Knjiga Kritika bosanskog uma Tarika Haverića vrijedno je štivo koje će nesumnjivo da suoči čitatelja sa činjenicom da uzroci problema leže u vlastitim redovima, među onom nacionalističkom oligarhijom, kvazinaučnom akademskom elitom i publicističkim javašlukom koji zarad vlastitih interesa prekraja historiju i argumentaciju na dnevnoj bazi
Da ne postoji nijedna historijska činjenica, historiografski uvid ili kulturnopovijesni kontekst kojeg bošnjačka intelektualna i politička elita nije u svega nekoliko redaka teksta izmijenila više puta kroz posljednjih 150 godina dovedeći se, skoro redovno, u komične a po posljedicama veoma tragične situacije, nameće se kao nepobitan zaključak nakon čitanja knjige Tarika Haverića Kritika bosanskog uma, u podnaslovu Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu.
Haverić temeljito istražuje literaturu posljednjih devet godina, uzimajući za korpus sve, od izjava, preko intervjua do knjiga, od vremena Austro-Ugarske Monarhije do recentnih događaja u 21. stoljeću ne bi li njegov uvid bio što širi a zaključci jednako potkrijepljeni argumentima. Već 19 stranica, koliko je bilo potrebno da se zapiše sva literatura, svjedoči o studioznosti i temeljitom prianjanju na istraživanje. Tema kojom se Haverić bavi tematizirana je i ranije, u knjizi Čas lobotomije a knjiga kojom se mi bavimo je nastavak tog rada.
Najkraće predstavljeno, Kritika bosanskog uma ispituje autopredodžbe bosanskog muslimanskog subjekta koji se nalazi u trajnom identitarnom grču zbog, kako to sintagma i upućuje, smještenosti u Bosni i Hercegovini, u Europi, među drugim religijama i etnijama uz činjenicu trajne vezanosti za istočni, orijentalni kôd preko islama i njegove prakse. Uzimajući u kontekst da bosanski muslimanski subjekt nije imao svoju državu, Haverić, pozivajući se na radove Istvana Biboa pokazuje da i uprkos tome nisu uvijek drugi odgovorni za vlastite predodžbe kojim kulturne, političke i akademske elite žele nametnuti sistem naracija koje će biti prihvaćene kao neupitna istina. Upravo na tom mjestu Haverić počinje razlaganje svojih teza pokazujući da su se navedene naracije mijenjale do oprečnih stavova u veoma kratkom periodu, žrtvujući pri tome svaki oblik objektivnosti, naučnosti, akademskog poštenja i same logike u konačnici. Bošnjačke kulturnopolitičke elite su Bošnjake svele u plemenske okvire u kojima je ideja kolektiviteta jača i od istine i bilo čega drugog a nacionalizam je postao jedino mjerilo po kojem bosanski muslimanski subjektmože imati bilo kakvu vrijednost. Otkrivajući pak dalje, pokazuje se da logička vrteška koju preferiraju „intelektualci“ bošnjačke provincijencije se ne može zaustaviti pa su tako za identične stavove koje iznose musliman i nemusliman postavljeni drugačiji vrijednosni sudovi.
Andrew Baruch Wachtel u knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije pokazuje da su kulturne elite u Jugoslaviji itekako imale utjecaj i na historijske prijelomne trenutke pripremajući teren za agresivno ispoljavanje nacionalizma koje će uskoro postati i državna ideologija svakog naroda na Balkanu. Istražujući prvenstveno književnost, Wachtel pokazuje da se kultura stvara u krugu visoke elite koja se potom instalira kao neupitna istina širokim narodnim masama preko izdavačke djelatnosti pa sve do nastavnih planova i programa.
Begovska kafana – kafanska nauka
Haverić počinje od te tačke i ispituje radove najistaknutijih bošnjačkih, odnosno, muslimanskih autora u Bosni i Hercegovini upoređujući ih najčešće sa Andrićem, tim demonom bošnjačke akademske elite, tako da se u komparativnom ogledalu uvidjela hipokrizija tih autora. Nadalje, Haverić iscrpno pokazuje u poglavljima: Neiskrivljena slika, Divlja nauka, Lijepa književnost i ljepša prošlost, Šta je Fata bez Muje i Put Mladih muslimanastrabističke perspektive, očito falsificiranje prošlosti, iskrivljavanje konteksta te logičko stradanje naučnih metoda od strane Muhsina Rizvića, Enesa Karića, Nijaza Durakovića, Vahide Šeremet, Nedžada i Džemaludina Latića, Mustafe Busuladžića i još niza autora.
