logo
bios

Ivan Markešić: Zašto papa Franjo, usprkos Čovićevim pozivima, nikada neće doći u Mostar

Objavljeno prije 2 mjeseca . u ned, feb 23rd, 2020
ZAGREBAČKI PROFESOR IVAN MARKEŠIĆ ZA „SB“: Zašto papa Franjo, usprkos Čovićevim pozivima, nikada neće doći u Mostar; Ko je budući kardinal koji mijenja Puljića; Zašto je Milanović morao “zatražiti” pomoć Boga…!?

O sekularizmu u zemljama bivše Jugoslavije, odnosima unutar Katoličke crkve, polaganju prisege novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, posjetima pape Franje i tihom sukobu na relaciji HBK-Vatikan, za „Slobodnu Bosnu“ govorio je ugledni zagrebački sociolog religije, profesor Ivan Markešić

Postoji li uopće sekularnost u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije ili je ona samo mrtvo slovo na papiru?

Ako pojam sekularnost, odnosno svjetovnost razumijevamo u smislu autonomnosti ovozemaljske vremenom i prolaznošću određene stvarnosti, (posebno kad je riječ o društvenim sistemima kao što su društvo, država, pravo, politika, ekonomija, kultura, obrazovanje, umjetnost itd.) u odnosu na religijske institucije koje promoviraju transcendentnu nevremensku  odnosno vječnu stvarnost, doći ćemo do sljedećega zaključka: sve države nastale raspadom Jugoslavije formalno su ustavopravno sekularne države. Međutim, svaka od njih ima svoju crkvu (religijsku zajednicu) koja ima neformalni status gotovo pa državne crkve, odnosno državnih crkava. Svjedoci smo da sve te religijske zajednice običnome puku služe kao „folklorni ukras“ a svjetovnim stranačkim političkim elitama za religijsku legitimaciju promašaja u vođenju državnih nacionalnih politika.

Nismo stoga još uvijek čuli da je netko uime bilo koje od religijskih zajednica u postjugoslavenskim državama ustanovio Dan sjećanja na žrtve (nacionalno i religijski) drugih i drukčijih ili da je uime svoje religijske zajednice zatražio oprost za zla koja su onima drugima nanijeli članovi njihovih religijskih zajednica ili da je, ne daj, Bože, netko od njih pokrenuo postupak za ekskomunikaciju iz religijske zajednice onih koji su počinili zločine i koji su pravomoćno osuđeni kao ratni zločinci. Naprotiv, prononsirani ratni zločinci odjednom su postali naši momci, naši branitelji u najširem značenju te riječi, naši heroji koji su se žrtvovali za našu Naciju, za naš, a to znači za Božji narod. Bog je odjednom postao Bošnjak, Hrvat, Srbin. Ne čudi stoga da su religijskim zajednicama „njihove“ političke elite veoma zahvalne za takve usluge legitimacije počinjenog zla i za legitimaciju proizvedene mržnje i straha pa su stoga i državni budžeti postali „bezdani“ iz kojih plaćaju i preplaćuju njihove zahtjeve i prohtjeve. Strah od drugoga, ali još više strah od svojih postao je temeljna značajka postjugoslavenskih društava. Ne čudi stoga da je područje bivše države obilježeno nekim novim graničnicima koji su prekoračuju sa strahom: križevima, krstovima, minaretima, crkvama, kapelicama, džamijama. Na djelu imamo (ponajviše u gradovima) jedno – neka mi čitatelji oproste na izrazu – religijsko zapišavanje teritorija. U čemu najvećim dijelom sudjeluju predstavnici stranačkih političkih elita.

Ustoličen je novi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Iako se službeno ne izjašnjava kao vjernik, prilikom polaganja prisege morao je izgovoriti ovo čuveno: „Tako mi Bog pomogao“!?

