OMETANJE ETABLIRANJA NACIJE
(Patria) – Osim prof. dr. Zlatka Hadžidedića, uvodničar na današnjoj redovnoj sesiji “Kruga 99” o temi “Bez bosanske nacije nema ni bosanske države” bio je i prof. dr. Senadin Lavić.
U tradicionalističkim pristupima razumijevanju nacije, pojašnjava Lavić, radi se o instrumentalističkom shvatanju nacije, to jeste nacije kao instrumenta za postizanje nekih drugih ciljeva.
Povijesni razvoj društva
– Tradicionalistički pristup istraživanju nacije pridonosi opisu različitih oblika pojavljivanja nacionalizma i njegovih bitnih značajki. U njemu nacija, ipak, još nije shvaćena kao izraz povijesnog razvoja društva.
E. Gellner je razvio argumentaciju da je nacionalizam djelatnost izumljivanja nacije – nacionalizam, dakle, stvara nacije. Time je uzdrmana predstava o primordijalnom “stanju nacije” ili, drugim riječima, njezinom trajanju od pamtivijeka.
Znanstvenici su tek oko 1960-ih počeli da se ozbiljnije bave proučavanjem fenomena nacionalizma. Ernest Gellner o tome kaže:
“Iako je istraživanje nacionalizma započelo već u 19. stoljeću, o sustavnom i intenzivnom istraživanju može se govoriti tek nakon Drugoga svjetskog rata, pošto je počeo proces oblikovanja nacija u trećem svijetu.
Kolaps komunističkih vladavinskih poredaka u Europi i obnova nacionalizama ponovno su, dakako, potaknuli i znanstveni interes za nacionalizam.”
Dok teoretičari koji određuju diskurs od epohe imperijalizma do prvih poratnih godina – Friedrich Meinecke, Carlton W. Hayes, Hans Kohn, Elie Kedourie i Hugh Seton-Watson – još razumijevaju nacionalizam kao filozofski proizvod prosvjetiteljstva i romantike, a istovremeno datiraju postojanje evropskih nacija nazad do ranog srednjovjekovlja, mlađi teoretičari preokreću ovaj redoslijed upravo suprotno, društveno-povijesno gledano do teorija koje postupaju sociološki.
Prvi korak ka ovoj promjeni paradigmi u pedesetim godinama 20. stoljeća učinio je američki historičar Karl W. Deutsch, time što je naglasio da je nastanak i proširivanje nacionalizma povezano s procesima mobilizacije društava koja su u sebi industrijalizirana.
Funkcija nacionalizma, smatra Deutsch, sastojala se u ispunjavanju komunikacijskih potreba koje su proširene na državni privredni prostor. S njegovim materijalističkim shvatanjem da je privredna modernizacija bila sama i društvena mobilizacija koja je u toku industrijalizacije proizvela naciju i nacionalizam, Deutsch je već napustio kauzalitet ranijih objašnjenja.
Eksplicite kazano, promjena ovog kauzaliteta izvršila se od sredine šezdesetih godina s Ernestom Gellnerom. On je postavio konstruktivističku tezu: nacija slijedi vremenski i logički nacionalizam, a ne obrnuto. Tu gdje nema nacionalizma, nema ni nacije.
Gellner je nastanak nacionalizma vidio u ovisnosti od funkcionalnih zahtjeva industrijalizirane privrede, u društvu sa modernim, državno objedinjenim sistemom obrazovanja. Nacija, ovako argumentiraju poslije Gellnera, i E. Hobsbawm i B. Anderson, jeste moderni artefakt bez povijesnih ili prirodnih osnova koji su odredili ljudski zajednički život.
Prema njima, nacija ne nastaje u trenutku gdje se jedna grupa ljudi jednakog porijekla stalno naseljava na jednom teritoriju s jasno definiranim granicama, štaviše, nacija nastaje tek tu gdje se ljudi počinju zamišljati, da su oni jednakog porijekla i tako raditi kao da su oni to stvarno.
