Marijan Vogrinec: Lažna antinacifašistička uzbuna u Hrvatskoj
Tetovaža bolesnog mozga: Lažna antinacifašistička uzbuna u Hrvatskoj
Kukasta trava doma mog
Za rat s Davorom Šukerom i Zdravkom Mamićem postoje civilizirana, učinkovita sredstva u koja ne spada ruski rulet s antinacifašističkim identitetom RH. Kao što se u politici već četvrt stoljeća nezamjenjivo motaju iste nesposobne, lijene i neodgovorne face, uhljebi i nabiguzice – tobože domoljubni mesije, sic! – isti je obrazac u sportu. I zato sve zajedno, uključujući cijelu zemlju, ide u vražju mater
(Piše: Marijan Vogrinec /e-novine.com)
Dozlaboga se zapjenila Bijedna Naša zbog, eto, „zaprepašćujuće tetovaže i sabotaže“ nacističkom svastikom na Hajdukovom travnjaku na splitskom Poljudu! Kao da se službeni narod prežderao faks helizima, genijalno se jednim drugim povodom sjetio književnik i kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergović. Pa se sada nabujala silna pjena prelijeva iz svih medija, specijalnih javljanja, okruglih i uglatih stolova, stručnih diskursa, svjedočenja „iz prve ruke“, iz kafića, političkih govornica i zamalo crkvenih oltara! Jer ta „katastrofa“ u skoro 87 posto katolički bogobojaznoj zemlji jednostavno ne može biti – bez vraga! A, ruku na srce, taj nacifašistički i klerofašistički, pače, vrag orgija Bijednom Našom otkad je Jugu silom, u krvi odvukao u pakao. Alzheimer radi – svakih sedam sekundi novi slučaj demencije u svijetu! – pa se toga sada ne sjećaju baš oni, koji najglasnije „zdvajaju“, a najviše su krivi za nacističku tetovažu travnjaka slavne crvene, antinacifašističke tradicije „crvenog Splita“.
Taj je grad dao u Drugom svjetskom ratu 12.500 partizana (1500 ih je poginulo), a samo 50 ustaša, 50 domobrana i 45 četnika. Ušao je u rat s tek 40.000 žitelja. Do ljeta 1944. godine, broj aktivista Narodnooslobodilačkog pokreta u gradu narastao je na 15.000. Oni su na sve načine pomagali partizanima i iznutra se borili protiv talijanske, pa njemačke okupacije. Cijeli škver s 800 radnika otišao je pod crvenu zvijezdu petokraku zatrti i svaki spomen na Mussolinijev fascio, Hitlerovu svastiku, Pavelićevo ušato U i kokardu obližnjeg popa Momčila Đujića. U partizane su već 1941. otišli nogometaši RNK Splita, a 1944. i dalmatinske svetinje – Hajduka. Gotovo nije bilo splitske obitelji, koja nije imala makar jednog svog člana u antinacifašističkom pokretu pod vodstvom partizanskog maršala Josipa Broza Tita. Dalmatinci su mu, ranjenom, i život spasili iz okruženja u neprijateljskoj ofenzivi na Sutjesci.
„Prvi ilegalni partizanski odred u okupiranoj Europi osnovan je upravo u Splitu – već 7. svibnja 1941., na blagdan sv. Duje, u tupinolomu na južnoj padini Marjana okupio se 1. udarni odred od 63 člana, koji je tom prilikom položio antifašističku zakletvu“, zapisao je lani Damir Pilić u Slobodnoj Dalmaciji, u povodu 70. obljetnice partizanskog oslobođenja Splita od nacističke svastike. „Prve antifašističke novine u okupiranoj Europi osnovane su također u Splitu – već 23. lipnja 1941. izlazi prvi broj lista ‘Naš izvještaj’, ilegalnog glasila Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju, koji će izlaziti sve do 1943. kada će prerasti u našu ‘Slobodnu Dalmaciju’.“ Štošta se prvo, nacionalno i povijesno jako vrijedno povezuje s nikad pokorenim gradom Splitom. Europskom metropolom kulture i naprednog duha, rasadnikom demokracije i inteligencije.
