Ivan Žilić: Licemjereje političara ogoljeno do srži

U to da je u BiH odavno nešto (skoro pa i sve) trulo, osobno se uvjerio Ivan Žilić, Varešak po podrijetlu koji je obogatio izumom za automobilsku industriju. Žilić kao pravi domoljub i naše gore list, zarađene milijarde rado bi uložio u BiH ali mu ne uspijeva poslati ni za njega mizernih pet tisuća eura pomoći vareškim umirovljenicima i osobama u stanju socijalne potrebe.

(“Bobovac” – Razgovarao M. Marijanović)

Intervju kojeg su sa Žilićem uradili novinari lista “Bobovac” do kosti ogoljuje licemjerje pojedinih bh političara, od općinske do federalnih razina vlasti ali i biznismena i političara iz “Lijepe naše” na čelu s bivšim hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem. Žilić iznošenjem vlastitih neugodnih iskustava, kako ih on naziva katastrofalnih, bez pokušaja uljepšavanja govori otvoreno o nemoralnim i kriminalnim ponudama koje je dobio nakon što je iskazao želju ulagati u BiH i Hrvatsku i servisirati vanjske dugove dviju država.

Pri nastojanju da institucionalno zaštiti eventualne investicije, kao i kreditna sredstva koja bi plasirao u regiju, Žilić se sudario s mentalitetom balkanskih biznismena i političara kojima transparentnost nije ni u peti.

Poštovani gospodine Žiliću, tri mjeseca nakon što smo Vas predstavili u “Bobovcu” vrijeme je da načinimo jedan rezime, da saznamo što Vi imate kazati o ponudama koje Vam donose ljudi s naših prostora, pa i kad je riječ o političarima, i o poslovnim ljudima; dakle, jeste li imalo zadovoljni, ima li ičega konkretnog u tome?

Kako da vam i gdje da počnem? Možda je najbolje početi na kraju. Rezime je, iskreno rečeno, katastrofalan. Političari koje sam ovdje primio su sto posto katastrofa.

Načelnik Avdija Kovačević od 20. decembra blokira 5 hiljada eura moje humanitarne pomoći Varešu, iako sam mu rekao da, nezavisno od religije, podijeli novac ljudima kojima je pomoć neophodna. Taj mi se novac iz banke odozdo vratio već tri puta, zato što mi on već treći put svjesno šalje pogrešan broj računa odnosno IBAN i SWIFT. Time je načelnik Avdija Kovačević svjesno oštetio 100 penzionera Hrvata i Bošnjaka kojima sam ja htio u ovim teškim danima dati po 50 eura.

Zatim, pojavili su se Kanađani koji su meni nudili da zajednički kupimo rudnik Vareš, pošto su oni navodno u posjedu tog rudnika, za nekih 400 miliona eura. Ja sam rekao da ću to uzeti u razmatranje i onda sam poslao to gospodinu Avdiji Kovačeviću. On je meni stavio do znanja da ti ljude uopšte ne postoje, da je to već odavno prodano nekome u Srebrenik.

Ja sam načelniku Avdiji Kovačeviću lično dao moje papire, u vrijeme mog intervjua za bosansku Face TV, od porezne uprave Luxembourga. A on je mene prijavio kod policije u Luxembourgu. Po njegovom mišljenju, ovi papiri koje sam ja njemu dao su falsifikati. Luxembourška policija mu je to demantovala.

Potom je on meni preko Facebooka zatražio prijateljstvo, koje sam ja odbio.

Znači, sada je jasno, načelnik grada Vareša Avdija Kovačević sve je učinio da bi spriječio ulazak moje humanitarne pomoći, kao i mog i drugih kapitala u Vareš. Njegov zadatak je da Vareš kao grad unazadi i od njega stvori selendru.