Počev od neiskrivljene slike Haverić uzima poznati stav Muhsina Rizvića kako je Andrić prikazivao Bošnjake u iskrivljenoj slici. Da bi pokazao šupljikavost i hipokriziju Rizvićevih stavova Haverić uslovno pristaje na takvu logiku, ali ne uzima Andrića za predmet razmatranja nego Aliju Nametka kojeg je Rizvić pohvalio. Iako svjestan razlike autor/lik (što vidimo i poslije u tematiziranju Enesa Karića) Haverić će u prvom redu razoriti i do kraja raskrinkati Rizvićeve teze upravo sa stanovišta neiskrivljene slike koju daje Nametak. Naime, Nametak u svojim prvim radovima pokazuje muslimane u idealnoj slici po Rizviću, a ta idealna slika je sljedeća. U noveli Za obraz Bećir Đuliman obznani da je ubio bombom kćerku i dva četnika koji su je pokušali silovati. Na pitanje žašto je ubio kćerku on odgovara da je to učinio zbog obraza. Potom pripovjedač prenosi izjave bošnjačke mladeži koja se raduje pred uvod u najveći genocid na ovim prostorima, onaj jasenovački gdje je stradao ogroman broj Srba, namigujući da je to „prisilni rad“ iako je jasno da će NDH pobiti te ljude.
Primjera poput ovih ne nedostaje u prvoj fazi Nametkovog stvaranja. Kako je Nametak osuđen od strane Jugoslavije, on je 25 godina pisao Sarajevski nekrologij u kojem je pokazao radikalno drugačiju sliku bosanskih muslimana, od prevara i krađa do homoseksualizma. Međutim, okolnosti su se promijenile i knjiga je ugledala svjetlo dana. Pošteđeni nisu bili ni imami i vjerski službenici. Time se Rizvićeva neiskrivljena slikaupotpunila kroz riječi autora kojeg je on sam preporučio i čije su riječi, paradoksalno, mnogo gore od onih koje je izgovorio Andrić. Zatim Haverić nastavlja sa Andrićem i slikom nabijanja na kolac pokazujući da ni tu bosanski muslimanski subjekt ne može a da ne prouzroči logičku katastrofu.
„Ova neformalna logička pogreška, kada se u odbranu nekog stanovišta iznose međusobno protivrječni argumenti, poznata je kao »logika kotla« (franc. la la logique du chaudron, engl.kettle logic); u našem slučaju, kao da su dvije radne grupe među bosanskim muslimanima, nezavisno jedna od druge, razrađivale pobijanje Na Drini ćuprije, pa je jedna zaključila da Turci nikada nisu nabijali na kolac i da je to laž a druga – da to nisu radili samo Turci. A cijela akcija dodatno je usložnjena izrazitim simptomima podijeljene kolektivne ličnosti: s jedne strane, stoljetni napor u dokazivanju da bosanski muslimani nisu Turci, a s druge – neurotične reakcije bosanskih muslimana na svako »ružno obilježje« pridato Turcima, baš kao da oni sami to jesu.“ (str. 36)
Kada Andrić piše da postoje kafane koje su samo za begove, bošnjački intelektualci negoduju. Međutim, Haverić potkrepljuje citatom: „Afv edersin, efendija, ovo je begovska kafana, pa ovdje ne može svak sjedit.“ Kafu je ipak popio, Safvet-beg Bašagić, glavom i bradom, i dobio izvinjenje. Citat je iz Sarajevskog nekrologija. Ovaj primjer tek je jedan u moru koji pokazuju da intelektualna klika nema nikakvih kriterija osim podjele po imenu, vjeri i naciji. Jer uporno ponavljano negodovanje zbog Andrića, a čija tvrdnja je očito tačna, nikome ne smeta kod Nametka. Ovdje ćemo uzgred napomenuti da je Nametkovu kćerku operisao nabolji hirurg u Jugoslaviji iako je Nametak bio ideološki neprijatelj.
