Izbjeglice: Naš neuspjeh u solidarnosti

Prepiska između Dannyja Pilarija (Filipini) i Norberta Recka (Njemačka)

[Izvorno objavljeno u: Concilium, lipanj 2015; u BiH i Hrvatskoj izlazi u listopadu u broju 4]

Norbert Reck, dr. teologije, urednik je njemačkog izdanja časopisa Concilium. Sudjeluje u kružoku «Židovi i kršćani» Središnjeg vijeća njemačkih katolika. Objavio je: Im Angesicht der Zeugen. Eine Theologie nach Auschwitz (1998); Abenteuer Gott. Den christlichen Glauben neu denken (2003); Beim Gehen entsteht der Weg. Gespräche über das Leben vor und nach Auschwitz (mit Hanna Mandel, 2008).

Daniel Franklin Pilario član je vincencijanaca na Filipinima. Dekan je i profesor n Teološkom fakultetu sv. Nincenta na Sveučilištu Adamson i Quezon Cityju u Manili. Njegova knjiga „Back to the Rough Grounds of Praxis: Exploring Theological Method with Pierre Bourdieu“ (Leuven, 2005) dobila je nagradu akademske fondacije Leuvena. Objavio je mnogo članaka u nacionalnim i međunarodnim znanstvenim časopisima te je uredio nekoliko knjiga. Član je uredničkog vijeća filozofskih i teoloških časopisa, među kojima su: Concilium – International Journal of Theology, Asian Christian Review, Hapág – A Journal of Interdisciplinary Theological Research, Studia Philosophica et Theologia. Također je i bivši predsjednik i osnivač DAKATEO (Filipinskog katoličkog teološkog društva).


Dragi Danny,

izbjeglice su u medijima posljednjih nekoliko mjeseci. U Europi se situacija promijenila od kada je papa Franjo posjetio talijanski otok Lampeduzu 2013. godine, oplakujući smrt izbjeglica i migranata u Sredozemnom moru. Mediji koji se nisu previše brinuli za sudbinu izbjeglica konačno su im posvetili više pozornosti, a talijanska vlada je započela s ‘Mare nostrum’, pomorskom spasilačkom misijom kojom je spasila živote oko 80.000 života koji su pokušavali doći do Europe (i azila u Europi) s malenim čamcima. Međutim, godinu dana kasnije, na jesen 2014, program ‘Mare nostrum’ je zaustavljen zbog problema s financiranjem (Italija prolazi kroz veliku ekonomsku krizu) te zbog nevoljkosti Europske Unije (EU) da pomogne financiranje nastavka te misije. EU je zamijenio ‘Mare nostrum’ s ‘Operacijom Triton’, koja nije funkcionirala toliko kao tragalačka i spasilačka misija, nego kao zaštita europskih granica. Stopa smrtnosti među migrantima na Sredozemlju ponovno je narasla, što je dovelo – među drugim incidentima – do dva velika brodoloma, uz 1.000 žrtava u jednome tjednu. To se dogodilo u travnju ove godine. Javnost je još jednom bila šokirana, a političari su se okrenuli sada već poznatim obredima: putovali su u Italiju kako bi se slikali ispred stotina lijesova, obećavajući nove programe kojim bi spriječili takve tragedije u budućnosti. No, od tada se ništa nije dogodilo. Umjesto toga, članice EU su se svađale oko broja izbjeglica koje pojedine zemlje moraju prihvatiti. I, stvarno!, žele uništiti brodove krijumčara u Africi kako bi spriječili migrante da dođu u Europu. Smatraju da su trgovci ljudima glavni problem. Službenici EU-a razmišljaju na sljedeći način: ako nema brodova, nema ni migranata. To je jedino «rješenje» kojeg su se mogli domisliti.

Ovih dana shvaćamo da se obećanjima političara ne može vjerovati. Nitko od njih ne istupa hrabro i s jasnom humanitarnom vizijom. Umjesto toga, izgleda da se plaše uspjeha ksenofobnih i rasističkih stranaka te ih pokušavaju poraziti tako što će biti ksenofobni gotovo koliko i oni.