Već tri mjeseca gospodin Dubravko Tomljanović zahtijeva od mene da primim gospodina Stipu Mesića. A preporuka su mu gospoda Zulkani Asipi i Islami Bujamir. Gospodin Tomljanović traži od mene da ja napišem gospodinu Mesiću pismo namjere i da ja njega u tom pismu pozovem kod sebe. I onda žele da ja gospodina Stipu Mesića u Luxembourgu zvanično osiguram kod njegovog dolaska. Meni se čini da se gospodina Stipe Mesića Nijemci žele riješiti. Ako mu se nešto dogodi ovdje u Luxembourgu odgovaram ja, pošto je on svoj zadatak izvršio i više ga Nijemci ne trebaju.

Što se tiče Jerka Ivankovića Lijanovića, on je zaista katastrofa. Kad je bio ovdje, prvi dan mi je objasnio kako je država u teškim dugovima, onda je rekao da ima privatnih dugova u kompaniji. Ponovio sam da sam spreman državi prenijeti pet milijardi eura, da odemo kod javnog bilježnika ovdje i da država to prihvati, i onda država cijelo vrijeme kontroliše moj kapital, tako da je manipulacija neizvodljiva.

Njegov privatni kredit od 70 miliona kod Hypo Alpe Adria banke, prihvatio sam da regulišem. Rekao sam: u redu, možemo se dogovoriti. Kao prvo, morate mi stvoriti kontakt sa Hypo Alpe Adria bankom da se s njima dogovorimo, pošto je to vaš dug. Znači, da li će vas pustiti iz tih dugova to zavisi od njih, a ne od vas. Dogovorili smo se, sve u redu. Drugi dan je došao ponovo i kaže mi, zaboravite sve ono što smo jučer pričali, ja imam već drugu ideju: znate šta, dajte mi pet miliona i ja ću vas napraviti predsjednikom! Odgovorio sam mu da može sam da radi to predsjedništvo jer ja imam dovoljno posla ovdje. Osim toga, zašto da se ja kriminalizujem s mojim novcem!? Znači, s nekim bi se on dogovorio, on bi želio da ja potplatim nekoga kako bih ja postao kriminalac. Odmah sam mu to izbrisao iz glave. Onda je rekao da možemo kupovati hrvatske državne obveznice preko predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića, rekao sam mu i na to – zašto ne. Možemo probati s dvadeset miliona, kaže on, rekoh mu: gospodine, probati se ne može, da se tako izrazim, praviti dijete, nego dijete se ili pravi ili ne pravi. Hoćete li vi sa mnom raditi obveznice, da radimo, a probati – to ne postoji. I tu smo završili, on je rekao da će se meni još javiti, ali ja više nisam dizao slušalicu. Odbio sam svu njegovu poštu i suradnju zato što ja ne želim sebe kriminalizirati, prema tome on je za mene završena stvar.

Zatim, u ime Vjekoslava Bevande došli su Eugen Šušak i još jedna djevojka, prikazali su mi stanje Bosne i Hercegovine, projekata je mnogo, i to dobrih, zdravih projekata. Sve smo okvirno razmotrili i najavili su mi za sljedeći dan gospodina Bevandu.

Sljedeći dan došao mi je gospodin Živko Budimir, što me malo iritiralo. Nisam znao o čemu sad pričamo. Gospodin Živko Budimir kaže mi on ima jednu dobru stvar, a to je kupovanje aluminijskog kombinata u Mostaru. On ne spominje Bevandine projekte, nego ide s nečim novim. Rekao sam mu: može, ali moramo ipak preko države. Onda je on predložio da se to preko banke odradi. Pošto ja nisam upućen u sve te stvari dole, on je rekao da idemo preko Hercegovačke banke i Hercegovina osiguranja koji su pod stečajem. Rekao sam, može ako je sve čisto. I šta se pojavilo kod njega, ja saznam naknadno da ta dva subjekta nisu pod stečajem nego su već prije otprilike deset godina likvidirani i da se tu ne može više ništa pokrenuti. On je meni pokušao, tako reći, prodati likvidirane stvari. Uglavnom, on je meni javio da je već sve pripremio preko stečajnog upravitelja banke Hamida Tipure i osiguranja Josipa Prskala. Kao prvo je otišao u Bad Homburg gdje je on, po njegovim riječima, suvlasnik firme “Budimir export-import”, odakle je sa svojim advokatima otišao u Düsseldorf u centralu Ergo osiguranja koja meni duguje novac, i otamo on mene zove. Kaže, ja sam upravo u svom birou, ja sam pregledao stvari, sve je u redu i možemo početi raditi. Vidim, zove me s njemačkog broja telefona (0049) i znam da je to Düsseldorf (0211), centrala Ergo osiguranja, Nijemci. I pitam ga, onako, da li je Nadi, njegovoj sekretarici, dao kolače koje sam poslao, kaže: pa kad je vidim, dat ću joj. Znači, cijelo vrijeme je on bio u Njemačkoj, 300 kilometara od mene, od Luxembourga, nije se uopšte udaljio dole i nije razgovarao s ljudima dole nego pripremao tu s Nijemcima zajedno igru protiv mene. Tako je on spriječio ulazak moga kapitala u Bosnu i Hercegovinu. Da li je to radio uz suglasnost Bevande, to nisam ni pokušao da razjasnim. Pitao sam ga usput, kako je on s gospodinom Lijanovićem, kaže: to mi je dobar prijatelj. Znači, oni su vjerovatno direktno od Nijemaca plaćeni, da spriječe pomoć Bosni.

