-TopSLIDEKultura življenjaLifestyleZdravlje

Kad jaganjci utihnu: iluzija veganske etike

Veganska etika je tlapnja, utopija, iluzija, kategorija koja ne postoji kao etika, postoji samo kao veganska dogma koja ne dopušta pogovora ni prigovora, i koja je tako apsolutno koncipirana (kao što dogme po definiciji jesu) da je u tom smislu posve neodrživa

Prema definiciji Američkog udruženja vegana (American Vegan Society), „biti vegan znači živjeti isključivo od proizvoda biljnog svijeta, uz isključivanje mesa, ribe, životinjskog mlijeka i svih mliječnih proizvoda (sira, maslaca, jogurta, itd.), jaja, meda i ostalih vrsta hrane životinjskog porijekla. To također isključuje iz upotrebe razne proizvode životinjskog porijekla kao što su krzno, vuna, koža i svila, naročito odjevnih predmeta. Vegani također obično ulažu napore da izbjegnu razne manje očigledne životinjske izlučevine, ulja, itd. koji se koriste u brojnim kozmetičkim proizvodima, toaletnim potrepštinama, predmetima u kućanstvu i drugim svakodnevno korištenim dobrima. Veganstvo ohrabruje pronalaženje i korištenje alternativa za ove i sve ostale tvari životinjskog porijekla. Vegani se također mogu opisati kao osobe koje su poduzele sljedeći logičan etički korak nakon bazičnog vegetarijanstva.“

Veganstvo kao pokret nastalo je 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, i s obzirom na porast proizvodnje veganskih prehrambenih i drugih proizvoda širom svijeta koja je doživjela svojevrstan boom u periodu nakon 2010. godine na globalnom nivou, teško se može posmatrati kao „alternativa“ i mnogo je bliže „mainstreamu“. Pomodnost tog pristupa životu, prevashodno prehrani, te populariziranje istog od strane slavnih ličnosti poput Paula McCartneya, Zaca Efrona, sestara Williams, Benedicta Cumberbatcha, Madonne, Joaquina Phoenixa, Briana Adamsa, Woodyja Harrelsona, itd. nesumnjivo su doprinijeli rastu njegove popularnosti. Nemali doprinos dali su i popularni mediji, u kojima se veganstvo vrlo često (i neosnovano) tretira kao ključni recept za bitno poboljšanje zdravlja, postizanje dugovječnosti i spas planete Zemlje.

Iza tog modernog glamura, prema autoritetima i prorocima veganstva kao što je, primjerice, Joanne Stepaniak, ne stoje pomodnost, promidžba, pa čak ni zdravlje. Izbor osobe da bude vegan ukorijenjen je prije svega u etici. Tako Stepaniak piše kako „otkrovenje da je neetično, nemoralno, nehumano, griješno ili karmički pogrešno sudjelovati na bilo koji način u ubijanju, patnji ili nepravednoj kontroli životinja može zauvijek promijeniti naše živote“, potom kako „vegani koji se rukovode etičkim standardom… održavaju svoje veganstvo relativno bez nekog napora, a pomisao povratka korištenju proizvoda životinjskog porijekla nalaze nemogućim ili neplemenitim“. Stepaniak dalje ističe da „pitanje zdravlja… nije dovoljan stimulans za isključivanje svih proizvoda životinjskog porijekla iz svih životnih aspekata… i budući da veganstvo obuhvata sve aspekte svakodnevnog života, a ne samo prehranu, potpuno je neispravno da se ljudi identificiraju kao vegani samo zato što su usvojili veganski način ishrane. Prakticiranje veganske ishrane ne čini nekoga veganom ništa više nego što bi konzumiranje košer hrane nekoga činilo Jevrejem.“

Pravedni među životinjama

Nesporno je da veganstvo, za jednu životnu kvazi-filozofiju, predstavlja prilično radikalan izbor u današnjim kulturološkim uvjetima. U kojoj mjeri radikalan, može se donekle cijeniti prema intenzitetu i upornosti individualne i kolektivne promidžbe te neodvojivog aktivizma koji nerijetko prelaze granice isključivosti, dobrog ukusa, činjenica, otvorenih individualnih kritika i osuda, i doseže čak do fizičkog nasrtanja, vandalizma i nasilja (npr. istresanje crvene boje ili „krvi“ na osobe koje se osuđuju zbog nošenja krzna, otimanje životinja za koje radikalni vegani ocijene da žive u „neprihvatljivim uvjetima“, napadi na farme ili pojedince koji se povezuju sa mesnom industrijom). Nesporno je da su militantni i radikalni vegani manjina među veganima; no, radikalne manjine su obično najglasnije, najdisruptivnije po društvo i pojedince, i proizvode najviše štete upravo po društvo i pojedince, ali i po skupine kojima pripadaju.