Sadašnji tekst svečane prisege određen je Zakonom o izboru predsjednika Republike Hrvatske iz 1997. godine i u sebi sadrži zaziv: Tako mi Bog pomogao. Taj zaziv ne bi bio smetnja izabranim predsjednicima svejedno kojega vjerozakona, nego samo agnosticima i ateistima. Dakle, kako je tekst prisege zakonom određen, svatko tko priseže, svejedno je li muškarac ili žena, mora pročitati izvorni tekst bez obzira što je napisan u muškome rodu i što ima zaziv Tako mi Bog pomogao. Da se učini drukčije, prisega ne bi vrijedila. Bivša predsjednica RH, gospođa Grabar Kitarović, morala je prisežući kazati: „Kao hrvatski državni poglavar“, umjesto kao „Hrvatska državna poglavarica“. Stoga, sve dok se ne izvrše nove izmjene i dopune postojećega Zakona o izboru predsjednika RH, svečana prisega i dalje će ostati „muška“ i sa zazivom „Tako mi Bog pomogao“. A da je izmjene i dopune moguće izvršiti, pokazuje i činjenica da tekst prve svečane prisege predsjednika RH iz 1992. nije sadržavao zaziv „Tako mi Bog pomogao!“. Uveo ga je predsjednik Tuđman 1997. intervencijom u tekst prisege iz 1992.

Osim toga, kad je riječ o zazivu Tako mi Bog pomogao, odnosno o predsjednikovu traženju intervencije izvanjskih nadnaravnih sila da mu budu u pomoći u izvršavanju ovozemaljskih poslova, praktični Nijemci taj „problem“ riješili su na jako zgodan način. Članak u kojem tekst svečane prisege završava zazivom „Tako mi Bog pomogao“ („So wahr mir Gott helfe!“) nadopunjen je rečenicom:  prisega se može položiti i bez navedenog religijskog zaziva. Tako je Gerhard Schröder iz SPD-a bio prvi njemački kancelar koji je 1998. prekinuo dotadašnju tradiciju i prisegnuo za kancelara bez spomenutog zaziva. Isto je učinio i 2002. godine. U slučaju da npr. za predsjednika Hrvatske bude izabran agnostik ili ateist stvar bi bilo jako lako riješiti, ako bi za tu promjenu bila saborska većina. Tekst svečane prisege bio bi dopunjen rečenicom da prisega vrijedi i bez religijskog zaziva.

Vrhbosanska nadbiskupija uskoro dobiva novoga kardinala. Kako gledate na izbor vojnog ordinarija, biskupa Tome Vukšića, za nadbiskupa koadjutora Vrhbosanske nadbiskupije koji bi trebao naslijediti kardinala Vinka Puljića?

Biskupa, sadašnjega vojnog ordinarija, prof. dr. sc. Tomu Vukšića, profesora na Katoličkome bogoslovskom fakultetu u Sarajevu, osobno poznajem. Čestitao sam mu na nedavnom izboru. Od srca. Upoznali smo se surađujući na dva nacionalno veoma važna projekta: u izradbi prvoga sveska Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine u izdanju Hrvatskoga leksikografskog instituta BiH u Mostaru (2009) kao i u održavanju Znanstveno-stručnoga skupa „Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet“ u organizaciji  Centra za demokraciju i pravo ‘Miko Tripalo’ i Pravnoga fakulteta u Zagrebu (2009).  

Smatram da je njegov izbor jako dobro rješenje ne samo za Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini, nego i za Bosnu i Hercegovinu kao državu i društvo, što pokazuje i njegova zainteresiranost za ovu zemlju koju je uz ostalo iskazao i vlastitim knjigama.

Naime, biskup Vukšić nije populist; kada propovijeda ne galami, ne viče, ne prijeti, ne proziva, ne izaziva svađu, ne broji nacionalna i krvna zrnca svojih neistomišljenika. On nije među onim katoličkim prelatima koji žive u Bosni i Hercegovini, a Boga mole da kiša pada u Hrvatskoj. On je, koliko ga poznajem i koliko poznajem njegovo javno djelovanje, uistinu vjernik kršćanin, što se za neke iz katoličke crkvene hijerarhije ne bi moglo reći, posebno za one čije javno djelovanje nema nikakve veze ni s vjerom ni s kršćanstvom, nego s političkim nacionalno-nacionalističkim strankama. Dakle, Tomo Vukšić nije osoba koju bi neki lokalni političar mogao „kupiti“ darivanjem pozlaćenoga „pastirskoga štapa“, svjestan da bi time istodobno postao sluga u provedbi stranačke politike, posebno ako je na štetu njegovih vjernika.