Predstavnica Grada Zagreba u Bruxellesu, gospođa Ines Sabalić mi je dovela, u ime gradonačelnika grada Zagreba Milana Bandića, njegovog pročelnika, gospodina Miru Lacu, na pregovore. Gospodin Laco mi je objasnio da grad Zagreb ima 370 miliona eura duga sa 9 posto kamata. 70 miliona eura je kratkoročni dug, a ostalo je srednjoročni dug. Poslije dužeg konstruktivnog razgovora dogovorili smo se o modalitetima. Ja plaćam tih 370 miliona eura odmah, a oni meni to vraćaju uz jedan posto kamate, sljedećih trideset godina. To je bio konačni dogovor. Tri dana kasnije, javlja mi se gospodin Laco. On mi kaže da se on s Bandićem konsultovao i da su došli na mnogo bolju ideju. Ja ću njihove obveznice u količini od 370 miliona eura prvo na berzi otkupiti, a onda će oni to od mene otkupiti s 15 procenata više. Odgovorio sam mu, da imaju pare oni bi tih 15 procenata u svoj džep stavili, a ne meni poklanjali. Tako da je i ovo bio jedan nedoličan način precjenjivanja vlastitih mogućnosti, te je i ta prilika propala.

Što se tiče biznismena koji su dolazili ovdje mogu reći isto da su devedeset posto katastrofa. Mogu da govorim recimo o Todoriću, koji je dole poznat kao najbogatiji Hrvat s 581 milion eura. Ali meni su došli njegovi predstavnici Piruška Canjuga i Zdravko Marić i oni su meni predstavili da imaju 600 miliona eura duga. Trebaju da to podmire, a onda bi željeli da preuzmu slovenski “Merkator” i imaju jedan plac od 140 miliona eura u Zagrebu. Dogovorili smo se da idemo redoslijedom i precizirali četiri tačke plana kako da se radi. Prvo će se skidati 600 miliona eura, pošto je to konkretno i može se relativno brzo odraditi. Poslije toga ćemo ići na “Merkator” pošto je to dugoročno, slovenska vlada je vlasnik što znači ne možemo preuzeti nego moramo s njima pregovarati, a onda ćemo pričati o 140 miliona eura ulaganja u Zagrebu. Šta se događa: dva dana kasnije oni meni kažu, ja kupim od “Merkatora” 140 miliona obveznica i oni odmah kreću prema “Merkatoru”. Ja sam tada pozvao gospođu Canjugu i pitao sam da li smo mi negdje u raskoraku jer smo dogovorili drugačiji redoslijed poteza. Onda mi je ona rekla da je naš posrednik Nedžad Haznadar obavijestio njih da sam ja promijenio mišljenje i da ćemo raditi tako. Objasnio sam joj da ja to nisam rekao i da su me trebali direktno pitati ako su primijetili da se mijenja plan. Tako da sam i tu morao odmah zaustaviti sve.

