Iz BiH sigurno niko nije otišao jer se nije mogao kandidirati za šefa države ili jednog od stotina poslanika.
Piše: Sead Numanović
Drugi put u osam godina međunarodni posrednici nisu uspjeli s domaćim političarima napraviti dogovor o reformi izbornog zakonodavstva.
Da li je problem u samom temelju ove problematike?
Jeste!
Evropska unija, čak i da neće, mora insistirati na ovom pitanju.
Izborna reforma neophodna je kako bi se proveo cijeli niz presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Sejdić-Finci, Azra Zornić, Svetozar Pudarić… odluke najveće pravne instance Evrope i dalje su mrtvo slovo na papiru.
Od očigledne diskriminacije manjina, “Ostalih” i manjinskih naroda, pregovori o reformi Izbornog zakona i promjeni Ustava Bosne i Hercegovine došli su do “hrvatskog pitanja”.
Sejdić-Pudarić paleta presuda pala je u drugi plan.
Slično je bilo i prije osam godina kada je Štefan File nastojao postići dogovor.
I tada, kao i danas, klučnu riječ imao je Dragan Čović.
Jakob Finci i Dervo Sejdić, kao prvi apelanti koji su glat dobili Bosnu i Hercegovinu na Sudu u Strazburu, “statirali su u kukuruzima”.
Danas BiH ima razloga biti tužna.
Nije zabilježen iskorak. Nije napravljen kompromis i nije s dnevnog reda skinuta jedna od 14 stavki Evropske komisije, kao preduslov za dobijanje kandidatskog statusa.
I prije osam godina, kao i danas, na stolu su bili prijedlozi koji bi radikalno promijenili političku scenu BiH.
Zašto dogovora nema?
Mnogo je odgovora.
No, čini se da je suštinski u tome da se sistemski problem Bosne i Hercegovine pokušava periferno riješiti.
Diskriminacija je ugrađena u Ustav, koji je skovan u Dejtonu.
To da se Jevrej, Rom, Albanac, Srbin, Hrvat, Bošnjak… ne mogu kandidirati, da im je uskraćeno jedno od elementarnih ljudskih prava, samo je jedna od anomalija luđačke košulje zvane Dejton.
Taj sporazum bio je kompromis dizajniran da se prekine rat.
Prema tvrdnjama nekih od njegovih pisaca, trebale su uslijediti nove međunarodne konferencije na kojima bi se dizajnirao i napisao novi ustav BiH, čime bi naša država postala evropskija.
Nije se desilo.
U proteklih 27 godina, od Dejtona naovamo, BiH je u stanju permanentne krize.
Samo je period kada je visoki predstavnik bio Paddy Ashdown, ona iz krize izašla i imala privid normalne evropske države u kojoj su reforme išle kao na traci, a međunarodna zajednica bila u delirijumu oduševljenja.
Ali, to je bila anomalija Dejtona stvorena primarno zahvaljujući visprenosti Ashdowna.
I to se vrijeme više nikada vratiti neće.
Kada je otišao Ashdown, stvari su se ubrzano vratile na normalni Dejton – stalne blokade, političke krize, sukobi među strankama u vladajućem bloku, stagnacija, brukanje države… iznad svega, buknula je korupcija, nepotizam, klijentelizam. BiH se vratila u mjesto definirano dejtonskim okvirom – vodeća je po korupciji u Evropi, a i u vrhu država u svijetu, besperspektivnost svake je godine iz nje tjerala na desetine hiljada ljudi, nestabilnost je utamničila one koji ostaju oduzimajući im hrabrost da protestiraju.
Izborna reforma izgledala je kao sve, samo ne reforma.
Međunarodni posrednici pretrpjeli su više kritika nego i jedan domaći političar. Na njih su u talasima jurišali i ljevica i desnica, i nacionalisti i građani… Nikome nisu valjali.
Posrednici su otišli, problemi su ostali.
Danas, nakon osam godina loših iskustava, vrijeme je da se i oni, a i mi zapitamo – kako dalje?
S agresijom Vladimira Putina na Ukrajinu, geopolitička karta se promijenila iz temelja.
No, sve krvaviji rat u Ukrajini, koji je tek počeo, neće riješiti ni jedan bh. problem. Istina, može pripomoći da se nešto od nagomilanog riješi.
Ovo je naša država. Nije ni Palmerova, ni Eichhorst, pa ni Sattlera i Murphyja.
Sada će pažnja međunarodne zajednice biti fokusirana na organiziranje i provođenje izbora.
Dodik i Čović će večeras piti šampanjac. Njihov personalni poslovni odnos nije pokvaren.
Sutra već nastavit će s blokadama svjesni da ih niko neće pozvati na krivičnu odgovornost.
I tu dolazimo do suštine.
Iz BiH sigurno niko nije otišao jer se nije mogao kandidirati za šefa države ili jednog od stotina poslanika.
Svi su otišli jer im je dosta više besperspektivnosti.
A nje nema ponajviše zato što je pravna država misaona imenica. Institucije za provođenje zakona alati su vladajućih struktura, a ne sluge svim građanima.
Svi američki zvaničnici u posljednjih godinu dana i kad treba i kad ne treba isticali su korupciju i vladavinu zakona kao ključni problem. (Mi smo se pitali zašto nemamo američkog posrednika za pravosudnu reformu i borbu protiv korupcije, već imamo emisara za reforme izborne normative.)
Pa, hajmo se pozabaviti time.
Kada se pravosuđe otme iz ralja stranačkih moćnika, kada inspektori i tužioci počnu kucati na vrata krivih a moćnih, izborna reforma, ali i cijeli niz drugih neophodnih reformi iz onog paketa od 14 prioriteta EU, neuporedivo brže i lakše će se rješavati.
A time će se otvoriti put i za promjene Ustava u skladu s evropskim zahtjevima.
izborna reforma izgledala je kao udaranje zmije po repu.
Pravosudna je udarac posred čela.
Politicki.ba
