Ivan Lovrenović: Možemo li do trećeg tipa javnog diskursa

Dobronamjerna očekivanja i želje za novi četverogodišnji ciklus političkoga života u Bosni i Hercegovini (od kojega je već uprazno “potrošeno” šest mjeseci poslije oktobarskih izbora 2014.) idu u smjeru promjene glavnih akcenata u javnoj retorici i u konkretnom radu političkih struktura: umjesto “jakih” ideoloških tema, fokusirati se na konkretne a goruće poslove i zadatke (socijalno-ekonomske teme, privreda, zapošljavanje, evropske integracije itd.).

(PIŠE: Ivan LOVRENOVIĆ – Oslobođenje)

Međutim, način na koji se odvija sklapanje vlasti u Bosni i Hercegovini, odnosno u oba njezina entiteta, te struktura tih novih vladajućih formacija, najavljuje da bi u ovome periodu ta očekivanja lako mogla biti iznevjerena, te da će ideološki diskurs (temeljen, naravno, na vrućim sukobljavanjima oko navodnih ili stvarnih uskraćenosti nacionalnih prava i ugroženosti nacionalnih interesa, s neminovnim oživljavanjem ratnih i viktimizacijskih narativa) i dalje dominirati u političkim raspravama, iz kojih će se prenositi na širu javnost.

Stranačku formaciju koja bi trebala pokretati Federaciju BiH za sad čine SDA, DF i HDZBiH. Prije formiranja Vlade FBiH glavni ljudi ovih triju stranaka javno su pokazali takav stupanj i vrstu što uzajamne netrpeljivosti, što ideološke konfrontiranosti, da je veoma teško očekivati koherentan rad vlade sastavljene od njihovih predstavnika. Nasuprot tome, može se s velikom izvjesnošću očekivati nastavak sukobljavanja, i to baš na ideološkim temama, kojima će se “pokrivati” zajednička nesposobnost da se te stranke i njihovi lideri uhvate ukoštac s realnim problemima društva i stanovništva.

Rezervoar takvih tema je pun i uvijek spreman za upotrebu.

Sa strane HDZ-a to je problem ustavne neravnopravnosti hrvatskoga naroda, čije je objektivno postojanje HDZ manipulativno hipostazirao i pretvorio u vlastiti politički raison d'être, monopolizirajući bez ostatka ulogu predstavnika, zastupnika i zaštitnika (gotovo da se kaže: vlasnika) hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, s osobitim naglaskom na Federaciju BiH. Takvoj monopolističkoj poziciji HDZ-a među Hrvatima u BiH, možda nikada jačoj od 2000. godine, u značajnoj mjeri pridonose faktori iz političkoga Sarajeva (jednako oni nacionalne kao i građanske orijentacije) upornim odbijanjem razgovora o “hrvatskom pitanju”. Više je nego sigurno da će HDZBiH, stranka male snage u objektivnim mjerilima, snažno inzistirati na ovim pitanjima, jer joj je to politički najprofitabilnije, a načelno-politički teško osporivo. Kod svojih, pak, partnera – DF-a i SDA – neće nailaziti na razumijevanje već na protivljenje, koje će uvijek biti intonirano patriotskim otporom “daljoj podjeli zemlje”, i tu će svaki mogući dijalog prestajati prije nego i započne.

SDA ima vrlo težak zadatak – mora u isti mah igrati a) ulogu najveće i najvažnije bošnjačke stranke i zaštitnika partikularnih bošnjačkih nacionalnih interesa (što joj je ozbiljno poljuljano s dviju strana: neskriveno od SBB-a i prikriveno ali svima vidljivo od DF-a), b) ulogu političkoga subjekta s najjačom državotvornom sviješću, c) ulogu, pomalo inferiornu, pomiritelja, jezička na vagi, između nepomirljivih HDZ-a i DF-a. Otvaranje velikih ideoloških tema, nacionalnih i patriotskih, stranci SDA često će zatrebati kao podsjetnik i dokaz vlastite nacionalne i državotvorne pravovjernosti i ispravnosti. Kako u odnosu spram HDZ-ovoga “separatizma”, tako, možda još više, u borbi sa SBB-om i DF-om za povratak povlaštenoga nacionalnoga statusa među Bošnjacima.

Politički identitet DF-a teško je utvrdiv. Opisno govoreći, moglo bi se govoriti o nekakvom pseudograđanskom i pseudolijevom križancu između bivše Stranke za BiH i bivšega SDP-a, baš po pomanjkanju jasne političke fizionomije, koje se nadomješta jakom patriotskom frazom, brigom “za državu”, te čestim referiranjem na rat (u čemu su se – da li zakonomjerno? – sasvim podudarili predsjednik stranke Ž. Komšić i njegov prvi suradnik Suljagić). “Kritika” etnonacionalizma i etnonacionalne stvarnosti Bosne i Hercegovine u istupima DF-ovih predstavnika nedovoljno je osmišljena i politički kržljava, ali zato agresivna, a kao alternativa nudi se neki mutan unificirajući koncept građanske orijentacije, kojim se uvijek najlakše, svjesno ili ne, pokriva nacionalizam većinske nacije. Takav i s takvim kadrovima, DF će u debatama, prepirkama i sukobljavanjima, koje nam tek predstoje, vjerojatno biti ideološki najglasniji i najisključiviji.

Ni politički ambijent Republike Srpske neće biti pošteđen od ideoloških tenzija, samo drukčije strukturiranih. Nova politička konstelacija u RS-u i na nivou BiH, svojevrsna kohabitacija između Dodikovoga SNSD-a i protivne grupe koja je isprednjačila na nivou BiH, diktirat će stalnu “unutarnju” prepirku na pitanju tko bolje zastupa i brani Republiku Srpsku i nacionalne interese srpskoga naroda u BiH.

Je li moguće razmišljati o izlasku iz ovoga začaranog kruga, u kojemu je Bosna i Hercegovina, sapeta zajedno sa svojim entitetima, narodima i kantonima? Među političarima i političkim strankama za takvo što nema ni mogućnosti, ni želje, ni kapaciteta. U javnosti, pak, i medijskoj i intelektualno-akademskoj dominiraju, grubo rečeno, dva tipa diskursa koji će još zadugo opstati: etnonacionalistički i pseudograđanski. Bilo bi od velike važnosti da se razvija treći tip javnoga diskursa – neutralno-analitički, koji bi bio kapacitiran da našu stvarnost i naše političke formacije istinitije razumijeva i opisuje, pa samim tim bude i osnova za ozbiljnije promjene.

Ozbiljno je pitanje: kako je moguće započeti stvaranje prilika za razvijanje takvoga, “trećeg” tipa diskursa. To je, po prirodi stvari, trebala biti misija tzv. civilnoga sektora, svih mnogobrojnih nevladinih organizacija, ali kao što je poznato – bila je to promašena i neuspjela misija. Što ne znači da ne bi trebalo i da je besmisleno tražiti nove forme i mogućnosti.