Onda mi je dolazio Vicenzo Blagaić s projektom “Hrvatski san”, to je projekat u Hrvatskoj, dole na Pelješcu, njega niko ne zna, ali on je pokušao meni nešto objasniti i to sam isto tako odbio.

aznadar mi je doveo još dvojicu advokata, jednog Tomislava Orehovca iz Zagreba, on mi je ispričao da on ima 20 advokata i odmah mi donio ugovor da sa mnom potpiše, da će oni mene ubuduće u Hrvatskoj zastupati. Pitao sam ga da li poznaje evropsko pravo, kazao je da ne poznaje. Rekao sam: gospodine, vi ste došli ovdje i imate, tako reći, vozačku dozvolu za moped, a hoćete da vozite autobus. To je nemoguće, znači zaboravite tako nešto.

Dolazili su mi ljudi od “Gredelja”, to je jedna velika mašinska fabrika za vlakove, u Zagrebu, došli su Ilija Tolić, Pero Hrkać i profesor Ljubo Jurčić, pokušali su da mi prodaju taj “Gredelj”, ja sam to isto prihvatio, ali sam rekao ako je pod stečajem onda se zna – stečajni upravitelj ima cifru šta košta “Gredelj”. I tu je bio taj Pero Hrkać, ali nije htio da kaže kolika je cifra. Ja mu kažem, pa kako ću ja s vama kupovati? On meni veli: dođite vi dole i uključite vaše advokate dole. Kakve advokate uključivati, ja ih ne trebam ako je sve neosporno, kupuje se i tek za razradu prenošenja se uključuju advokati. Vi ako imate sve čiste papire, nemate šta advokate tražiti. I oni su mi već nekoliko puta eskivirali, tako da sam ja i to blokirao.

Dolazila mi je neka “Meta” grupa iz Slovenije, koji su isto tako nešto pokušavali, ali nema ništa.

Imao sam još nekoliko sastanaka s našim ljudima, ali mogu iskreno da kažem: naši poduzetnici su manje-više u ogromnim dugovima. Kao recimo Mujo Selimović iz Sarajeva, i on mi je tu dolazio s nekim, oni su došli privatnim džetom da mene fasciniraju, ali ima 170 miliona duga, kažem mu ja: u redu, otplatimo to kod Hypo Alpe Adrije, on kaže: može, ali samo preko mog računa. Ja mu velim: pa jeste li vi normalni, vaš račun je blokiran, ako ja uplatim na njega znači sve je nestalo!? To mu je bio jedini uslov, ja sam mu rekao: ako je to uslov, onda doviđenja, tako da sam se i s njim razišao na takav način.

Sve u svemu, moj rezime je da sve što sam dosad pokušavao odraditi s našima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije jest nula.

Osim toga, neki Jusuf Jevtić pokušava neki pritisak da vrši, on hoće na silu da ja s Aleksandrom Tičićem i Milom Đukanovićem pregovaram. Aleksandar Tičić kaže meni da je Jusuf Jevtić napisao jedno pismo namjere za mene u vezi mojih investicija u Crnu Goru. I tu sam rekao: oprostite, meni je to nepoznato, uglavnom sam i to stopirao.

Ja mogu samo da se zahvalim medijima koji su do sada ipak koliko-toliko objektivno prikazivali stvari, ali, inače, ono što ja trebam i što moram opet ponoviti jest da ja želim državi dati pet milijardi i da ona kontroliše moj novac, a ne da dolaze neki političari, da njih tako reći potplaćujem, da bi oni ostvarivali svoj interes. To meni nije potrebno.

Spomenuli ste da, unatoč svim tim promašenim misijama s kojima su pojedinci različitih profila i interesa dolazili k Vama, ostajete kod svoje ponude državi Bosni i Hercegovini. No, kad je dolazio predstavnik predsjedatelja Vijeća ministara gosp. Šušak jeste li se tada dotaknuli Vaše ponude koju smo mi prenijeli u prosinačkom broju “Bobovca”, i koji je stav bh. vlasti po tom pitanju; pitam Vas ovo jer tu informaciju nismo mogli dobiti od njih, a tražili smo je u više navrata?