Nakaza u počasnoj odori
Ali suludo prevratničko doba 1990-ih godina navuklo je tmaste oblake i zacrnjelo mediteranski biser pod Marjanom. Poljudska je svastika samo još jedna munja što je blasfemično sijevnula u globalnoj neonacifašizaciji Bijedne Naše, pa i samog Splita. Uvredljivo je to i nepošteno prema ladanjskom mjestu rimskog cara Dioklecijana i gradu sv. Duje, žarištu više od 1700 godina istinskog europejstva i kozmopolitizma. Luzerski neoustašluk i kleronacifašizam već 25 godina euharistijski komemoriraju smrt ustaškog ratnog zločinca, poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića, gradonačelnik Ivo Baldasar (SDP) u neoustaškom ozračju nazoči otkrivanju spomenika poginulim HOS-ovcima postrojbe „Rafael vitez Boban“ i ne dopušta ime ulici po Prvom splitskom partizanskom odredu.
Ima toga još, dalo bi se nabrajati do besvijesti, što ne služi na čast ni Splitu niti Bijednoj Našoj. Štoviše, legitimira grad pod Marjanom i RH kao valjda zadnju rupu na globusu, gdje još nekažnjeno orgijaju nacifašističke strasti, ksenofobija, homofobija, vjerska zadrtost, huligansko-navijačko divljaštvo, govor mržnje, krvna osveta… Kakvi to moraju biti idioti, koji silom oduzimaju civiliziranom svijetu, ne samo Splićanima i ostalim građanima RH. najbolje dijelove povijesne baštine, duhovne i materijalne, žele zatrti historijsko pamćenje i nakazi navući počasnu odoru!? Po svemu što se već 25 godina događa Splitu i u Splitu, od agresije primitivizma i nacionalističke histerije do javnog fratarskog ustašluka („Milija mi je ustaška od partizanske kape!“) na skupu „novog HDZ-a“ (novog? – sic), upućuje na uznapredovali proces pokušaja revizije prošlosti.
Bilo bi neprirodno da se psihopatski scenaristi nekih možebitnih budućih velikih narodnih nesreća nisu sjetili posegnuti i za „najvažnijom stvari na svijetu“ – nogometom. Partizanskom su Hajduku brzinski maknuli iz grba crvenu zvijezdu petokraku ne bi li, posreći li se sutra (a neće!), na njezino mjesto ucrtali nešto slično stilizaciji ušatoga U, kakvo se ponosno koči oko šahovnice (čak i s bijelim, endehazijskih početnim kvadratićem) na većini grbova 1276 udruga hrvatskih branitelja. Glupavom je zaključiti da su se u Domovinskom ratu borili za jednu-jedinu pravu svetinju: svoje neograničene materijalne privilegije u nacionalno čistoj državi, lustriranoj po kriteriju ušatoga U.
Sutra će novokomponirani hrvatski povjesničari novokomponirane nacionalne historije, koju su čak i neki danas vodeći nacionalni politikanti studirali 10 umjesto četiri godine, pokušati zapisati u školske knjige: „Split je uoči Drugog svjetskog rata imao 40.000 stanovnika, 12.500 poglavito djevojaka i mladića dragovoljno se priključilo hrvatskoj domovinskoj vojsci poglavnika Ante Pavelića u borbi protiv komunističkih bandi u međunarodno priznatoj NDH, 50 ih je na prijevaru uzelo puške jednog od najvećih ratnih zločinaca 20. stoljeća J.B. Tita, a 50 Splićana zavedenih protuhrvatsko-četničkom promidžbom pohvatano je u podrivačkim, protuhrvatskim aktivnostima u gradu i zasluženo smaknuto po hrvatskom prijekom vojnom sudu“.