Oni koji biskupa Vukšića poznaju bolje od mene kažu da je vrsni poznavatelj bosanskohercegovačke povijesti kojemu znanje ne služi za raznolika popovska dokoličarska nadmudrivanja tko je kada bio čiji vladar nego mu služi kao temelj u daljnjim nastojanjima (o)čuvanja Bosne i Hercegovine kao države. Važno je stoga pripomenuti da je 2011. imenovan vojnim ordinarijem, što je istovremeno bila sasvim jasna poruka da je Bosna i Hercegovina država koju treba izgrađivati i braniti, a ne mrviti i razgrađivati. Od Vukšića će, kažu mi, (na)učiti mnogi kako se poštuje Bosna i Hercegovina i njeni ljudi bez obzira na njihovo religijsko (ne)pripadanje.

I još nešto: biskup Vukšić je jedan od rijetkih biskupa u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj koji se u povodu prošlih božićnih blagdana spomenuo izbjeglica i migranata ističući da kršćani trebaju pomagati one koji su prognani, koji su u nevolji, a da je na državi, a ne na vjernicima, da pronađe i odredi tko od tih migranata djeluje protuzakonito. Želim mu uistinu puno uspjeha.

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović nekoliko puta se „hvalio“ kako je na audijencijama kod pape Franje pozivao vrhovnoga poglavara Katoličke crkve da posjeti Mostar i Hercegovinu. No, to se još nije dogodilo. Zašto papa ne dolazi u države u kojima su katolici velika većina stanovništva?

Kao prvo, zahvaljujući nekim crkvenim antibosanskohercegovačkim „vezama“ gore spomenuti uglednik često je gostovao u Vatikanu kako bi tamošnje crkvene vlasti uvjerio u nesnošljiv položaj Hrvata katolika u BiH, posebno u područjima gdje žive s muslimanima, ali – kako i sami navodite – uvijek bezuspješno. Razlog toga neuspjeha: tamo daleko, u vatikanskim zidinama koje imaju dobre vanjskopolitičke uši, jako dobro su upoznati s onim što se događa u Bosni i Hercegovini. I kakav je politički doprinos nominalnih tzv. „katoličkih političara“ u omogućivanju i stvaranju političkih okvira u kojima bi bosanskohercegovački katolici mogli živjeti zajedno s muslimanima i pravoslavcima. 

Dalje, za mnoge hrvatske katolike papa Franjo nije dovoljno nacionalno „osviješten“ kao njegovi prethodnici. I ti su u pravu, jer je papa Franjo kršćanin, katolik koji Katoličku crkvu ne razumijeva ni na globalnom ni na nacionalnom planu kao neku jednopartijsku nacionalnu organizaciju, nego kao veliki kišobran pod kojim svoje utočište mogu i trebaju naći svi bez obzira na boju kože, nacionalnu ili religijsku pripadnost ili pak na životnu orijentaciju. Za njega su svi ljudi Božja stvorenja. Stoga, ako kršćani žele živjeti po nauku Isusa Nazarećanina, onda ih oni trebaju prihvaćati kao svoju braću i sestre. I papa Franjo to neprestano ističe. Stoga on ne posjećuje područja u nekoj državi koja su naseljena isključivo i ponajviše katolicima, a posebno ne posjećuje područja u kojima unutarcrkveno-katolički odnosi nisu najbolji kao što je odnos između mostarskoga biskupa mons. Ratka Perića i hercegovačkih fratara, posebno kad je riječ o tzv. Gospinim ukazanjima u Međugorju.