Da, on se osvrnuo na to i oni su rekli kad se vrate dole da će mi o tome javiti, ali do sada ja ništa nisam dobio. Ja sam to očekivao, i očekujem, jer on je meni najavio dolazak Bevande, a došao je Budimir i tu je sve stalo. Tako da bi gospodin Šušak trebao napokon javiti meni šta oni dalje misle. Ja mogu reći samo da su Lijanović i Budimir svojim dolaskom doveli državu u jedno vrlo loše svjetlo kod mene. Dakle, Bevanda mora lično to raščistiti i dignuti naš kontakt na dostojan nivo.

Da se sada vratimo Varešu i onim projektima koji su Vam upućeni od strane načelnika Avdije Kovačevića. U kojoj je to fazi, kakvi su izgledi da se barem ti projekti ili projektne ideje ne upropaste ovim mešetarenjem koje se događalo oko Vas?

 

Pa, ti projekti su realni i s moje strane ostaje spremnost da ih se pokuša što prije realizovati. Još uvijek sve zapinje na tome kako ću ja, preko državne vlade ili preko nekoga drugoga, ući s kapitalom dole. Recimo, bilo bi mi drago da u centru Vareša napravim shoping centar, da se tu podigne baš nešto lijepo, ali to se može napraviti samo ako vlasti odobre. Ja nemam pravo, tj. ne želim da perem novac u Bosni. To govorim jasno i glasno. Jer vi ne smijete preći iznos od 10 hiljada eura, a da ne prijavite. Dakle, ja trebam legalan ulazak dole i odobrenje vlade za bilo šta, pa i za shoping centar koji bih volio u Varešu napraviti. Ja ne mogu sad, na primjer, uložiti ni u gradnju autoputa milijardu i po, toliko košta jedan dio trase kako su mi prezentovali, jer kako ću ja ta sredstva ubaciti?

Meni bi ipak bilo najdraže kad bismo se vratili onome što sam preko vašeg lista ponudio još u prvom razgovoru s vama, a to je da izmirim vladine odnosno državne dugove. Tako da onda vlada prema meni, tako reći, razvuče te dugove na trideset godina, uz jedan posto kamate i tri posto glavnice. I sav taj novac koji bi vlada meni vraćala, ja bih stavio dole u Bosni na banku i to ćemo onda preusmjeravati na financiranje malih projekata. Znači, vlada indirektno uplati to i damo to narodu za normalne projekte od milion, dva, pet, ili sto hiljada, pedeset hiljada i tako dalje.

Prigoda je da Vas javno izvijestim da smo mi kroz pisanje “Bobovca” također prenijeli Vašu poruku u kabinete premijerâ na federalnoj i na kantonalnoj razini. U kantonalnoj vladi su bili ekspeditivni i dobili ste pismo s četiri projektna prijedloga, međutim sad je problem što je kantonalna vlada kolektivno u ostavci. Federalna vlada se nije službeno oglasila niti htjela odgovoriti na naše novinarske upite. Kako gledate na te dvije instance?

Iskreno rečeno, jedino dobro je što se nešto kreće. Što se tiče kantonalne stvari, oni su meni zaista projekte dali, to je sve lijepo, ali ja volim kad pregovaram s nekim da ga vidim, da bi mi onda nastavili pismeno kontaktirati. A ne obratno. Da zaključite posao i projekat vi se morate prvo s čovjekom vidjeti i s njim se par sati družiti da bi onda znali kako on funkcioniše. Poslije toga mi možemo pričati o drugim stvarima, ali prva i najvažnija stvar je ipak da ja trebam dogovor s vladom Bosne, da se ulazak novca ne napravi ilegalno i da se ne pere novac. Ja ne želim sutra probleme i zato hoću s vladom da se dogovorim kako da se taj novac legalno prebaci dole. Drugačije neću pristati, ni za pet centi, i to ne treba uopšte diskutovati.

Dosad su Vam se obraćali mnogi, i Varešani i drugi, dakle dobili ste preko e-maila veliki broj molbi za podršku projektima. Jeste li pomalo već zatrpani i koji je Vaš jedinstven odgovor za sve njih?