Na toj se inačici povijesti uvelike radi. Budući nedajbože premijer, šef „novog HDZ-a“ Tomislav Kramarko, navodno dvopredmetno-jednopredmetni povjesničar po struci s 10-godišnjim studijskim stažem, već je obećao ključne promjene u povijesnim udžbenicima, pa… Mrče se računalni zasloni i papir u tiskarama, deru jezici na radiju i teveju, tumpla mozak kleričkim homiliama…, a sada, eto – poslije onomad u Japanu (2002. godine valjda!?) – sjetili se genijalci i kemikalijom nacrtati svastiku na Poljudu u Splitu!
Nije sada ni toliko važan sam politički deterdžent, kojim i pozvani i nepozvani, kao, peru javnu sramotu s lica i tijela međunarodno tako ugledne nogometne velesile zapadnog Balkana, kakvom si Bijedna Naša umišlja da jest svaki put kad pobijedi Andoru, Lihtenštajn, Maltu ili tako neku vrstu, gdje amateri iz čistog domoljublja, nakon redovnog posla, u slobodno vrijeme nabijaju bubamaru ne bi li čim uspješnije branili nacionalne boje svoje zemlje. Nije previše važno ni to što će Uefa „drastično sankcionirati“ recidivistički neprilagođenu Bijednu Našu, ako se sankcija s novčanog iznosa „boli glava“ ne prelije u – suspenziju, pa će se RH na neko vrijeme oprostiti od međunarodnih natjecanja. Dakako, i velike love što ta natjecanja donose u blagajnu Hrvatskog nogometnog saveza (HNS)!
Dok se ne sazna pravorijek europske nogometne vlasti, a policija opet ne potroši solidne svote poreznih obveznika na bezuspješno traganje za „nepoznatim počiniteljem“, pardon, kemijskim crtačem poljudske travnate svastike, polemička će psihijatrija i dalje bučati silnom zauzetošću/užurbanošću svih koji politički drže do sebe oko toga kako i kome što brže navući luđačku košulju krivnje. Tko se to – javno je retoričko pitanje dana! – zajebava s Hrvatskom na takav način da joj, europski cijepljenoj protiv nacifašizma, podvaljuje svastiku!? Onako uzgred, na presici hinjeno pobunjenih ratnih veterana u šatri na zagrebačkoj Savskoj 66 o novoj ucjenjivačkoj izmišljotini (vidi sad: spomeniku i trgu umrloj šatorašici Nevenki Topalušić), pitaju to čak i Đuro Glogoški i Josip Klemm, koji inače nemaju ništa protiv ustaškog ugođaja na svojim performansima. Dapače.
Svi znaju, pa i oni koji to nikad neće javno priznati, da je baš nacistička svastika smišljeno osvanula baš na važnoj međunarodnoj nogometnoj utakmici Hrvatska-Italija i da je to bilo moguće zato, jer neodgovornost i svjetonazorsko-političko-ideološko kameleonstvo u trknutoj zemlji valjda ne može biti veće, nego što jest. Znak je nacionalne „časti“ danas i snažan izraz „domoljubne svijesti“ obući se u dark-crno, izmjeriti ispruženom desnicom visinu kukuruza i riknuti: „Za dom, spremni!“ Mlatnuti, ne samo verbalnom šakom, Srbina blizu sebe ili komunističku partizančinu što na staračkom štapu vuče svojih devedesetak godina i, majku mu banditsku, još prima hrvatsku mirovinu!
U ozračju takvog smrdljivog mraka uistinu nije važno je li predsjednik HNS-a Davor Šuker, davna „zlatna kopačka vatrenih“, sretni nalaznik spornih dukata u zrakoplovu i posjetitelj Pavelićevoga groba u Madridu, dakle, je li taj Šuker znao za svastiku na travnjaku znatno prije no što su je uočili Talijani i dignuli uzbunu ili nije znao. Činjenica je da je ju je moralo vidjeti onih šestotinjak privilegiranih na stadionu. Pola svijeta ju je gledalo na malim ekranima. A nitko od službenih Hrvata nije pomaknuo malim prstom. Glumili su ona tri japanska majmuna: ništa vidjeli, ništa čuli, ništa rekli… Mizaru, Kkazaru i Iwazaru u jednom! A naknadno, svi prepametni, prepunih usta faks helizima! Podsmjehuje se javnost čelnicima HNS-a kad tvrde da, eto, ništa nisu znali ni vidjeli.