Broj izbjeglica i migranata deseterostruko se povećao između 2014. i 2015, a izbjeglice uglavnom dolaze iz ratom pogođenih područja Sirije i Iraka, dok migranti bježe od ekonomskih užasa i propalih država u Africi. Politika i ekonomija su dvije glavne velike pogreške u tim dijelovima svijeta, čineći život nepodnošljivim posebno za sirotinju koja nema izbora mijenjati svoju životnu situaciju. Mnogi od njih se nadaju boljem životu u Europi, napose u zemljama EU koje nisu iskrene u želji da pomognu.

Čak i u eurocentričnoj Europi mediji odnedavno upućuju na činjenicu da postoje (postojali su?) brodovi izbjeglica i u jugoistočnoj Aziji u nadi da će pronaći sigurnost. Možeš li mi reći nešto više o tome?

Srdačno,

Norbert


Dragi Norberte,

da, 11. svibnja 2015. oko 1.400 rohingijanskih izbjeglica spašeno je na obalama Malezije, samo dan nakon što ih je 600 uhvaćeno pri ilegalnom prelasku u Aceh, u Indoneziji, sa svojim malenim, drvenim čamcima. Navodno su ih trgovci ljudima napustili te su se okoristili njihovom nesretnom situacijom. Još gore, isprva su bili upućeni na more jer im Bangladeš, Indonezija, Malezija i Tajland nisu htjeli dati azil i time od njih nisu napravili samo «ljude bez države», već i žrtvama ping-pong igre između zemalja oko Bengalskog zaljeva i Andamanskog mora. Postalo je dramatičnije kada su im iste države bacile hranu i potrepštine usred mora, no nisu im dozvolile pristajanje na njihove obale.

Rohingijanci su muslimani koji su nastanjivali Arakan, danas državu Rakhine, na zapadnim obalama Mijanmara. Ujedinjeni narodi nazvali su ih «najprogonjenijim narodom na Zemlji». Godine 1982. mijanmarska vlada izglasovala je zakon kojim ih je sustavno nazvala nedržavljanima. Tek 40.000 od milijun Rohingijanaca je dobilo državljanstvo. Nakon nasilja u Mijanmaru u lipnju 2012, Rohingijanci moraju živjeti ili u kampovima u najgorim uvjetima ili se moraju uputiti na najopasnija putovanja morem preko Bengalskog zaljeva u potrazi za boljim mogućnostima u nekoj dobrohotnijoj državi. Zbog nasilja nekih budističkih ekstremista, patile su izbjeglice u kampovima Mijanmara. Tisuće njih su ubili i time je to nasilje poprimilo naziv «etničkoga čišćenja» i «genocida». Oni koji su pokušali pobjeći morem također su doživjeli brutalnosti oportunističkih pirata i trgovaca ljudima koji su ih željeli prodati kao ropsku radnu snagu u susjedne države.

No, situacija Rohingijanaca je samo dio cjelokupnog problema s izbjeglicama na azijskopacifičkom području. 2015. godine, UNHCR je procijenio da se na njihovom popisu nalazi oko 7.7 milijuna ljudi: 3.5 milijuna izbjeglica, 1.5 milijun izmještenih osoba unutar država te 1.4 osoba bez državljanstva ili onih koji se nalaze u riziku od gubitka državljanstva. Većina izbjeglica dolazi iz Afganistana ili Mijanmara. Iako su neke zemlje u Aziji i na Pacifiku gostoprimljive, samo 20 država je potpisalo Konvenciju o izbjeglicama 1951. godine te Protokol iz 1967. A zemlje u kojima se problemi događaju (Bangladeš, Burma, Indonezija, Malezija i Tajland) nisu među potpisnicama Konvencije i Protokola.