Taj crni komunizam
Crna knjiga komunizma obimno je djelo na preko 700 stranica od strane istaknutog autoraStephana Courtoisa koji je dokumentovao zločine komunista u proteklom stoljeću. U navedenoj knjizi o zločinima Titovog režima napisano je ogromnih jedna stranica i nešto malo više. Pa ipak, pohvaljena od više autora, recenzije i činjenica da su knjigu čitali mnogi ozbiljni profesori i nisu je odbacili, nego, dapače, uzeli kao temeljno štivo, nije bio dovoljan argument da Džemaludin Latić na par stranica pogovora ne ustvrdi da je Tito bio gori od Staljina. Latić ide čak toliko daleko da tvrdi kako su ti zločini zaboravljeni zbog Brozove harizme iako je Tito odavno bio mrtav. A kako je funkcionisao i koliko je bio rigidan jugoslovenski režim Haverić će ispitati na primjeru Sarajevskog procesa. Haverić se zadržava i ispituje kako bi to optuženi u Sarajevskom procesu, u kojem je bio i Latić,prošli u nekoj drugoj zemlji u to vrijeme.
„I s kojeg god kraja da pođemo, dolazimo do istog zaključka: da su tzv. »muslimanske intelektualce« suđene u Sarajevu 1983. bilo koje islamske zemlje optužile, s razlogom ili neosnovano za udruživanje radi neprijateljskog djelovanja i širenje neprijateljske propagande, oni ne bi preživjeli da pišu memoare. Da su bili optuženi u bilo kojem drugomkomunističkom režimu osim jugoslavenskog, možda bi preživjeli, ali bi kazne bile mnogo strože. A da su ih osumnjičile bezbjedonosne službe najveće zapadne demokratije(naglašavam: osumnjičile, bez dizanja optužnice), moglo bi im se desiti da provedu deset-dvanaest godina zatvoreni bez suđenja, u zoni neprava, podvrgnuti specijalnim istražnim postupcima nešto ozbiljnijim od sitnih udaraca, prijetnji i maltretiranja, »pa čak i šamaranja«“ (str. 73)
Autor će nas skoro uvijek napomenuti nakon opserviranja bilo kojeg fenomena, događaja ili tema da nijedno pobijanje kvazianalize bošnjačkih intelektulaca neće promijeniti utuvljenu „istinu“ poput Latićeve da je Tito gori od Staljina, ili već ranije da Andrić nije izmislio dio o ekskluzivno begovskim kafanama itd.
Da Latić nije izolirani slučaj već pravilo vidimo i kod Enesa Karića. Na isti način na koji Latić smatra da samo on, kao žrtva, može dati sud o nečemu iako tome nije ni vičan, tako i Karić smatra da o muslimanima mogu govoriti samo muslimani a zatim nastavlja govoriti o paganima predislamskog svijeta bez ikakve autorefleksije na očit paradoks i naučnu hipokriziju. Ta očita selektivnost čak nije ni najgore što se desilo u bošnjačkoj eliti, što pokazuje da stepenica propasti ne nedostaje jer tu ne staje groteska bošnjačkih „prvaka“ pa Haverić navodi i zapažanje Nedžada Latića koji kaže da nije ništa razumio šta hoće Homeini al’ mu je lijepo izgledao pa ga je zato prihvatio. Naime, imao je imidž ‘dede evlije’.
Da bi se obezbijedio bilo kakav kontinuitet bošnjačke misli, noviji akademici su proklamovali Mustafu Busuladžića kao istaknutog islamskog intelektualca kojeg su neopravdano ubili. Ono što se prešućuju jeste da je Busuladžić bio nacistički orijentiran i da je bio aktivan, te da je pisao protiv Jevreja kao i da je bosanske muslimane smatrao Hrvatima, kao i da je izjednačavao antifašistički komunizam i fašistički nacizam te je za vodilju uzimao Mein Kampf. Podvučeno, Busuladžić je dio onog elitnog kruga diljem Europe koji su pripremili holokaust šireći propagandu pa je njegova smrt ni po čemu posebna niti mučenička.
Da bi lakše obuhvatili cijelu priču o Busuladžiću citirat ćemo duži citat Haverićeve knjige.
„Vidjeli smo da je Mustafa Busuladžić najavljivao jednu takvu alternativnu budućnost, podmlađeni svijet koji se rađa iz duha Mein Kampfa. Ako i stoji da on te 1943. godine još nije mogao sagledati ishod svjetskog rata, pa je svoj hrvatski narod gurao u tabor koji će se pokazati kao gubitnički, to ne vrijedi za Ismeta Kasumagića, koji u »Sjećanjima na Mustafu Busuladžića« što zaključuju izbor iz Busuladžićevih spisa razmatra jedan poželjan scenarij koji se, na njegovu žalost, nije ostvario:
Kamo sreće da je Busuladžićeva knjiga »Muslimani u Sovjetskoj Rusiji« otvorila oči Bošnjacima još rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava. Da zlo bude još veće, neki nazovi-muslimani ni dan-danas ne vide korijene svega zla. Očajavaju, snebivaju se i ne znaju šta da rade.