I delegat Uefe, hrvatske gore list, bio kao i Šuker ćorav pri zdravim očima, pa utakmica nije prekinuta ni svastika odstranjena. No, postoje navodno svjedoci koji argumentiraju da su svi znali sve. Osobito Davor Šuker.
Huligani među zvijezdama
Istina je, kažu neki polemičari, da je Bijedna Naša sva išarana ušatim U s križem ili bez njega među krakovima („Bog i Hrvati“) te kukastim križevima, ali to nije nikakva olakotna okolnost ili, štoviše, opravdanje za poljudsku svastiku. To je najuvjerljiviji dokaz da službeni RH ništa ne čini protiv crtača nacifašističkog zla, a ima Ustavom i zakonima zapisanu obvezu sankcionirati prekršitelje. Iako se poimence znaju „obijesni počinitelji“, „navijači vatrenih“, „huligani“ i kako li ih se sve ne naziva, koji su za utakmice Italija-Hrvatska na stadionu u Livornu svojim tijelima formirali kukasti križ, a godinu kasnije ušato U na sarajevskom stadionu Koševu uoči nogometnog sraza BiH-Hrvatska, ama baš im se ništa nije dogodilo.
Dapače, ispali su nacionalni junaci, koje opskurni desničarski mediji kuju u zvijezde! Gotovo kao onog nesretnog Josipa (Joe) Šimunića, koji je na travnjaku u Maksimiru urlao ustaški pozdrav „Za dom, spremni“, pa ga je to stajalo 10 utakmica neigranja i eliminacije s SP-a u Brazilu. Sva je nogometna vlast i desna politika skočila u Šimunićevu obranu, on je nešto povijesno neznalački petljao, ali nitko ni mukajet u stilu: nacifašizam u RH no pasaran! I eto ti sada, opet zlo.
Kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker hitro je izvijestio da talijanski mediji s gnušanjem i prijezirom pišu o nacističkoj svastici. Podsjećaju „na dug niz epizoda u kojima je hrvatski reprezentativni nogomet našao poveznice s nacizmom i fašizmom, te s njihovim povijesnim saveznikom ustaštvom“. Kaže Bešker: „Za razliku od hrvatskih komentatora, koji su se koncentrirali na odnos ‘navijača’ i rasova hrvatskog nogometa (Zdravka – op. M.V.) Mamića i Šukera, talijanski komentatori (osim Gazette dello Sport) ignoriraju taj sukob jer ne vide ideološku razliku između glavara i ‘navijača’, nego ih sve zajedno trpaju u profašističku ideološku vreću. Tako se to vidi izvana.“ Navodi se i negativna uloga pjevača Marka Perkovića Thompsona u širenju „razuzdanog nacionalizma“.
HRT-ova emisija „Otvoreno“ bavila se (ne)odgovornošću za događaj s nacističkom svastikom, ali je više zamutila i razvodnila problem, nego što su sudionici bili kadri dati koliko-toliko pitka objašnjenja. I tu se sve svelo na izmotavanja i ping-pong lopticom krivnje i sumnjičenja. Stanje u hrvatskom nogometu (i šire u sportu) postalo je dovoljno kritično da je, očito, jedini izlaz uistinu „isušiti močvaru“, što reče bivši SDP-ov ministar znanosti, obrazovana i sporta Željko Jovanović. A potom deratizirati i sanitarno zbrinuti sportsku Bijednu Našu, osobito prostorije najpopularnijih momčadskih igara. Još se čeka takav reformistički vitez koji će biti dovoljno snažan, pametan i voljan to učiniti, a da ne strahuje kako će ga protivničko koplje pogoditi ravno pod vizir.