Dragi Danny,

kada pomislim na tolike tisuće ljudi u pokretu, u potrazi za boljim mjestom na kojemu mogu preživjeti i osigurati svoje obitelji, mnoge priče iz Evanđelja dobivaju drugačiju perspektivu, priče koje nam govore o velikoj masi ljudi u pokretu koje žele slušati i susresti se s Isusom. Stručnjaci za Novi zavjet nam govore da te mase nisu samo zainteresirani slušatelji koji su «uzeli slobodan dan» kako bi poslušali Isusa. Najvjerojatnije to su i na neki način «izmještene osobe unutar države» u potrazi za hranom, pomoći i nadom: ljudi koji su izgubili svoju zemlju zbog velikih zemljoposjednika, ljudi koji su prezaduženi zbog poreznih opterećenja, nezaposleni i dnevni radnici, beskućnici i lutalice – ne «manjine» na marginama društva već «pateća većina u potrebi (…), ljudi koji teško rade i ne mogu zaraditi za život». Čini se kao da se žele približiti Isusu jer ih on neće potjerati u beznadne nasilne sukobe s vladajućima, već će im pomoći izgraditi međusobnu solidarnost, učeći ih da «zajedno ustanu i bez nasilja gledaju što BOG čini među njima.» Kada pomislim na svu onu biblijsku masu ljudi u potrebi, odmah mi padaju na pamet izmještene osobe (unutar ili izvan države) – i znam na kojemu mjestu bi se kršćani trebali nalaziti. I kad pomislim na naše europske političare sa svojim besmislenim obećanjima, ne mogu se ne sjetiti riječi Ivana Krstitelja koji je bio bijesan na sebičnost vladajućih i zemljoposjednika: «Leglo gujinje! Tko vas samo upozori da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plodove dostojne obraćenja.» (Luka 3,2-8).

Skora srdžba ujedinit će srdžbu sirotinje s Božjom srdžbom. To bi nam trebalo biti potpuno jasno. Što misliš o tome?


Dragi Norberte,

hvala ti na podsjećanju na veliko mnoštvo u pokretu koje je slijedilo Isusa. U stvari, na pamet mi pada drugo veliko mnoštvo na paralelnom putu prisilne migracije i preseljenja – Izraelci. Veliki dio njihove povijesti bilo je iskustvo progona i bijega, nasilja i genocida, gladi i siromaštva zbog prirodnih katastrofa – ista stvarnost koju doživljavaju u naše dane izbjeglice, migranti i izmještene osobe unutar država. Spomenut ću samo neke prekretnice u tom preseljavanju, bijeg 721. pr. Kr. (asirsko zatočeništvo) i 586. pr. Kr. (babilonsko zatočeništvo). Ta dva događaja mi odmah padaju na pamet. No, upravo se u to vrijeme Božja prisutnost snažno osjećala u glasovima proroka Amosa, Ezekijela, Jeremije, Izaije i drugih. To iskustvo duboko je utjecalo na identitet i praksu židovskoga naroda, što je također uvelike utjecalo i na našu kršćansku svijest. Gostoprimstvo, briga za stranca, duh dobrodošlice središnji su u izraelitskoj duhovnosti. Upravo im je iskustvo progona omogućilo da se toga prisjećaju u narednim generacijama:

«Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji.» (Lev 19,33-34).

Međutim, budući da su Rohingijanci koje sam prije spominjao muslimani, ne bih želio njihovo iskustvo podvrgnuti našim kršćanskim interpretativnim lećama. Oni su oblikovani svojom vjerom te mogu prizvati u sjećanje islamske pripovijesti iz kojih bi mogli crpiti snagu u ovim očajnim vremenima. U stvari, prema jednom islamskom stručnjaku, «migracija je obilježila muslimansku zajednicu od njezina početka». Sam Muhamed i neki njegovi suputnici bježali su nakom progona iz Meke te su pobjegli u Jatrib (kasniju Medinu) gdje su se nastanili. Njegovi su sljedbenici potom pozvani u Medinu. Oni koji su se nastanili nazvani su ‘muhagirin’ (imigranti); oni koji su ih toplo dočekali nazvani su ‘ansar’ (podržavatelji). Kasnije je dužnost svakoga muslimana bila napustiti područje «nevjernika» jer je protiv Božjega zakona da muslimani žive pod nemuslimanskim vladaocima.

Njihova imaginacija mogla bi biti potaknuta ovim dragocjenim religijskim narativima, no današnji muslimanski Rohingijanci nisu napustili Mijanmar pod budističkom dominacijom zbog religijskoga pripadanja. Oni su mogli prihvatiti burmanski identitet i nastaniti se među budističkom braćom da nisu bili sustavno izvlašćivani. U stvari, oni su s njima živjeli stoljećima. Prisilno su migrirali zbog preživljavanja, nadajući se da će im muslimanska braća na kopnu pružiti gostoprimstvo. Ubrzo su otkrili da nisu dobrodošli. To samo pokazuje koliko su drugi čimbenici, mimo religijskih ideala – kako za rohingijanske muslimane tako i za njihove indonezijsko-malezijsko-bangladeške parnjake – postali glavne motivacijske sile koje su utjecale na bijeg iz očaja tih izbjeglica. No, to je taj isti ambivalentni prostor sukoba unutar kojega Bog ili Allah izaziva svijet na djelovanje. Kao što piše jedan kršćanski teolog: «Bivanje izbjeglicom ili preseljenom osobom ne definiramo tek granično sociološko stanje; još važnije, time se utjelovljuje teološko i etičko stanje.»


