Iz laboratorija dr. Deretića – 1: Drakula je princ s Kosova, a Barcelona najtrofejniji srpski klub

Nedavno sam na jednom malom forumu vidio postavljeno pitanje Hrvatima, Bošnjacima i Srbima što najviše zamjeraju jedni drugima, a što najviše cijene jedni kod drugih. Među raznim subjektivnim i ponešto objektivnim, duhovitim i neduhovitim, dobronamjernim i uvredljivim odgovorima, dalo se iščitati kako je jedna od stvari koju Hrvati i Bošnjaci najviše i složno zamjeraju Srbima njihova težnja za prisvajanjem tuđeg, od teritorija, književnika do tuđih sportskih medalja. Oni koji su iskazali ovaj prigovor, slažu se kako Srbi „imaju čudno razmišljanje gdje sve što imalo liči na neke crte iz njihove kulture, jezika, tumače kao izvorno njihovo pa potom ukradeno“.

 

Ivan Lovrenović piše kako je „po formatu i po dometima pretenzija, srpski kulturni nacionalizam bio i ostao nenadmašen. Nema toga na zamišljenom štokavskomu jezično-literarnom atlasu, što on ne drži ekskluzivno svojim. Hrvatski jezik? Dubrovačka književnost, ili franjevačka književnost u Bosni, kao dijelovi hrvatske književnosti? Bosanski jezik? Bošnjačko-muslimanska književnost? Crnogorski jezik i književnost? Ništa od toga, naravno, ne može biti priznato! Ili, može, ali uvrh glave kao nekakvi lokalni, regionalni varijeteti integralne srpske kulture.“ Dok su – kako se pokazalo – ništa manje zloćudni hrvatski i bošnjački kulturni nacionalizam u povijesti ipak bili manjeg formata, prvenstveno jer su imali puno manje historijskih prilika za dominaciju, srpski kulturni nacionalizam se češće tijekom povijesti uspijevao poistovjetiti s državom, i staviti u svoju službu instrumente države.

 

No, dok umjereni srpski kulturni prisvajatelji svojataju Teslu, Andrića, Gundulića, Držića, danas ima i onih koji pretjeruju pa im u pan-srbizaciji kulture više ni „svet nije dovoljan“, kako bi rekao naslov jednog filma o Jamesu Bondu. Jedan od takvih naučnika, i zastupnika srpske „alternativne istorije“ je i dr. Jovan Deretić, rodom Hercegovac iz Orahovca kod Trebinja, profesor nove srpske književnosti. Čitajući i slušajući izjave ovog čovjeka nikako nisam mogao zaključiti da li se radi o psihijatrijskom slučaju, ili o nevjerojatno inteligentnoj samo-parodiji pansrbizma. Donosim vam popis Deretićevih izjava i povijesnih teorija, pa prosudite sami.

 

 