Kada se, međutim, kao osnovna teza, praktično dogma, potencira iluzorna superiornost etičkog standarda vegana, te kada se uzme u obzir koliko samo egzistiranje u okvirima veganskih postulata kojima je prožet takav način života zahtijeva svakodnevne energije i fokusa u društvu koje dominantno funkcionira u opreci sa tim postulatima, ne iznenađuje da veganstvo sebe poima kao princip koji nadrasta običnog čovjeka, dok se od strane drugih vegani i/ili veganstvo doživljavaju kao gotovo kultističke pojave, samozvani apsolutni pravednici, usmjereni na nametanje svog etosa ili, još prije, svojih praksi cjelokupnom društvu. Ne iznenađuje ni to da se vegani doživljavaju mahom kao naporni pojedinci koji provlače svoju prividnu moralnu i etičku superiornost kao agendu u svakodnevnoj komunikaciji, koji nastoje kod bližnjih proizvesti grižnju savjesti deklamovanjem prigodnih fraza, promoviranjem video, audio i literarnih uradaka koji imaju za cilj da kod navodno neupućenog puka uspostave tu kognitivnu vezu između goveda i odreska, razigrane kokoške i bataka kako bi, parafrazirajući citat, „učinili zidove klaonica prozirnim“ jer da su uistinu takvi, „svi bi bili vegetarijanci“. Konzistentna propaganda, uporni prozelitizam, neprekidno isticanje Jedinog Ispravnog Puta uporedive su sa gotovo religijskim fundamentalizmom.

Pro-veganska literatura prožeta je usporedbama diskriminacije životinja u odnosu na ljude sa sistemima i pojavama masovnog istrebljenja poput Holokausta, genocida, aparthejda, implicirajući, ili čak otvoreno sugerirajući da je konzumiranje mesa na istoj ravni sa nacizmom, fašizmom i globalno destruktivnim ideologijama.Percipiranje neistomišljenika mjerljivo je isključivo po sopstvenom etičkom aršinu prema kojem ne postoji distinkcija ljudi i životinja, ili ako postoji proglašava se specizmom. Vegani, u sveobuhvatnoj percepciji sebe i drugih, transcendiraju i ljudsko i životinjsko. I dok uzgoj teladi i konzumiranje hamburgera smatraju „igranjem boga“, vegani istodobno nemaju problema da prihvate tu igru kada se radi o oblikovanju svijeta sukladno njihovom svjetonazoru. Transhumanista David Pearce, deklarirani vegan i autor „Manifesta hedonizma“, potencira nužnost ukidanja cjelokupne patnje u svijetu, uključujući tu i životinjski svijet, tako što bi se cijela planeta konvertirala u svojevrsnu „socijalnu državu“; Pearce-ove ideje idu u pravcu „reprogramiranja“ grabežljivaca radi reduciranja lova unutar životinjskog kolektiva, reguliranje razmnožavanja biljojeda, te uopće restrukture cjelokupnog prirodnog svijeta u skladu sa veganskom etičkom vizijom prirode i društva. Takav bi svijet, smatra Pearce, vidio oživotvorenje biblijskih narativa u kojima „lav i vuk liježu sa ovcom“.

Kako možemo maziti svog psa, a jesti pačetinu? Kako možemo slušati predenje svoje mačke, a da ne čujemo skičanje zaklanog praseta? Odakle nam pravo da se zgražamo nad konzumiranjem pečenih pasa u Kini, a relativno mirno prihvatamo da nam jedno štene urinira po novom tepihu? Jesmo li licemjeri?

