Kada uporedimo Bibliju i Kuran, te hrišćansko i islamsko predanje, naći ćemo solidan broj sličnosti vezano za ličnost Isusa. Međutim, naći ćemo i veliki broj razlika. Ove razlike prave nepremostivi jaz između dvije religije i jasno pokazuju da Isus u hrišćanstvu nije onaj isti Isus u islamu.
Rođenje Isusa (Isaa)
Isusova majka, Marija (Merjema), važna je kuranska ličnost. Jedno čitavo poglavlje Kurana nosi naziv po njoj, i bez sumnje, Marija zauzima posebno mjesto u islamu. Kuran uči da je Bog (Allah) Mariju stvorio „čistom” i „boljom od svih žena” (3:42).
Meleci (anđeli) su saopštili Mariji da će roditi sina, koji je „Riječ” (3:45). Ovdje možemo uočiti sličnost sa Biblijom. Tamo takođe čitamo da Mariji anđeo saopštava blagovijesti o rođenju sina (Lk 1:28), koji je Božija Riječ (Jn 1:1). Kuran ga naziva Mesihom (Mesijom), što je još jedna biblijska „titula” Isusa.
Kao i u hrišćanstvu, islam uči da je Isus rođen bezgrešnim začećem (19:20).
Bog ili poslanik?
Ako je rođenje Isusa slično, bez pojedinosti koje su drugačije, a na koje se ovdje nismo osvrnuli, fundamentalna razlika između hrišćanstva i islama je u učenju o tome ko je Isus.
Za hrišćane, Isus je ovaploćeni Bog i ovo učenje nalazimo u Bibliji i Predanju. Sa druge strane, Kuran je striktno protiv toga i osuđuje sve koji vjeruju u Trojstvo:
„Nevjernici su oni koji govore: „Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (5:17).
Ko je Isus u islamu? Kuran kaže da je on poslanik (resul), vjerovjesnik (nebijj), rob (abd), mesija (mesih), ali uvijek samo običan čovjek.
Sledeći ajet je jedan od najcitiranijih u dijalogu među hrišćanima i muslimanima:
„O sljedbenici Knjige [hrišćani], ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: “Trojica su!” Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok.” (4:171)
Kuran još na mnogo mjesta aludira na Trojstvo i od njega se ograđuje. Na primjer, jasno uči o tome da Alah nema sina:
„Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga!” (23:91).
Nameće se pitanje zašto Kuran pominje Isusa kao drugog boga – što je suprotno hrišćanskom učenju.
Još jedan interesantan ajet nalazi se u suri „Al-Ma’ide” (Trpeza):
„O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ’Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’” (5:116)
Potrebno je reći da hrišćansko učenje nije ono na šta ajet gore aludira. Hrišćani smatraju Isusa i Svetog Duha ličnostima Trojstva, a ne Isusa i Mariju. Takođe, hrišćani vjeruju u jednog Boga koji postoji u tri ličnosti, a ne u tri boga.
U svakom slučaju, možemo vidjeti sasvim suprotna i nepomirljiva učenja u islamu i hrišćanstvu, kada je u pitanju ko je Isus. U hrišćanstvu je Bog, a Isus u islamu samo je čovjek.
Raspeće i vaskrsenje
Vaskrsenje Isusa je temelj hrišćanske vjere. To je najradosnija vijest za svakoga čovjeka, u tome je spasenje svih ljudi i svijeta, i sva hrišćaninova realnost. Apostol Pavle jednostavno kaže da je uzaludna vjera hrišćana, i sva njihova propovjed, ako se vaskrsenje nije dogodilo (1. Kor 15:14).
Allah uzdiže Isaa na nebo
Baš to negira islam; Kuran uči da Isus nije razapet i da nije vaskrsao:
„I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi.” (4:157)
Gotovo da danas nema učenjaka koji negira raspeće Isusa Hrista kao stvarni istorijski događaj. Stoga je prvi problem sa kojim se islam susreće istorijske prirode. Sa jedne strane imamo stručnjake koji se slažu da je raspeće nepobitan istorijski događaj, a sa druge strane Kuran koji to negira.
Jedno od objašnjenja glasi da je Alah nekoga drugoga postavio umjesto Isusa na krst. Zato ovaj ajet kaže da se ljudima samo pričinilo da je Isus razapet. Ovo bi objasnilo i to da je u istoriji raspeće ostalo zapisano kao stvarni događaj.
Međutim, ovo otvara drugo pitanje: Ako je Alah učinio čudo da se ljudima pričini da je Isus razapet, on je morao u božijem sveznanju znati da će ljudi upravo zbog toga povjerovati da je Isus Bog, i da je vaskrsao. To bi značilo da je Alah, u najmanju ruku, podstakao stvaranje hrišćanstva.
Naime, oni su zbog tog nesvakidašnjeg događaja i Alahovog čuda vjerovali da je baš Isus na krstu. A kako ga je Alah uzdigao sebi, grob koji je mu je bio namijenjen, ostao je prazan. Baš zbog toga bi očevici raspeća povjerovali da je Isus vaskrsao. Iste te hrišćane, koje je Alah tako podstakao da u to vjeruju, osudio je na pakao, pa ovo tumačenje Kurana ima, čini se, nerešiv problem.
Drugi Isusov dolazak
Prvi put kada je Isus došao na Zemlju, to je bilo da bi nas spasio, a ne da bi nam sudio (Jn 3:17). Međutim, drugi Isusov dolazak (parusija), značiće sud i konačno uspostavljanje Božijeg carstva. Ljudi će vaskrsnuti, jedni za vječni život, drugi za pakao. To će biti konačni obračun sa zlom, kada će Satana i njegove sluge biti poraženi. Tako bi se moglo sumirati biblijsko viđenje drugog Isusovog dolaska.
Kao i Biblija, i Kuran govori o znacima koji će prethoditi Sudnjem danu. Jedan od znaka u islamu je upravo drugi Isusov dolazak. Kuran ipak ne govori toliko jasno o tome, već kao da samo nagovještava da će to biti slučaj. Tako se i učenjaci razlikuju u tumačenjima. Ipak, Hadisi su prilično jasni o ovome događaju, pa možemo zaključiti da Isus u islamu ima svoj drugi dolazak. Muslimani, međutim, vjeruju da će Isus, ili bolje reći Isa, doći i polomiti krst, i da će od tada jedino islam postojati u čitavom svijetu.
Isus u islamu – zaključak
U ovom tekstu smo se osvrnuli na glavne elemente Isusovog života. Iako bi se imalo još mnogo toga kazati, smatramo da je osnovni cilj ispunjen: Pokazali smo da hrišćanski Isus i Isus u islamu, odnosno Isa, imaju više različitosti nego sličnosti i da ne postoji način na koji bi se te razlike mogle prevazići.