O narodima, njihovim kulturama i zemljopisnom nazivlju
• „U jednom podrumu su nađeni dokazi da su Rusi jedno srpsko pleme! Rusi su srpsko pleme, jer ogromne stepe Rusije i Ukrajine nisu mogle da proizvedu velike kulture kao što je Kijevska Rusija. (…) Rusi, koji su bili obični seljaci dok su Srbi bili elitni ratnici, morali su da sakriju ovu sramotnu činjenicu. (…) Naziv Sibir očigledno dolazi od Srba! (…) Rusi i Vikinzi su poreklom Srbi. (…) Šveđani su Suedi – Suepi (staro srpsko ime), srpskog su porekla, imamo 100% iste gene. (…) Švedski jezik napravljen je tako što su seckane srpske reči. (…) Norvežani su srpski rudari, noraj na srpskom znači okno rudnika!
• „Baski nisu poreklom Srbi, ali su srbizirani.“
• „Irske folklorne igre su srpska kola.“
• „Krit nije bio grčki, nego srpski, na Kritu nije bilo ništa grčko!“
• „Palestina nije ni arapska ni jevrejska nego srpska zemlja.“ (eto nadasve kreativnog rješenja za problem Palestine)
• „Da bi obrisao srpsko ime i obeležje Vatikan je stvorio Portugaliju 1139. godine! (…) Kako može jedan narod da se zove – luka u Galiji??!! (…) Zašto se kriju srpski koreni Portugalaca?“
• „Nemci su bili jedna manjina među Srbima. (…) Germani su grmalji, niža skupina naroda na stepenu ljudožderstva. (…) Iz grmlja su izišli i jeli ljude. (…) Svastika je stari srpski simbol, a Nemci su samo 70% srpskog porekla. Nejasno je da li Hitler spada u onih 30%.“
• „Srpska plemena u Britaniji i Francuskoj vezana su za srpske nazive Venetija i Venegotija.“
• „Katalonci su podrijelom Srbi.“ Slijedeći ovakav zaključak, jedan od poklonika dr. Deretića je ustvrdio: „Onda nisu Crvena Zvezda i Partizan najtrofejniji i najslavniji srpski klubovi! To je FC Barcelona! Šteta, Messi je poreklom Italijan, ali dobro, i to je naše, mi Srbi smo izgradili Rumu (Rim)! Bolje bi bilo da je Messi Katalonac, jer oni priznaju da su Srbi, a Italijani još ne.“
• „Rumunji su porijeklom Srbi. (…) Sada smo sigurni da je Drakula bio princ s Kosova. (…) Dacija je u ranom srednjem vijeku bila srpska zemlja. Narod je tamo govorio srpski i pisao srpskim pismom sve do 19. stoljeća.“ Ove navode Deretić potvrđuje citirajući roman Drakula Brama Stokera, u kojem Vlad Tepeš kaže: „Velika sramota zadesila je moj narod na Kosovu 1389. godine, kad su zastave Vlaha i Mađara poklekle pred Mladim mjesecom. Od tada je samo jedan vojvoda moje krvi uspi preći Dunav i pobijediti Turke na njihovoj zemlji.“ Naravno, ove tvrdnje su naišle na negodovanje rumunjskih medija, zabrinutih jer transilvanska turistička atrakcija donosi mnoge eure Rumunjskoj.
• „Gete je rekao Vuku da srpske narodne pjesme zvuče kao da ih je pisao Homer!“

 