Papa Franjo voli posjećivati države u kojima su katolici manjina. Tako je bilo i s Bosnom i Hercegovinom koju je, osim njega, u dva navrata posjetio papa Ivan Pavao II. Svi oni imaju i imali su veliko povjerenje u Bosnu i Hercegovinu, u njezine ljude – kako katolike tako i muslimane i pravoslavce i židove i ateiste – koje (povjerenje), kako se vidi, ne bi željeli prokockati oslanjajući se na većinom predizborna sitnošićardžijska lamentiranja nevjerodostojnih političara. A to znači, u Vatikanu su svjesni što za Katoličku crkvu znače Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija i Bugarska u kojima na krajnjim europskim istočnim granicama žive katolici pomiješani s muslimanima i pravoslavcima. Stoga je papa Franjo prigodom svoga posjeta BiH 2015. rekao da „Sarajevo i BiH imaju posebni značaj za cijeli svijet i da pokazuju da različiti mogu živjeti zajedno u suradnji“. Slično je činio i papa Ivan Pavao II. koji je posjetio Sarajevo i Banju Luku, tamo gdje pripadnost Katoličkoj crkvi nije osnova za političko napredovanje nego kao potvrda da je među većinskim inovjercima moguće živjeti svoje vlastito kršćanstvo

Zaključno se može reći da papa Franjo svojim posjetima Bosni i Hercegovini, Bugarskoj i Makedoniji pokazuje da on Katoličku crkvu želi učiniti crkvom koju će moći prihvatiti i smatrati svojom ne samo katolici u većinski katoličkim zemljama nego i katolici u rubnim područjima svijeta, posebno oni katolici koji se zbog svoje „rubnosti“ osjećaju ostavljeni i zaboravljeni, Crkvu u kojoj će njezini svećenici i biskupi htjeti napustiti tople odaje i doći među vjernike i ohrabriti ih da ne sustanu u ispovijedanju svoje vjere u okolnostima koje im zbog niza demografskih, ekonomskih, političkih razloga nisu nimalo naklonjene. Stoga je i moto njegova posjeta makedonskim katolicima glasio: Ne boj se, malo stado! (Lk, 12,32)!

Kardinal Vinko Puljić dvaput je bio domaćin papi Franji. Prvi put u Bosni i Hercegovini, 2015., a drugi put u Makedoniji, 2019. Što je u praksi pojam „sufraganska crkva“?

Iz povijesti znamo da je kršćanstvo u Europu došlo i preko Balkana. Iz Grčke preko Makedonije ‘donijeli’ su ga braća Ćiril i Metod. Koliko su u tome smislu oni važni za balkanske katolike govori i činjenica da su proglašeni zaštitnicima Hrvatsko-slavonske metropolije, da su hrvatski franjevci jednu od svojih provincija nazvali njihovim imenom, da je papa Ivan Pavao II. njih dvojicu, uz sv. Benedikta, proglasio suzaštitnicima Europe, i da je u prosincu 2004. ustanovio na prostoru bivše Jugoslavije Međunarodnu biskupsku konferenciju sv. Ćirila i Metoda koja obuhvaća ne samo katolike Srijemske nego i Skopske (nad)biskupije, koja je – iako osnovana još 1656., a ukinuta 1924. – ostala sufraganska Vrhbosanskoj metropoliji, to znači ovisna. O njoj ne brinu samo i isključivo iz Skopja nego iz Sarajeva, iz Vrhbosanske metropolije, pa je u tome pogledu kardinal Puljić dva puta bio domaćin papi Franji. Iako grkokatolici imaju svoju vlastitu Strumičko-skopsku eparhiju koja je izravno podložna Svetoj Stolici, oni i rimokatolici unatoč tome imaju u istoj osobi zajedničkoga dijecezanskog biskupa.

Zašto papa Franjo nikada nije posjetio Hrvatsku? Mislite li da će do toga ikada doći?