Nacistička svastika, istina, nije najjači razlog za „bezodvlačno“ maknuti iz sedla odlučivanja sve te šukere, mamiće, vrbanoviće, srebriće, mateše…, njihove disciplinirane desne i lijeve pobočnike i cijeli namješten glasački ustroj, mahom oboružan plavim ZNA SE iskaznicama. Ta struktura, kao i njihovi prethodnici markovići, canjuge, blaževići, vrdoljaci… godinama vrte jedno te iste ljude u sportskoj vlasti i drže monopol nad tokovima novca. To je država u državi na kojoj je polomio zube i goropadni ministar Jovanović, a sadašnji Vedran Mornar doimlje se sportski totalno krezub. Ali, svastika jest neugodan signal da se više nema što čekati, jer se močvara toliko nakupila mulja i usmrdjela da će, u protivnom, umrijeti sama od sebe.
I nakon HRT-ovog „Otvorenog“ uvjerenje je da aktualni nogometni meštri moraju čim prije sjahati s divljeg konja (ne)odgovornosti. Nisu ga u stanju ukrotiti, što drastično pokazuje zakrvljenost među „navijačkim“ hordama Splita i Zagreba, Hajduka i HNS-a (Šuker plus Mamić), BBB-a i Zdravka Mamića, gledateljski bojkot Dinamovih utakmica u Maksimiru, tretman „vatrenih“, stanje u sudačkoj organizaciji… Bez personalne čelične metle u sportskoj vlasti RH, pa i klupskim upravama. Ni nogoloptaštvu nema spasa. Kao što se u politici već četvrt stoljeća nezamjenjivo motaju iste nesposobne, lijene i neodgovorne face, uhljebi i nabiguzice – tobože domoljubni mesije, sic! – isti je obrazac u sportu. I zato sve zajedno, uključujući cijelu zemlju, ide u vražju mater.
„Nitko nije primijetio svastiku prije utakmice, iako snimke pokazuju drukčije“, tvrdi glasnogovornik HNS-a Tomislav Pacak. „Da smo svi znali za to ranije, a da nismo obavijestili Uefu, mogli bismo svi napustiti Savez.“ Doajen sportskog novinarstva Edo Pezzi: „Danas me zvalo stotinjak ljudi i reklo: ‘Kaži državi da Split nema veze s kukastim križevima!’ Dvadeset tri minute prije utakmice, Siniša Poljak koji vodi semafor obavijestio je kolegu iz HNS-a da se vidi kukasti križ na travnjaku. Potrošen je veliki novac za kamere, a one nisu pokazale ništa. Ne smije se ovakvo nešto dogoditi na utakmici na kojoj nema gledatelja“.
Uistinu, nema Split ništa s kukastim križevima, jer se u gotovo 100-postotnom ešalonu antinacifašizma žestoko borio 1941.-1945. protiv svastike, svežnja starorimskog pruća sa sjekirom u sredini i ušatog U. I krvlju platio pobjedu. Nisu se valjda potomci antinacifašista sada najeli ludih gljiva, pa pljuju na djelo svojih majki, očeva i najbliže rodbine!? Ali, itekako imaju tajne veze sa simbolima holokausta i genocida kreteni, koji su osvetnički podmetnuli svastiku nemarnom Šukerovom društvu iz sportske vlasti ne bi li mu naškodili rušenjem ugleda i izbacivanjem RH iz nogometne Europe. „Nepoznatom počinitelju“ i mozgu koji mu je konspirativno upravljao kemijskom rukom uopće nije stalo do nepopravljive štete sportu i međunarodnom imidžu zemlje. Još manje do toga da je svastika u Drugom svjetskom ratu ubila 60 milijuna ljudi, od toga samo Rusa 30 milijuna.