karta1
O gradovima
• „Rim su osnovali Srbi!“
• „Geometrija i aritmetika dokazale su da je Zagreb zapravo Serbinon!“
• „Grad Gdanjsk u Poljskoj je u stvari srpsko Gacko!“ (Nadam se ispravljanju povijesne nepravde u udžbenicima budućnosti, u kojima će pisati kako je Drugi svjetski rat započeo napadom Hitlerove Njemačke na Gacko.)
• Deretićevo tumačenje prošlosti vodi i do tvrdnji kako je „Brandenburg bio srpski grad, koji su Nijemci najprije preveli sa srpskoga (Vatreni grad) u Brandenburgići (?!), a onda u Brandenburg, da se prema onome –ić ne bi poznalo da je riječ o srpskom gradu.“ Sve to zaključuje iz podnaslova knjige „Vandalija“, koji glasi: „Topographia electoratus Brandenburgici“. A radi se naravno o genitivu posvojnog pridjeva Brandenburgicus-brandenburški! Onda se na sličan način govori i o nekakvoj srpskoj dinastiji Ljudovića, što je genitiv od Ludovic-Ludwig, na latinskom.
O drevnoj srpskoj državi
• Deretić smatra da je postojalo drevno srpsko carstvo koje je vladalo svijetom. Navodno je prije Dušanovog carstva postojalo Oštrivojevićevo carstvo, i bilo veće od Dušanovog. Srbija je tada bila od Krke do poluotoka Peloponeza. Ali još prije toga, Srbi su imali državu u Maloj Aziji, i na području pritoka Tigrisa (gdje navodno i danas postoje toponimi vezani za srpsko ime). Neki elementi iranske teorije o podrijetlu Hrvata oponašaju ovu srpsku kulturno-povijesnu megalomaniju.
• Srbi su se sa Balkana širili do Indije u uzastopnim invazijama koje su vodili vojskovođe Nino Belov, Serbo Makeridov, Aleksandar Veliki i Seleuk. (zaboravili ste Jašara Makedonskog, ako smijem skromno dodati :D )
O Albancima
• Skadar je bila prijestolnica Srba prije Nemanjića, što znači da su ispod Skadra grobovi srpskih vladara! Albanija je sva na srpskoj teritoriji.
• „Narod koji mi Srbi nazivamo Arbanasima, stranci Albancima, a oni sami sebe nazivaju Šćipetarima, poreklom je sa Kavkaza. (…) U osmom veku Arapi su zaposeli zemlje oko Kaspijskog mora i iza Kavkaza. Tamošnje domorodačko stanovništvo su preveli u islam i vodili sa sobom kao pomoćne čete u borbi sa hrišćanima.“ Arapi, „da bi ojačali islamsko stanovništvo u ovim zemljama doveli su jedan deo stanovništva iz kavkaske Albanije.“ A onda su ti Albanci pokršteni od Bizanta, pa ih je nekakav bizantski zapovjednik Đorđe Manijak vodio u pohod na Srbe, Srbi su pobijedili, Bizantinci pobjegli, a Albanci su „molili Srbe da im dozvole da se nasele negde u planinama gde bi mogli da žive od stočarstva“. Srpski vladar Vojislav im je dozvolio da se nasele ispod planine Raban (otuda ime Arbanasi) na teritoriji gdje je on vladao (današnja Albanija). Kroz stoljeća su se asimilirali sa Srbima, a kad su došli Turci, oni su se odjednom sjetili da su nekad  bili muslimani i počeli se ulagivati Turcima. (I Albanci i sada Bošnjaci pred neugasivim velikosrpskim nacionalizmom kao reakciju prave mitove o svom podrijetlu iz kamenog doba. Jedni od Ilira, drugi od Ilira, sve kao reakcije na historiografsku agresiju.)
• Albanci i Čečenci imaju vrlo srodan jezik. Što govori da Srbi i Rusi imaju sličan problem (Srbi Albance, Rusi Čečence), fanatične islamske terorističke plaćenike koji se bore protiv pravoslavnih naroda.
O Bosni i Hercegovini
• „U Hercegovini su vladali Nemanjići, a u Bosni  banovi Jablanovići, koji nisu imali  pravo nasljeđivanja jer je ban vojna titula. Da bi postali nasljedna dinastija, orodili su se sa Nemanjićima i jedan od tih potomaka je Kotromanić po čemu su se kasnije tako prozvali, iako su u suštini  Jablanovići.“
• Preko 14 križarskih ratova protiv bosanskih bogumila (ovo već podsjeća na bošnjačke nacionalne mitove, zar ne?!) Vatikan je na Bosnu i Hercegovinu vršio pritisak da pređu u rimokatoličku vjeru, što je teško išlo. Tim više što je narod imao svoju narodnu vjeru a što je bila sekta pravoslavlja, dok  su vladari i plemstvo bili ortodoksni  pravoslavci, pa je po pitanju vjere vladala prilična tolerancija i vladar nije imao moći da prisili stanovništvo na katoličenje, bez obzira na pritiske i ucjene  Vatikana. (Uočite kako su bogumili prešli put od pravoslavne sekte do predislamske religije!)
• „Zbog toga se sa sigurnošću može reći: svi današnji muslimani u BiH su potomci Srba pravoslavaca, a manjim dijelom Srba bogumila koji su preostali nakon 14 križarskih vatikanskih ratova čiji je glavni cilj bio istrebljivanje bogumila! Hrvata nema među muslimanima, ali oni se iz sve snage, po nalogu Vatikana, trude da zavade Srbe pravoslavce  i Srbe  muslimane. Svi muslimani su dok je trajalo tursko carstvo koristili ćirilicu, a latinicu im je tek nametnula austrijska carevina.“
Marijan Oršolić | Prometej.ba

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close