Jesmo. I nismo. Kao toliko stvari, percepcija kompleksnog svijeta naprosto ne može biti tako crno-bijela kako bi to odgovaralo dogmatskom pristupu. Je li se zgražamo nad šišmišem i psom u Kini? Zgražamo jer nismo Kinezi, nismo rođeni i odrasli u mnogoljudnom i tako kulturološki izgrađenom okruženju u kojem diferenciranje „jestivih“ i „nejestivih“ životinja počiva isključivo na tome hoće li nas meso te životinje ubiti ili neće. Zašto mi ne pojedemo svog Flokija, Reksa ili macu Cicu? Zato što smo odrasli u okruženju u kojem većini mahom starijih ljudi ili ortodoksnih vjernika nije prihvatljivo pustiti pse ili mačke u stan, a kamoli u lonac. Nemamo, međutim, problem proždirati steak pod osuđujućim pogledom hindusa; ne nalazimo ništa posebno sveto, ali nalazimo mnogo toga ukusnog u teletini. Pokušajte prekoriti Inuita koji ka svom igluu vuče netom ulovljenu ribu, i predložiti mu da poštuje životinjsko carstvo i hrani se isključivo hranom biljnog porijekla – vjerovatno će njegov pogled kojim će obuhvatiti nanose snijega prostrte dokle oko seže biti rječitiji od bilo kakvog verbalnog protesta.

Spašava li veganstvo živi svijet?

To je polje na kojem veganska etika suvereno dominira. Ako pitate vegansku etiku.

I to je pitanje na koje nedvosmislen odgovor glasi „da“. Ako pitate vegansku etiku.

Kad su u pitanju klimatske promjene i prakse koje dovode do njih, nepobitno je utvrđeno da masovno orijentirana i organizirana poljoprivredna proizvodnja u ogromnoj mjeri doprinosi štetnim emisijama u Zemljinoj atmosferi. Stočarstvo tu sudjeluje sa dominantnim procentom. Poljoprivreda, prema procjenama relevantnih studija, uzrokuje otprilike petinu globalnog zagađenja. Stočarstvo posljedično stvara velike količine metana i karbon monoksida, gasova koji direktno utiču na stvaranje efekta staklenika i globalno zagrijavanje. Smanjeno konzumiranje mesa i mlijeka doprinijelo bi smanjenju tih izuzetno štetnih emisija, jer bi neposredno djelovalo na smanjenje proizvodnje čiji nusprodukt jesu i opasni gasovi. Proizvodnja mesa i mliječnih proizvoda zahtijeva i korištenje velikih količina vode. Poljoprivredne površine mogu se, umjesto za ispašu, koristiti za uzgoj biljaka, voća i povrća.

U svijetu u kojem je veganska etika apsolutna, ključna stavka, šta god se potenciralo u literaturi, jeste ubijanje životinja, koje je prevashodno prisutno u svrhe konzumiranja životinjskog mesa i životinjskih proizvoda. U svijetu apsolutno podređenom veganskoj etici, životinje se neće se loviti iz sporta (ni od ljudi ni od drugih životinja), neće se nositi krzno, koža i svila, neće se ubijati životinje (ni od ljudi, ni od drugih životinja), neće se čuvati u nehumanim (?) uvjetima (ni od ljudi ni od drugih životinja), neće se trošiti resursi na stoku, koncentrirat će se empatija za životinje i razvijati prava životinja, brinut ćemo o životinjama kao o sopstvenoj djeci, mesojedi i biljojedi će živjeti jedni sa drugima umjesto jedni pored drugih (nešto k'o zečica i lisac u Disneyevoj Zootropoli), zatvorit će se ozonske rupe, zagađenje će biti svedeno na minimum, ukratko, živjet ćemo u Arkadiji u kojoj će jedina briga biti…

No, dosta besmislica. Veganska etika je tlapnja, utopija, iluzija, kategorija koja ne postoji kao etika, postoji samo kao veganska dogma koja ne dopušta pogovora ni prigovora, i koja je tako apsolutno koncipirana (kao što dogme po definiciji jesu) da je u tom smislu posve neodrživa.