Za rat s Davorom Šukerom i Zdravkom Mamićem postoje civilizirana, učinkovita sredstva u koja ne spada ruski rulet s antinacifašističkim identitetom RH. Glupo je haubicom pucati na komarca. Šuker i Mamić su uistinu komarci u odnosu na dostojanstvo sporta i antinacifašistički integritet zemlje, koji su nacizmom na travi dodatno provučeni kroz blato međunarodnog prijezira. Neće se Hrvatska ozbiljno i učinkovito nositi s prošlošću i na njoj zidati izglednu budućnosti za sve svoje građane, ako se ne zna obračunati s huliganima i primitivcima i u sportu i u politici, ali i drugdje u društvu. Kretenizam, licemjerstvo, poltronstvo, financijski kriminal, namještanje utakmica i nemoral u nogometu, zbog čega padaju i glave, odraz je općeg lošeg stanja u Bijednoj Našoj.
Uvijek isti „ljudi nahvao“ (Marin Držić) prodaju ista muda pod bubrege istim teškim naivčinama, a ovi ih, tragikomično, uporno zlatom plaćaju, mrmljaju si u bradu i trpe. Pa neka im onda, ako žele trpjeti.
„Džaba ste krečili!“
Usput se mogu zabavljati dosjetkama policije („Spriječen je napad dronovima na Poljud“), političke desnice („Svastiku je podmetnuo SDP da oblati pred hrvatskim narodom nas i HDZ“), Tomislava Karamarka („Razgovarat ću s članovima HDZ-a u nogometnoj vladi“), izvršnog predsjednika HNS-a Damira Vrbanovića („Nakon slučaja Šimunić, počela je sprega dijela medija, huligana i sitnih kriminalaca, a dnevna politika drži figu u džepu“) ili internetskih skribomana („Ovo je rat protiv Hrvatske i nastavak srpske agresije“; „I slijepcu je jasno da su Zokiju trn u oku Mamićev Dinamo i HNS, koji je u ‘vlasništvu’ HDZ-a“; „Nitko ozbiljan nije demantirao Edu Pezzija“; „Za svastiku su krivi HNS, šatoraši, HDZ i Pantovčak“; „Već mi je pun kufer tog nogometa na teret poreznih obveznika“; „Hrvatski je nogomet sasvim O.K. Problem je u društvu u kojem se podilazi fašizmu“)…
Igrom slučaja, u zagrebačkim se elitnim kinima upravo prikazuje izvanredna britanska dokumentarno-igrana drama „The Eichmann Show“ vrsnog redatelja Paula Andrewa Williamsa i scenarista Simona Blocka o „suđenju stoljeća“ 1961. godine u Izraelu, nacistu Adolfu Eichmannu. Taj je ratni zločinac bio glavni Hitlerov poslovođa holokausta (odveo je u smrt šest milijuna Židova!) i jedan od arhitekata tzv. „konačnog rješenja“, najvećeg zločina protiv čovječnosti poslije križarskih ratova i kršćanske kolonizacije obiju Amerika. Prikazivanje „The Eichmann Showa“ je jedinstvena prigoda i poučna škola svima koji imaju makar malo zdravog mozga, a ne znaju što uistinu znači kukasti križ s poljudskog travnjaka te istoznačnice mu – Mussolinijev fascio i Pavelićevo ušato U.
Zločin i kazna filmska je poruka i opomena svima što bagateliziraju mržnju, samo se neodgovorno snebivaju nad nacističkom svastikom – poput „časnih“ saborskih zastupnika u srijedu! – ili infantilno sudjeluju u otvorenoj neonacifašizaciji Bijedne Naše. Onaj ponoćni „nepoznati počinitelj“ s kantom kemikalije na Poljudu jedan je iz čopora neliječenih psihopata kakvi se s istim takvim kantama punim crne ili plave boje mrče obnoć sve što stignu u najmanjem zaseoku bogu iza nogu u Dalmatinskoj zagori i u hrvatskoj metropoli. Na gotovo svakoj fasadi, trafostanici, ogradi, prometnom znaku… kukasti križ, ušato U, ponešto karakteristično iz ustaške i genocidne SS-zbirke, neka sintagma ubijanja/klanje, vatromet smrti… To više ni komunalci ne brišu.
„I nikom ništa!“ – patetično se čulo sa saborske govornice. Zastupnik je popravio kravatu i otišao ravno u kafić na gotovo besplatno piće. „Džaba ste krečili!“