Ova spekulacija sjajno ilustrira umne kapacitete i sposobnost anticipacije istaknutih »muslimanskih intelektualaca« kojima bosanski muslimanski subjekt već sto pedeset godina povjerava donošenje historijskih odluka što određuju njegovu sudbinu. Zaista, šta bi se do dogodilo da se neki bosanskohercegovački muslimani nisu poveli za komunistima, nego da su svi listom pošli za Mustafom Busuladžićem i priključili se, u orijaškoj borbi, Njemačkoj i njenim saveznicima? Čini se da Kasumagić vjeruje da bi to promijenilo ishod rata. Zamislimo načas: Nezavisna Država Hrvatska na pobjedničkoj strani. U toj konstelaciji, istina je, Bošnjake sredinom 1990-ih ne bi zadesio genocid, naprosto zato što Bošnjaka tada ne bi bilo. Kao što ih nije bilo ni rane 1943: u to vrijeme, mnogi istaknuti islamizirani Slaveni, od Edhema Mulabdića i Hamdije Kreševljakovića preko Mehmeda Handžića do Alije Nametka i Mustafe Busuladžića, smatrali su sebe Hrvatima, tako su na njih gledali i tadašnji hrvatski političari, i u pobjedničkoj NDH ništa ne bi moglo zaustaviti nacionalnu asimilaciju.
No taj je scenarij svakako nevjerovatan: nikakvo »pravilno organiziranje« muslimana, nikakvo »pravovremeno poduzimanje svih mjera« ne bi promijenilo vojno-političku sliku Balkana, i u proljeće 1945. Jugoslavija bi se našla s istom komunističkom vlašću. S jednom razlikom: da se neki bosanskohercegovački muslimani nisu poveli za komunistima, nego da su svi, na radost Ismeta Kasumagića, pošli za Mustafom Busuladžićem, u strukturama te poslijeratne komunističke vlasti ne bi bilo Avde Hume i Osmana Karabegovića, Šefketa Maglajlića i Nijaza Dizdarevića, Džemala Bijedića i Hasana Brkića, Raifa Dizdarevića i Hamdije Pozderca… Izvjesno je da ni u toj konstelaciji Bošnjake sredinom 1990-ih ne bi zadesio genocid, zato što Bošnjaka ni tada ne bi bilo. Jer, mnogi su razumni ljudi u to vrijeme smatrali – bez zlih namjera, i u skladu s raširenim učenjem da vjerska pripadnost ne može biti osnov nacionalne posebnosti – da islamizirani Slaveni treba nacionalno da se opredijele kao Srbi ili Hrvati, a sa autoritarnom republičkom vlašću sastavljenom od komunista Srba i komunista Hrvata ništa ne bi stajalo na putu tom projektu.
Otud je Kasumagićeva spekulacija o alternativnom ishodu u kojem »nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava« potpuna besmislica, tipičan intelektualni proizvod sarajevskih minder-simpozijuma na kojima »muslimanski intelektualci« već desetljećima ponavljaju, svim retoričkim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, nesavršenstva svijeta: da se 1941. neki bosanskohercegovački muslimani nisu poveli za komunistima i založili svoje živote, danas ne bi bilo nikakvih »nas« u čije ime bi Ismet Kasumagić mogao da za bilo čime žali. (Da se moj otac oženio nekom drugom ženom a majka udala za nekog drugog muškarca, kakav bih bio ja?)
Što Bošnjaci ipak postoje, zasluga je bosanskohercegovačkih komunista s imenom orijentalnog porijekla, koji su desetljećima radili na promjeni paradigme i »priznavanju«, na promjeni naslijeđene percepcije, na promjeni nastavnih planova i programa, na informativnoj i radiodifuznoj decentralizaciji, na promjeni kadroviranja i nacionalnom ključu« u osjetljivim državnim službama, tako da je »muslimanskim intelektualcima« suđenima u Sarajevskom procesu 1983. i njihovim sljedbenicima ostalo samo da deset godina kasnije na nekom opskurnom saboru promijene nacionalno ime, i da kažu komunistima »hvala« (što oni, naravno, nikad nisu učinili!)“ (str. 92-94)
Mogu li ćafiri biti u pravu?