Mnogo je naučnih studija rađeno na brojne od prethodno isticanih tema o uticaju veganstva, od uticaja veganstva na zdravlje do uticaja veganstva na okoliš. Određeni benefiti su potvrđeni. Određeni nedostaci su također potvrđeni. Kada se sve te studije uzmu u obzir, u smislu veganskog načina prehrane, uticaj na zdravlje je u najmanju ruku blago pozitivan. Pretpostavljajući da se veganskom ishranom i odgovarajućim dodacima kompenzira mogućnost deficijencije tvari bitnih za ljudski organizam, poput vitamina B12, kalcija, omega-3 kiselina, uticaj na metabolizam je minimalan, indicije da veganska prehrana smanjuje rizik od nastanka određenih tumora su upravo to – indicije, za mnoga stanja u organizmu, naročito patološka, veganska prehrana u poređenju sa uobičajenim medicinskim dijetama nudi veoma malo do nimalo prednosti.

Što se pak tiče okoliša, ni tu broj studija nije ništa manji. Uticaj poljoprivrede, a naročito stočarstva, na globalno zagrijavanje potvrđen je višestruko. Međutim, smanjenje proizvodnje mesa, iako bi nesumnjivo reduciralo stepen štetnih emisija, ne bi moglo biti previše smanjeno u globalnom kontekstu. Smanjenje proizvodnje mesa povuklo bi za sobom značajno povećanje proizvodnje zelenih grahorica, avokada, manga, badema i indijskog oraha, koji su zbog svojih svojstava i elemenata koje sadrže izuzetno značajni za potpunu vegansku prehranu, a koji također zahtijevaju velike količine vode i to u područjima koja su po prirodi sušna; proizvodnju većih količina drugog povrća, sezonskog i vansezonskog, i povećanje broja obradivih površina na veliku štetu šuma, pogotovo prašuma, kao što se već dešava na području Amazona sa kulturama soje i kakaovca; nadalje, i možda najkritičnije, povećanje već ionako odviše intenzivnog transporta sezonskog voća i povrća u krajeve svijeta u kojima to voće i povrće ne uspijeva ili pak nije u sezoni (poput borovnica, šparoga i jagoda). Zabilježen je slučaj para vegana u Italiji za koje se tokom trajanja studije o ostavljanju tzv. karbonskog otiska utvrdilo, posve neočekivano, da je njihov karbonski otisak daleko veći od prosječnog konzumenta mesa. Pomnije istraživanje utvrdilo je da je uzrok tome – uvozno voće koje su u ljetnom periodu jeli u velikim količinama. Iako više anegdotalan, ovaj podatak indicira složenost faktora koji igraju ulogu u zagađenju okoliša. Smanjenje karbonskog otiska, odnosno proizvodnje karbon dioksida, ilustrirano je sljedećim podacima iz jedne od studija, koja se bavila pitanjem za koliko bi se tona CO2 godišnje smanjilo zagađenje po osobi ukoliko bi se uvele određene promjene. Rezultati su bili takvi, da bi godišnji karbonski otisak bio smanjen za 2.4 tone CO2 godišnje ukoliko osoba ne bi posjedovala auto, za 1.6 tona ukoliko bi osoba odustala od samo jednog prekookeanskog leta, 0.8 tona ukoliko bi osoba prešla na isključivo biljnu prehranu – i nevjerovatnih 58.6 tona godišnje ukoliko bi osoba, ili porodica, imala jedno dijete manje. To, naravno, nije značilo da ne treba imati djecu kako bi se spasila planeta, ali jeste ilustriralo problem kojeg u domenu globalnog zagađenja predstavlja intenzivan porast populacije.

Takvi podaci oštra su pljuska veganstvu kada njegovi pobornici ističnu „enormne koristi“ koje priroda i društvo imaju od veganskog pristupa ishrani, ili da bi veganstvo „prepolovilo“ zagađenje; no problematika tzv. veganske etike proteže se dalje i dublje od pitanja zdravlja i okoliša koji, kako je već istaknuto, navodno i nisu krucijalan faktor zbog kojeg vegani ostaju vegani.

Dobrobit života i životinja, suština veganske etike bi se mogla sažeti u tih nekoliko riječi.

Ništa etično nema u svijesti, ako ista postoji, o resursima, energiji i vremenu koji bi bili neophodni da se izbalansira preživljavanje ljudi u odnosu na blagostanje životinja, da se osigura integritet takve ishrane za čitav svijet, da se, ukratko, napori fokusiraju na dobrobit životinja u trenutku kada milijarda ljudi širom svijeta pati od neuhranjenosti, i kada u toliko dijelova svijeta ogroman broj ljudi pati od zlostavljanja, eksploatacije, nedostatka osnovnih prava i izloženosti daleko većim i bitnijim problemima od prehrane.

