jedne strane izazivanjem emocija jedne strane u dogovoru (Bošnjaka) koji imaju neoborive dokaze o zločinima, među koje spada i ova presuda, u optuživanju druge strane (bosanskih Srba i Srba) koji negiraju zločin. Svrha ovakve propagande je održavanje na vlasti politike i sistema stvorenog na zločinu, koji koristi emocije i manipuliše žrtvama vlastitog zločina.
Prvo, vrši se manipulacija bosanskim muslimanima koji nesvjesno podržavajući političku propagandu Bošnjaka 93 predstavljaju ključni problem u stvaranju stabilne pravne države bilo kog tipa i otvaranje procesa zaštite države po osnovu međunarodnog priznanja i međunarodnih presuda o udruženom zločinu protiv čovječnosti i izvršenog genocida.
Drugo, manipiliše se ulogom konfesionalnih vrhova u cilju sprečavanja pokretanja krivične pojedinačne i grupne odgovornosti u planiranju, sprovođenju i podsticanju na zločin protiv čovječnosti i genocid.
Treće, manipuliše se planirinim, organizovanim i izvršenim državnim udarom političkih, vojnih i konfesionalnih udruženih snaga.
Četvrto, zloupotreblja se tragedija Srebrenice u političke svrhe Bošnjačko – Srpske propagandne politike. Na taj način odvraća se pažnja od počinjenog udruženog zločina protiv čovječnosti i genocida prije svega u Prijedoru, ali i drugim mjestima. U Prijedoru je izvršen planski klasični udruženi zločin protiv čovječnosti i genocid nad bosanskim muslimanima i bosanskim katolicima. Politici Bošnjaka 93, ali i ustalim akterima Daytona razotkrivanje i pravno procesuiranje zločina u Prijedoru ne odgovora zbog razotkrivanja pozadine planiranja zločina i korištenja te tragedije najveće poslije Jasenovca na Balkanu u radikalno političku propagandu. Prikrivanjem i odvraćanjem pažnje od Prijedora,ali i drugih mjesta, politički estabilišment Bošnjaka 93 direktno štiti tekovine udruženog zločina protiv čovječnosti u cilju negiranja postojanja bosanskog naroda i države Bosne.U Prijedoru je počinjen zločin protiv čovječnosti nad bosanskim narodom (muslimanima, katolicima, agnosticima, ateistima itd) što ne odgovara propagandnim ciljevima politike saučesnika konstitutivne propagande.
Peto, insistiranje na poštovanju i sprovođenju Daytonskog dogovora, prikriva se pljačka kako vlastitih žrtava, tako i preživjelih. Nije riječ samo o milijardama opljačkanog i opranog novca (što državnog, a što od žrtava), pokradenim međunarodnim humanitarnim finansijskim donacijama koje su iskorištene u finansiranje vlastitih oružanih i političkih snaga, riječ je i o suradnji i investiranom novcu stranih obavještajnih službi, kriminalnih korporacija i međunarodno organizovane kriminalne trgovine oružjem,i pranja krvavog novca, što podliježe kako državnom krivičnom gonjenju tako i međunarodnom.
Šesto, realizacijom pravnih akata proizašlih iz Daytonskog nevalidnog ugovora, pod ogrtačem demokratije, politički uvlače se konfesionalne mase u pokušaj legalizovanja udruženog zločina podjele države i građana na konfesionalnoj osnovi, čime se iznutra u suradnji sa maticama planiranja, organizovanja i izvršenja zločina pokušava razbiti suverenitet i teritorijalni integritet države.
Sedmo, osnovna svrha raspisivanja političkih izbora svih nivoa, jeste verifikovanje konfesionalne podjele (konstitutivni) i finalizacija udruženog zločinačkog poduhvata na principu javne podrške građanja na kršanju međunarodne deklaracije o ljudskim pravima. Sve političke stranke i pojedinci koji učestvuju na takvim osnovama u političkoj realizaciji Daytonskog ugovora, saučesnici su u udruženom zločinu protiv čovječnosti i direktno učestvuju u njegovoj realizaciji.
Osmo, građani svojom podrškom politici i političarima na Daytonskim osnovama, postaju saučesnici u realizaciji udruženog zločinačkog poduhvata, čime direktno daju podrušku planerima, organizatorima i realizaciji udruženog zločinačkog poduhvata.
Sve naprijed navedeno ukazuje na neophodnost doslovnog poštivanja presuda međunarodnih pravnih institucija i insistiranja na njihovoj dosljednoj realizaciji u život. Presuda se ne može tumačiti sa pozicija političkog interesa ili političkog cilja, nego samo shvatiti i doslovno primjeniti u svojoj pravnoj obavezujućoj formi. Svi pravni eksperti u Bosni, i druga lica koja se danas bave pojašnjenjem presude, nastupaju isključivo sa političkih pozicija i tumače presudu prema vlastitim interesima i ciljevima. Nije ni čudo za takvu situaciju. Pravosuđe se zasniva na političkoj opciji Daytonskog ugovora, pravo i pravni sistem zasnovani su politički na ključnom temelju udruženog zločinačkog poduhvata (konstitutivni) što diskfalifikuje njihov kredibiletat u tumačenju a posebno sprovođenju presude.
Izlaz iz ovakve situacije, jedino je moguć na osnovu doslovnog poštivanja i sprovođenja presuda međunarodnih pravnih institucija i Deklaracije o neotuđivim ljudskim pravima, što za posljedicu ima proglašenje građanske države i usvajanje novog Ustava na istim osnovama tj validnim presudama i Deklaraciji o neotuđivim ljudskim pravima. Jedino tako država Bosna može opstati, očuvati svoj suverenitet i teritorijalni integritet kao država zagarantovan međunarodnim priznanjem.