U narednim poglavljima, Divlja nauka i Lijepa književnost i ljepša prošlost Haverić se češće pojavljuje u samom tekstu kroz gorku ironiju i britke komentare koje ima kroz cijelu knjigu. Međutim, u navedenim poglavljima ovi komentari imaju i više značenje u cjelini jer odlično figuriraju kao otklon od suhih, a pri tome pseudonaučnih, pokušaja bosanskog muslimanskog subjekta da svoje neuroze, laži, falsifikate, iskrivljenja, konstantnu hipokriziju i nedosljednost odjene u naučno ruho. Drugim riječima, obilje materijala koji potvrđuje ove epitete se i može samo sarkastično odbaciti i dati neki ironičan komentar. Da bi se, međutim, pokazala patološka sklonost ka iskrivljavanju i neupitnih historijskih fakata bitni su upravo ovi komentari poslije kojih dolaze uobičajeno još porazniji pokušaji bosanskog muslimanskog subjekta da crno predstavi bijelim.
Haverić dekonstruiše narative sa više aspekata. Pristajući uslovno na logiku Rizvića on pokazuje unutrašnje nedosljednosti u iskazima samog Rizvića. Već smo vidjeli neke od primjera a možemo tome dodati pored Nametka i Bašeskiju kao i Kreševljakovića. Kada Andrić uzima Moriće kao motiv u pripovijetci Put Alije Džerzeleza Rizvić će prigovoriti što nije uzeo likove iz narodne balade. To je isti onaj Rizvić u istoj knjizi koji je prigovarao Andriću da uzima iskrivljenu sliku i da treba uzeti neiskrivljenu sliku, odnosno, historijsku sliku Bošnjaka. Pa iako je Andrić uzeo historijsku sliku Morića kao razbojnika, kako ih vide i Bašagić i Bašeskija, Rizviću je jedino načelo da se ne slaže sa Andrićem, pa tako ni sa samim sobom niti sa zdravim razumom. Na isti način Rizvić prigovara Andriću da je koristio izvore neprijatelja austrijskih, iako je Kreševljaković kao historičar koristio iste izvore, pa sa tim nema problema. Zatim Haverić napušta tu logiku nakon dokazivanja unutrašnjih kontradikcija i koristeći se ozbiljnim studijama pokazuje da Rizvićevo djelo je zapravo pseudonaučna konstrukcija i da ne odgovara književnoteorijskim postulatima. Ograničen temom i ciljem neke stvari su propuštene pa čitalac može širu sliku stvoriti čitanjem Zbornika radova sa naučne konferencije u Travniku na temu Andrića.
Na prethodno opisan način Haverić dekonstruiše i radove Nijaza Durakovića, Enesa Karića,Vahide Šeremet zaključujući:
„Taj mentalitet, koji ima svoju populističku kao i elitističku, teološku kao i sekularnu, učevnu kao i barbarogenijsku formu u osnovi je plemenski, i njemu kao mjerilo akata služi primordijarna kulturno-biološka pripadnost aktera, tj. odgovor na eliminatorno pitanje »jesu li naši ili njihovi?«. Rizvićeva studija – djelo sve u svemu sramno upravo zato što svojim obimom i lažnom dokumentiranošću daje binarnom kodu »naši – njihovi« privid naučne ozbiljnosti – učvršćuje moralni relativizam bosanskog muslimanskog subjekta: cijeli jedan naraštaj odgojen je da Andriću prigovara zbog stvari koje nikome ne smetaju kod Bašeskije, Bašagića ili Kreševljakovića, i Bošnjaci će nastaviti da preziru najvećeg južnoslavenskog modernog pisca zbog stavova koji se u njegovom djelu ne mogu naći, samo zato što je Ivo, i da daju ulicama, školama i kulturnim manifestacijama ime jednog osrednjeg autora, ne optužujući ga za iste takve stavove koji se u njegovom djelu mogu naći, samo zato što je Edhem. (str. 193-194)
Tražeći drugačije mišljenje pokazalo se da autori poput Nedima Filipovića, Envera Redžića, Nerkeza Smailagića pa sve do Skendera Kulenovića predstavljaju onu svijetlu stranu zbog koje su Bošnjaci u vrijeme Jugoslavije doživjeli najveći stupanj prosvijećenosti. Uprkos tome, današnji Bošnjaci doživljavaju nanovo regresiju gdje ih kulturne, akademske i političke elite vraćaju u stanje predmodernog doba.