Bilo je u svemu i nekih dobrih projekata, često i presitnih koji su meni nuđeni, ali ja nisam mogao sve ljude ovdje da prihvatim. Moji ljudi koje imam su to malo pregledali, ali opet na kraju moram ja to sam pogledati. A imao sam otprilike oko pedeset posjeta ovdje, nekad i po dvije delegacije dnevno, i ja sam tri mjeseca sve druge tekuće poslove i projekte stavio na stranu da bi njih primao, a ispostavilo se da sam izgubio vrijeme.

Ali ja stojim iza onoga što sam vam i u prvom razgovoru rekao, a to je: spreman sam pomoći svakome tko ima zdrav projekat, međutim bez pokretanja vlade i legalizovanja mojih investicija preko vlade još uvijek nemam načina da pomognem. Sve dok je vlada pasivna, ona mene sprječava da pokrenem transfere i, ako mi ne odriješi ruke, ja ne mogu ništa napraviti dole. Dolazak Eugena Šuška iz Bevandinog kabineta ovdje kod mene je bio samo jedan mali početak i ja očekujem da se dalje pokrene nešto.

Što je suprotan scenarij, recimo u slučaju da iz kabineta predsjedatelja Bevande, evo, i nakon što ste ponovili svoju ponudu, ostanu indolentni, da Vas više ne kontaktiraju i ne pokrenu stvar s mrtve točke, gdje ćete tada preusmjeriti sredstva nuđena Bosni i Hercegovini?

Ja imam dovoljno ponuda za investiranje i nemam uopšte problema tamo gdje vlade rade sa mnom i kontrolišu mene i moj novac. To je ono što bih ja želio postići i dole u Bosni.

Kako gledate na najnoviji razvoj situacije u BiH, mislim pri tome na nemire i nezadovoljstvo kod naroda koje je eskaliralo čak i paljenjem nekih institucija? Je li to po Vama znakovito na određeni način, sad kad i sami imate iskustvo s bh. političarima?

Dobro je da narod uvidi što se radi oko njega i da politika koja se vodi nije u redu. Po mom mišljenju to je ipak malo organizovano od strane Austrije i Nijemaca, da dokažu kako smo mi kao narod zaglupili i da je naša vlada preglupa da vodi nas. Taj dokaz su sada i dobili, jedino što je narod shvatio. Tu se sada mora nešto mijenjati. Ovo razvlačenje po Daytonskom ugovoru je, tako reći, da bi nas bolje kontrolisali, i ne samo kontrolisali, neka kontrolišu, nije problem, nego ovim se muči narod. Narod treba biti socijalno obezbijeđen i da ima bar minimum normalnih uslova za život. A to stanje dole ne vodi ničemu.

Dakle, moje mišljenje je da Bosna i Hercegovina mora stati na svoje noge i treba imati jednog predsjednika. To možemo postići samo ili pritiskom na Austriju i Njemačku od strane Evrope, evropskog parlamenta, da oni tu ne izigravaju 1914. godinu i treba se, na primjer referendumom, izboriti da jedan predsjednik stoji iznad cjeline.

Bilo je najava, koje su, doduše, plasirali neki drugi mediji da bi dobili na ekskluzivnosti, da ćete doći u BiH pa i u Vareš. To je dodatno podgrijalo očekivanja kod ljudi, međutim, čini se da to još nije izvjesno?

Štogod su najavljivali, ja samo mogu da kažem – praznih ruku ne mogu doći. To vam iskreno kažem, i neću tako doći. Kad bude razloga, recimo potpisivanje nekog ugovora, početak nekog rada, samo s takvim povodom mogu doći i pogledati ljude u oči. Želim da to shvate i u vladi, da se stvori razlog i da sve bude transparentno pa ću ja onda vrlo rado doputovati. I neka onda vlada mene fino kontroliše, ali time onda i ja kontrolišem vladu i s mojim novcem ne može pobjeći. Ponavljam, ja želim transparentnost, samo tako možemo raditi i napredovati. I zemlju ponovo staviti na noge.