IVO LUČIĆ, TVORAC ISTORIJE I PROFESOR POVIJESTI: Zarobljenost u (komunističkoj) prošlosti Sarajlijama zamjera Lučić, ključar i nadzornik hercegovačkih konclogora!
“Neki ljudi u Sarajevu su ostali zarobljeni u prošlosti“, kazao je ovih dana profesor Ivo Lučić, povjesničar iz Hrvatske, komentirajući misu za žrtve stradale u Bleiburgu, koja je održana protekle subote u sarajevskoj Katedrali. On je za Televiziju N1 kazao: “Katolička crkva moli za svoje umrle i griješne, nije bilo nikakvih veličanja ustaštva, ali je, s druge strane, bilo ljudi koji su ostali zarobljeni u prošlosti i nikada nisu uspjeli izaći iz one Jugoslavije iz Titovog vremena, čak i nakon svega što im se u Sarajevu događalo devedesetih godina”...
“O PARTIGANO, PORTAMI VIA… BELA CIAO”
Šta se i zbog čega Sarajevu i Sarajlijama dešavalo devedesetih godina, znaju to vrlo dobro sudionici antifašističkih protesta koji su izašli na ulice u povodu mise za ubijene u Bleiburgu, znaju to najbolje stanovnici grada koji je četiri godine živio pod agresorskom opsadom. Uopće ih to tome ne trebaju podučavati istoričari i povjesničari, osobito ne Lučićevog revizionističkog pedigrea i kalibra, vrlo ograničenog dometa, pogodnog tek za streljački stroj.
Vjerovatno su “ostali zarobljeni u prošlosti” i oni građani Bosne i Hercegovine koji su imali nesreću uživati u blagodatima sloboda i demokratskih promjena koje je tih gorko-slatkih “devedesetih godina” uspostavio režim “Herceg-Bosne” u kojem je povjesničar Lučić bio jedan od najutjecajnijih dužnosnika. Taj je režim, zajedno sa zagrebačkom Središnjicom, presudom najvišeg međunardnog pravosudnog autoriteta Međunarodnog suda za razne zločine u bivšoj Jugoslaviji, označen kao produkt i instrument “udruženog zločinačkog poduhvata”, zbog čega su šestorica visokih dužnosnika osuđena na 120 godina robije.
Kolika je bila moć i kakav je bio utjecaj Ivice Lučića u tom poretku, svjedočili su brojnih poznati i javnosti dostupni dokumenti, od kojih je javnost najviše zabavljao, ujedno i skandalizirao stenogram njegovog maratonskog roditeljskog sastanka kod predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, na kojem je Lučić vehementno cinkario i znansteno tračao svoje političke i poslovne protivnike u Hercegovini i Hrvatskoj.
Portal “SB”, očito i sam “zarobljen u prošlosti” (Ivice Lučića!), u posjedu je još jednog dokaza kojim se potkrepljuje Lučićeva stvarna moć, ali i nepostojanje ikakve funkcionalne distance između vlasti u Hrvatskoj i njenih teklića u tzv. Herceg-Bosni.
SILOVANJE UČITELJICE ŽIVOTA
U dokumentu koji objavljemo, Ivica Lučić 29. augusta 1993. godine sa pozicije pomoćnika predstojnika Sigurnosno-izvještajne službe (SIS) “Herceg-Bosne” upućuje prijedlog Oružanim snagama Hrvatske da se čin “djelatnog BOJOVNIKA u OS Republike Hrvatske dodijeli Ivanu Bandiću“.
Pobrajajući zasluge bivšeg, predratnog nižeg inspekora Državne bezbjednosti Mostara Bandića, Lučić navodi da je na početku rata “otišao u Grude, gdje postaje jedan od sudionika stvaranja MUP.-a “Herceg-Bosne“. Tu ostaje do augusta 1992. godine, kada prelazi u Upravu SIS-a i postaje zamjenik načelnika Uprave SIS-a HVO-a “Herceg-Bosna”.
Uglavnom pišući sve kićenije i svečanije preporuke, Ivica Lučić ne ostavlja nikakvu dilemu pred adresu u Hrvatskoj od koje zahtijeva da njegovog podređenog Ivana Bandića promakne u čin “djelatnog BOJNIKA Hrvatske vojske”.
Naravno da odgovorni u Zagrebu ne samo što su pozitivno odgovorili na preporuku Ivice Lučića, nego su snažno “pogurali” karijeru Ivana Bandića, koji je u ratu i nakon njega bio časnik za vezu u Hagu, diplomat Hrvatske u brojnim državama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Bandić je prošle godine, kao šef Konzulata u Tuzli, bio u centru velike afere kada su ga državni organi BiH i mediji optuživali za neprimjerene aktivnosti i “nediplomatske kontakte”. Treba li podsjećati da je među “analitičarima” i “povjesničarima” u hrvatskim medijima tada najglasnije Bandičev “profesionalizam” ponovo štitio i naglašavao profesor Ivo Lučić…
Na kojim se poslovima u “Herceg-Bosni” potvrdio i dokazao svoju profesionalnost Ivan Bandić, na osnovu čega Lučić traži njegovo promaknuće (u vojsci druge države!?), očigledno je iz dokumenta koji je portal “SB” objavio u jeku afere poznate pod imenom “Selefije”. U tom dokumentu sa pečatom sigurnosnog aparata tzv. Herceg-Bosne izdaje se naredba upravi konclogora “Heliodrom” da se jedB bošnjački civilni zarobljenik, pripadnik prohrvatske Muslimanske demokratske stranke, zatočen u tom logoru u Mostaru, pušta na “slobodu 22. jula 1993. godine na temelju zapovijedi i odobrenja pomoćnika načelnika SIS-a Ivana Bandića”.
Inače, tih dana, tokom kojih su hiljade bošnjačkih zarobljenika civila nakrcane u koncentracijske logore širom Hercegovine, Dretelj, Ganelu, Heliodrom, pored Ivana Bandića, zarobljenike je mogao vanka pustiti još samo njegov nadređeni, povjesničar zagledan u budućnost, predratni policajac, današnji povjesničar Ivo Lučić. O tome svjedoči slučaj stolačkog profesora Fahrudina Rizvanbegovića, kojeg je iz logora oslobodio upravo Lučić tražeći od njega da se nakon izlaska za sva vremena iseli zaposve, “u treće zemlje”, kako je u onom povijesnom razgovoru u mađarskom Pečuhu sa Ratkom Mladićem, na početku agresije, predlagala generalska ispičutura Slobodan Praljak.
To da visoki obavještajac iz jedne države, na osnovu depeše i preporuka svog pretpstavljenog, dobija čin u vojci druge države, nije baš uobičajena niti poznata paksa: teško da su, primjerice, zapovjednici i sigurnosni časnici iz konclogora Jasenovac mogli dobiti činove “djelatnog BOJNIKA” u vojci prijateljske Njemačke!
Ali, moža je ipak mudrije da poslušamo Ivu Lučića, sina “učiteljice života” – povijesti i, umjesto mračne jugoslavenske prošlosti, iz koje ništa naučili nismo, okrenemo se svijetloj budućnosti: NDH-aziji i drugim prosperitetnim zločinačkim poduhvatima i antitotalitarnim križnim putevima…
(S. A.)
SB
