Psiholozi i sociolozi tvrde da ništa tako ne povezuje ljude kao mržnja prema zadatom neprijatelju.
Britanski filozof i humanist Bertrand Russel, jedan od najznačajnijih mislilaca prošlog stoljeća, smatrao je da je mržnja čak snažniji pokretač rata nego što su to ekonomski ili teritorijalni motivi. Hitlerova patološka mržnja prema Jevrejima bila je okidač za njihovo istrebljenje, a resorom nacističke propagande rukovodio je čuveni Joseph Goebbels, autor gesla: “Sto puta ponovljena laž postaje istina.” Književnik Ilja Erenburg, odan partijskoj liniji, mrzio je Nijemce kao valjda nijedan drugi sovjetski pisac. Upoznao sam ga u Dubrovniku u ljeto 1965. i napravio s njim intervju za Oslobođenje. U presudnim danima bitke za Staljingrad, Erenburg je u vojnom listu Crvena zvijezda objavio prigodnu pjesmu: “Ne broj dane, ne broj ni metre,/Već samo Nijemce koje si smaknuo./Smakni Nijemca: to te moli tvoja mati./Smakni Nijemca: to je krik tvoje ruske zemlje./Ne oklijevaj./Ne propuštaj./Smakni!”
I rat u Bosni i Hercegovini imao je svoje male goebbelse, megafone eruptivne etničke i vjerske mržnje. Najeksponiraniji među njima bili su Risto Đogo i Smiljko Šagolj, predratni novinari TV Sarajevo, koji su se stavili u službu srpskog, odnosno hrvatskog šovinizma. Zadojen mržnjom prema Bošnjacima, a posebno prema Aliji Izetbegoviću, Đogo je od Dnevnika zloglasne Srne pravio lakrdiju, dok je Šagolj za potrebe Hrvatske televizije slao lažne izvještaje o hrvatsko-bošnjačkom ratu, pa je, između ostalog, javio da su Stari most u Mostaru “srušili Muslimani”. Imali su i Bošnjaci svoje šoviniste među nekim piscima i novinarima, ali je njihov šovinizam bio vaninstitucionalan, takoreći njihova privatna stvar. Moglo bi se reći da je većina ratnih zločina počinjena iz mržnje, bilo da je riječ o istorijskim resantimanima ili o utjecaju zapaljive ratnohuškačke retorike u medijima. Najveći među zločinima, genocid u Srebrenici, bio je plod osvetničke mržnje jednog podivljalog srpskog generala i njegovih političkih šefova. Srebrenica je tako dala negativno istorijsko značenje cijelom srpskom narodu, ona je stigma koja će Srbe pratiti stotinama godina, koliko god oni bili civilizovaniji i bolji nego danas. Istina je da po međunarodnom pravu ne postoji kolektivna krivica za ratne zločine, osim političke i moralne odgovornosti, ali ta teorija ostaje u sjeni srebreničkog pokolja.
Ima više od dvadeset godina otkako je u Bosni i Hercegovini užase krvavog rata zamijenio institucionalizovani mir, ali je posijani otrov mržnje ostao izrastavši u žilavi korov, poznat pod nazivom govor mržnje. Nisu to samo kafanski ispadi pijanaca ili nebuloze drogiranih tinejdžera, nije to samo šovinizam stadionskog tipa, nego se ta pošast ugnijezdila u institucijama sistema, odakle upravlja ljudskim sudbinama. Kad jedan mostarski policajac, kako tvrdi svjedok pomenutog događaja, zadužen da osigurava skromnu kolonu antifašista koja je krenula na Partizansko spomen-groblje, kaže svom kolegi da ga sačeka “dok ovi Cigani prođu”, onda je to kraj svake nade da bi ova zemlja jednog dana mogla postati normalna. Mnogi profesori tvrde da su nove generacije u velikoj mjeri omamljene kleronacionalizmom. Mnogi od njih sutra će otići u Evropu, tamo će morati biti ono što ustvari nisu, antinacionalisti i antišovinisti, ali kad se vrate kući, makar samo na nekoliko dana, ovdje će opet biti ono što zapravo jesu. Ovdje nije potreban nikakav Trump da bi se ohrabrio duh nacionalizma u svojoj najgoroj formi, malih trumpova u službi desnice ima na ovim prostorima više nego što ih normalan čovjek može otrpjeti i podnijeti. Grozno je ovo što se događa u Hrvatskoj, u Srbiji takođe. Hrvatska desnica pokušava nemoguće – da dva istorijska nasljeđa, partizanski antifašizam i fašizam ustaškog tipa svede na zajednički nazivnik, dok Srbija optužuje Hrvatsku za fašizaciju zemlje, a istovremeno rehabilituje Dražu Mihailovića i daje ista prava ravnogorskim četnicima i partizanima.
Svjedoci smo potpune nemoći dijela bh. društva u pokušajima da govor mržnje iščezne sa javne scene, bilo da on dolazi od političara, iz medija ili sa stadiona. Ne prođe nijedan dan bez neke tribine na tu temu ili bez upozorenja nekog od brojnih međunarodnih ličnosti i faktora, ali je rezultat svih tih napora gotovo nikakav. Nije li to dokaz da je protekli rat učinio ovo društvo beznadežno bolesnim, trajnim zarobljenikom svih mogućih podjela, pri čemu se svaka od njih temelji na prebrojavanju etničkih krvnih zrnaca. Mržnja je logičan ishod takvog sistema vrijednosti. Ali, ona je istovremeno i dobitnička karta na putu ka vlasti. Političar koji bi ukorio vlastiti narod zbog nacionalizma i mržnje, istog bi časa otišao u političku penziju.
Komentarišući nedavni intervju Radovana Karadžića beogradskom Nedeljniku, Miljenko Jergović piše u kolumni u Jutarnjem listu: “U Bosni je, kao i u bližem susjedstvu, a pomalo i u Europi, pa i u Americi, mržnja počela bivati temeljem kulturnih identiteta. Mržnja kao nematerijalna kulturna baština čovječanstva. I, naravno, mržnja podrazumijeva pakost prema drugoj strani. Karadžićeve žrtve, a danas već i djeca njegovih žrtava, njihovi vjerski poglavari, politički vođe, predsjednici općina i pjesnici, danas govore i pišu strašne stvari, od kojih bi se čovjeku kosa digla na glavi, rekao bi im da su rasisti i fašisti, eh da nije te okolnosti od prije dvadeset i dvije ili dvadeset i pet godina, kada su ti isti ljudi koji danas strasno i jedino mrze bivali protjerivani, silovani, mučeni i ponižavani, i kada se zatirao svaki njihov trag na Zemlji i u Bosni. I oni kojima se nije dogodilo nikakvo zlo, ili su naprosto na vrijeme pobjegli, danas tu mučeničku mržnju preuzimaju kao mjeru svoga identiteta. Drugi izbor naprosto ne postoji.”
Paradoksalno je ali tačno: mrze i žrtve i njihovi dželati. Ako se nekome sve ovo čini pretjerano, bez čvrstog utemeljenja u stvarnosti, neka prošeta po ovdašnjim portalima i društvenim mrežama koje se guše u močvari primitivizma i mržnje.
Gojko Berić
Oslobođenje