Dragi Danny,

U svakom slučaju si u pravu: iskustvo naroda drugih vjera ne bi se smjelo iščitavati korištenjem kršćanskih interpretativnih leća. Umjesto toga, trebali bismo slušati svjedočanstva preživjelih migranata i izbjeglica – bez obzira jesu li islamske, židovske, kršćanske vjere ili ne pripadaju niti jednoj vjeri. Kada sam spomenuo mnoštvo gladnih, beskućnika i onih bez posla koje slijedi Isusa u Izraelu pod rimskom okupacijom, želio sam naglasiti da se to odnosi na poruku za kršćane u mojemu dijelu svijeta: živim u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta u kojoj je većina građana kršteno, slave Božić i Uskrs i na neki način – bili oni religozni ili ne – osjećaju da pripadaju «kršćanskoj zapadnoj civilizaciji». Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci nekoliko tisuća tih građana sudjelovalo je u manifestacijama za «obranu kršćanskoga zapada» – što je izravno bilo usmjereno protiv islamskih imigranata i izbjeglica. Zbog toga, pripovijest o Isusu koji se posebno brine za mnoge preseljene osobe u njegovoj zemlji (slušajući nauk Tore starih Izraelita koji si citirao), pokazuje gdje bi kršćani trebali stajati: na strani izbjeglica, bez obzira na njihovu religiju, kulturu i etničku pripadnost. Kao što to Jon Sobrino kaže: Izvan sirotinje (tj. izbjeglica, migranata) nema spasenja. Nitko ne bi trebao dvojiti oko izbjegličke politike službenika EU-a: njihova politika nije kršćanska, oni su licemjeri i nehumani. Kršćani u Europi bi se trebali suprotstaviti njihovim politikama. Moja je vizija: kad bi se svaka obitelj u EU pobrinula za samo jednu osobu i izbjegličkom kampu, onda niti jednoj izbjeglici ne bi smio biti zapriječen ulazak u EU. Ovo bi, vjerujem, bio isusovski pristup: djelovati bez čekanja na promjenu službene politike.

S najboljim željama,

Norbert


Dragi Norberte,

«Djelovati bez čekanja na promjenu službene politike» jedina je oslobađajuća alternativa u ovome trenutku. U azijskome kontekstu, odlučujući službeni potez vrlo sporo dolazi. Nedavno završen 26. ASEAN samit, održan u Maleziji prošloga travnja 2015. godine, nije uopće spominjao problem Rohingijanaca, iako je taj problem već pokrenut u službenim krugovima prije nekoliko desetljeća. Prvi službeni dokument kojim je privremeni smještaj dobilo oko 7000 izbjeglica potpisali su ministri vanjskih poslova 20. svibnja 2015. Mijanmar i Bangladeš nisu prisustvovali tom sastanku; Tajland je prisustvovao ali nije želio pomoći. Ovako imamo barem taj dokument. U međuvremenu, tisuće ljudi u mnogim čamcima izgubljeni su na moru, gladni i u potpunoj milosti i nemilosti vremenske prognoze. Ne razumijem ignoriranje i bezosjećajnost, nevoljkost i pasivnost da im se pomogne i da ih se spasi.

21. veljače 1981, ispred ljudi u čamcu u Vijetnamu u Morongu (na Filipinima), Ivan Pavao II. već je opisao fenomen izbjeglica kao «vjerojatno najveću tragediju od svih ljudskih tragedija našega vremena.» On je «sramotna rana našega vremena», «rana koja ukazuje na nesklad i sukobe u suvremenom svijetu.» Ako je fenomen izbjeglica naš neuspjeh u ljudskoj solidarnosti, onda je solidarnost jedini ljudski i kršćanski odgovor. No tko, kada i kako?

Srdačno,

Danny

S engleskoga preveo Zoran Grozdanov
Izvor fotografije: http://www.beyondsamba.org/
Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close