Anderson je u ovom sklopu oblikovao nezaboravan pojam “imagined community”. Ovaj obuhvata forme zajednice koje ne počivaju na face to face kontaktima, dakle, ne proizlaze iz prakse direktne interakcije, već su proizvod imaginacije, pri čemu se opet ova imaginacija predstavlja kao društveno determinirana.
Primordijalne izmišljotine
Bosanska nacija je izraz povijesnog razvoja bosanskohercegovačkog društva i države. Posmatrajući kroz koncept Karla W. Deutscha, stvaranje ili gradnju nacija kao proces integracije društva, predočava se kako su nacije izraz modernizacije i sekularizacije tradicionalnih društava.
Ističući da racionalizacija prouzročena etabliranjem profitne ekonomije i industrijalizmom, koncentracija proizvodnih resursa, urbanizacijom izazvana socijalna mobilnost, razmjena između sela i grada, razvoj guste mreže komunikacija te grupnog interesa i svijesti o posebnosti grupe, proizvode tendenciju uspostavljanja aparata sile kako bi osigurali jedinstvo prema unutra i prema vani.
Ovi faktori razvitka intenzivnije integriraju društvo na razini nacionalne države, omogućavaju bolju komunikaciju i mobilnost njegovih članova, jačaju ekonomski potencijal i kolektivnu sposobnost učenja od bilo kojeg oblika prijašnjih integracija društva.
Iako je Deutschov model kritiziran zbog eurocentrizma jer je kriterije modernizacije preuzeo iz povijesti modernizacije u Zapadnoj Europi, on je osvijestio potrebu da se nacija i nacionalizam prestanu poimati instrumentalno i pokušaju pokazati kao izraz i oblik napretka društva.
Doprinos tog koncepta je shvaćanje da je pretpostavka razumijevanja nacije i nacionalizma opća teorija društvenog razvoja ili filozofija povijesti koja respektira činjenicu da je povijest zbivanje u kojemu u istom vremenu, često označene istim imenom, bivaju društvene tvorbe koje pripadaju različitim dobima povijesnog vremena.
Svaki pokušaj da se u različitim pojavnim oblicima nacije i nacionalizma otkriju zajedničke osobine i eventualne zakonitosti njihove tvorbe mora stoga prihvatiti komparativni i interdisciplinarni pristup.
Dakle, u skladu s evropskom epohom gradnje nacija, sasvim je razumljivo da Bosna mora nastaviti razvijati vlastiti koncept bosanske nacije koji ima pravno-politički okvir. Ozbiljenje bosanske nacije je proces izgradnje države zasnovane na pravu i integracije društva na principima slobodnog i ravnopravnog građanstva.
Poimanje nacije u Bosni trebamo osloboditi od podlih interpretacija velikodržavnog hegemonizma komšija i susjeda, prikrivenog etnofaulizma, od epskih naracija, od primordijalnih izmišljotina, od laži i mitova plemena, od religijskih dogmi i prihvatiti da je nacija forma ili medij povezivanja građana, ljudi jednog društva, kojim se osigurava vladavina prava i napredak zajednice. To je je cilj i smisao naracije o naciji – uspostavljanje nacionalne države slobodnih i ravnopravnih građana.
Kardinalna činjenica antibosanskog hegemonizma ogleda se u kontinuiranom ometanju etabliranja bosanske nacije i planskom potkopavanju bosanske suverenosti. To je već postalo kulturni kod velikosrpstva i velikohrvatstva, krvotok političkog bića ta dva nacionalizma od 19. stoljeća, koji ne posustaje u 20. stoljeću i nastavlja se dalje u prvoj polovici 21. stoljeća.
Svako povijesno uzdizanje Bosne kao političke forme bilo je odmah osporavano, minirano, unaprijed proglašavano nemogućim pothvatom, fizički napadnuto. Osnov tih obeshrabrujućih negacija sastojao se u nedostatku znanja na bosanskoj razini koja su bila potrebna za rad društveno-znanstvene inteligencije – poručio je prof. dr. Senadin Lavić.