Da bi poništio neporecive uspjehe u nauci, politici, književnosti et cetera bosanski muslimanski subjekt se počeo pozivati na duhovne vrijednosti koje on, navodno, posjeduje u bezgraničnim količinama.
Zahvaljujući tim narativima, mnogo češće nego se to moralo desiti, Bošnjaci su gubili glave slušajući narodne tribune koji ih pozivaju da postanu šehidi a sami su bježali pred neprijateljem. Haverić ovdje daje precizne podatke o tome pa tako Mustafa Busuladžić, Salih Vilajetović (Hadži-Lojo), Ahmed ef. Svrzo, muftija Mehmed Šemsekadić do Nedžada Latića su redom pozivali muslimane da gube glave, iako u nekim slučajevima nije bilo ni teoretske mogućnosti pobjede, dok su oni sami bježali i nisu ni pomislili da plemenito poginu.
Savitljivost stavova nije zaobišla ni političku elitu pa tako Haverić lucidno zamjećuje.
„Izetbegović ne mora da strahuje da će ga iko ikada prozvati zbog očitog falsifikata kakav predstavlja tvrdnja da su u Prvom Svjetskom ratu bosanski muslimani, našavši se stjecajem povijesnih okolnosti na strani Austro-Ugarske i Njemačke, vodili borbu za demokratiju i ljudska prava a ne za očuvanje carsko-kraljevskog apsolutizma. Jer, bosanski muslimanski subjekt, isti onaj koji već desetljećima vjeruje da se Abdulah Kaukčija protiv Austrije borio za nezavisnost Bosne a ne za njenu zavisnost od Osmanske Carevine, toliko je navikao na akrobatiku bošnjačkog duha u socijalno-političkom životu i u historiografiji koja taj život bilježi, na radikalne zaokrete u vrednovanju prošlosti i na »uvjerljiva« opravdanja činjenice da se, nastojanjem svojih elita, u modernoj povijesti uvijek nekako nalazio među reakcionarima i na gubitničkoj strani, da neće vidjeti ništa neobično u tome što Alija Izetbegović svoj snishodljivi poziv u pomoć upućuje »Austrijancima« iste godine (istog mjeseca? istog dana?) kada izlazi studija Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, toliko važna za bošnjački identitet, u kojoj Muhsin Rizvić pretke onih od kojih se pomoć očekuje naziva »višestoljetnim austrijsko-kaurskim neprijateljem«“
U navedenom govoru koji je održan na 79. godišnjicu bitke na Melleti protiv Italije a u kojoj su učestovali i Bošnjaci, Izetbegović nikako da uveže da su se Bošnjaci malo ranije borili protiv Austro-Ugarske Monarhije, da to nikako nije mogla biti demokratija kad postoji monarh, te da ljudska prava zvuče smiješno u tom kontekstu. I na sve to u državi koju vodi se Austrijanci imenuju kaurima.
Na primjeru Austro-Ugarske Monarhije najvidljivija je hipokrizija bošnjačke elite koja je redovno vodila politiku koja je samo išla na štetu vlastitom narodu. Ostaje izvan razumnih obrazloženja kako je u 40-ak godina više puta prepravljen odnos, ispisana nova historija i dati novi mitovi od strane bošnjačke elite. U nastavku Haverić će ponovo tematizirati novije vrijeme, učešće Mustafe Cerića ili Džemaludina Latića i prepoznati iste sklonosti koje prate bošnjačku kulturnopolitičku elitu kroz posljednjih 150 godina.
Knjiga Kritika bosanskog uma Tarika Haverića vrijedno je štivo koje će nesumnjivo da suoči čitatelja sa činjenicom da uzroci problema leže u vlastitim redovima, među onom nacionalističkom oligarhijom, kvazinaučnom akademskom elitom i publicističkim javašlukom koji zarad vlastitih interesa prekraja historiju i argumentaciju na dnevnoj bazi. Takva nastojanja vidljiva su danas kada uznapredovali bošnjački nacionalizam panično pronalazi neprijatelje u svakome, za sve neuspjehe krivi druge dok istovremeno na tehnološkom, naučnom i humanističkom planu gubi bitku za bitkom i ostavlja Bošnjake da gledaju drugima u leđa. Takva politika će se, po neumoljivoj logici povijesti, srušiti na glavu upravo Bošnjacima a njihovi „prvaci“ će se na ovaj ili onaj način opet razbježati i pronaći neku novu tursku ostavljajući Bošnjake da bez ičega opstanu.
(Suad Beganović, Prometej.ba)