Ništa etično nema u etičkim principima koji su proklijali na tlu razvijenih ili srednje razvijenih država, i koji filistarskom upornošću ne vide dalje od svog uskog okruženja, niti razumiju način života i preživljavanja u krajevima svijeta izvan relativno dobrostojećih i mahom urbanih sredina; taj palanački, uskogrudni mentalitet koji se prodaje pod etički superiornim nema širinu da obuhvati kompleksnost življenja koja bi bila objektivna, racionalna i sveobuhvatna, primjenjiva kako u New Yorku, Londonu, Bonnu, tako i na Aljasci, u Ognjenoj zemlji ili u srcu Afrike.

Ništa etično nema u zanemarivanju sudbine životinja koje bi povećanjem obradivih površina, i to ogromnim povećanjem ukoliko bi veganski pristup prehrani bio dominantan, stradale usljed primjene pesticida i redukcije bioma, ili koje bi bespotrebno stradale usljed smanjenja količine hrane ukoliko bi biljojedi na taj način bili reducirani brojem, a broj grabežljivaca se neproporcionalno povećao.

Ništa etično nema u idejama koje bi, da zadovolje egocentričnu potrebu za nametanjem svoje sebične vizije idealnog svijeta, posegnule za manipuliranjem prirodnim impulsima, eugenikom, genetskim modificiranjem lava kako bi se njihova priroda učinila prihvatljivim ljubitelju gazele.

Ništa etično nema u tome da smatramo životinje na farmama zarobljenim, a istodobno smatramo da imamo pravo graditi „bolji“ svijet za divlje životinje; ništa etično nema u tome da životinje koje čuvamo kao ljubimce smatramo spašenim, a životinje koje čuvamo za potrebe korištenja vune ili jaja zarobljenim.

Ništa etično nema u tome da odustanemo od konzumiranja svega što, primjerice, PETA-ina lista sastojaka životinjskog porijekla smatra neprihvatljivim, a da umjesto toga pribjegavamo sintetičkoj proizvodnji; sama ideja da bi sintetička proizvodnja mnogih tvari zamijenila prirodne izvore podrazumijeva povećanu industrijalizaciju i korištenje, da, sintetičkih tvari koje bi nas u smislu očuvanja okoliša koštale dugoročno daleko više.

Ništa etično nema u veganskoj etici. Cijeli koncept te prividne etike, a zapravo dogme, jeste zasnovan na umišljenoj superiornosti koja se krije iza maske dobrobiti životinja kao što se egocentrizam obično umotava u neki plemeniti cilj. Veganska dogma radikalan je, suvišan, i apsurdan koncept koji samo filistru zakukuljenom u svoj mali, urbani mikrokozmos može izgledati kao načelo koje od njega tvori nekog übermensch-a, i koje mora biti opće pravilo.

Suvišno je potegnuti argument da veganstvo, „priklanjanje prirodnom“, „vraćanje prirodi“, nerijetko idu ruku pod ruku sa štetnim pokretima poput antivakserskog, sa šarlatanstvom poput alternativne medicine, i sa teorijama zavjere. Suvišno je potencirati koliko društvene štete takvi pokreti, samodovoljne dogme i poluistine utvrđene kao aksiom imaju potencijal da nanesu. U ovom dobu, u ovom periodu u kojem živimo polovičnim i ograničenim životima, takvi pokreti i stavovi nemaju benefite, ne donose korist. Donose samo distrakciju u okolnostima u kojima fokus neizostavno mora biti na ljudima. Romantične ideje, Zootropola, jutarnja tableta koja će zadovoljiti sve dnevne nutritivne potrebe, uživanje u dokumentarcima Davida Attenborougha, osjećaj ispunjenosti i uspjeha kada umjesto krave zagrizemo tofu – sve su to sitna zadovoljstva i uzleti mašte dok se ne svedu u doktrinarni, dogmatski, isključivi okvir.

I to je sve što veganska „etika“ zapravo jeste. Dogma gnjecava poput loše pripremljenog soja burgera koja se nastoji prodati pod pljeskavicom, i koja se samo onima sa otupljenim čulom okusa može doimati prihvatljivom.


Autor: Loris Gutić, Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close