Pitanje je jako teško i na njega nemam potpun odgovor. O razlozima možemo samo nagađati. Kako znate, da bi papa posjetio neku zemlju u kojoj žive katolici, on treba dobiti dva poziva: jedan od poglavara (državne) svjetovne, a drugi od poglavara mjesne katoličke vlasti. Ako su u nekoj zemlji katolici manjina, kao npr. u Srbiji i Rusiji, tada je potrebno dobiti i suglasnost većinske mjesne religijske zajednice. Stoga nijedan papa do sada nije posjetio ni Srbiju ni Rusiju. S druge strane, svi dosadašnji hrvatski predsjednici kao i predsjednica, pozivali su papu Franju da posjeti Hrvatsku. Međutim, još uvijek – koliko je meni poznato – Hrvatska biskupska konferencija (HBK), iako su u Hrvatskoj katolici gotovo 90-postotna većina, nije uputila poziv papi Franjo da posjeti Hrvatsku.

Hrvatski biskupi nisu to učinili ni prilikom svoga pohoda „na apostolske pragove”, na grobove apostola Petra i Pavla, poznat pod nazivom „Ad limina apostolorum” koji je trajao od 12. do 17. studenoga 2018., što bi u takvim okolnostima bilo ne samo protokolarno uobičajeno nego i sasvim očekivano. Razlozi takvog odnosa HBK prema papi Franji mnogi vide u odluci pape Franje da privremeno zaustavi već uznapredovali proces kanonizacije – proglašenja svetim kardinala blaženoga Alojzija Stepinca. Hrvatski biskupi kao i najveći broj hrvatskih klerika i vjernika katolika bili su konsternirani odlukom pape Franje da u proces proglašenja Stepinca svetim uključi i vodstvo Srpske pravoslavne crkve iz Beograda na čelu s patrijarhom srpskim Irinejom, kojeg je nazvao velikim patrijarhom. U tu svrhu bile su formirane dvije komisije – jedna Hrvatsko-katolička i druga Srpsko-pravoslavna. Imali su nekoliko sjednica, nisu se, međutim, ni o čemu dogovorile, čak ni o tome hoće li se ponovno sastati.

Međutim, svatko onaj tko iole prati zbivanja oko kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, o čemu sam već pisao u hrvatskome tisku, zna da papa Franjo, kao prvo, ne podliježe parcijalnim (pa ni hrvatskim) nacionalnim željama, nego da u svemu gleda dobrobit Katoličke crkve kao cjeline, ali i dobrobit drugih vjerskih zajednica s kojima njegova Crkva surađuje, što znači da papa Franjo ne teži u tim odnosima druge „nadmudriti” i „nadjačati”; drugo, papa Franjo nastoji – posebno kad je u pitanju Stepinčeva kanonizacija (svejedno koliko se to u Hrvatskoj želi na takav način razumjeti) – da svojim djelovanjem doprinese izgradnji dobrih odnosa između dviju sestrinskih kršćanskih crkava: Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve i dvaju susjednih naroda Hrvata i Srba.

Kakav je, zapravo, odnos službenog Vatikana s vrhom Katoličke crkve u Hrvatskoj i kardinalom Bozanićem. Je li riječ o nekome sukobu?

I na to Vaše pitanje teško je dati potpun i sažet odgovor. Gledajući izvana, sve funkcionira na najbolji način. Međutim, ostaje otvorenim pitanje: jesu li hrvatski biskupi činom nepozivanja pape Franje da posjeti Hrvatsku željeli poručiti vrhovnome poglavaru Katoličke crkve i svome pretpostavljenome da su oni glavni vjerski vladari Hrvatske, a ne on, zapravo da oni imaju svoju hrvatsku Katoličku crkvu i da on zbog takvoga svog katoličkog (kozmopolitskog) odnosa prema Stepinčevoj kanonizaciji, ali i prema načinu rješavanja migracijske krize, nije dobrodošao u Hrvatsku? Odnosno, nisu li time hrvatski biskupi ušli u „igru prijestoljâ” s papom Franjom – pa tko nadjača?! – imajući u vidu njegove poodmakle godine. I da paradoks cijele te priče bude do kraja uistinu paradoks vidljivo je iz činjenice da su papu Franju u službeni posjet Hrvatskoj već pozvali kako predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović tako i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković. Uputio mu ga je posredno predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković.

(Razgovarao: M. Iličić)

Slobodna Bosna

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh