Istine o “Hrvatima” i “Srbima” u Bosni I Hercegovini

Međutim, krajem 19-tog stoljeća to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noći postaju tzv. “Hrvati” i tzv. “Srbi”.Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada počinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda, što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu, a ne protiv nje.

O Bošnjacima,kao jednom narodu tri različite vjere, govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garašanin, govoreći o “potrebi bratstva izmedju Bošnjaka i Srba i ostalih Slavena”.

Osvrnimo se, dakle, na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaže: …K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.”

Da bi plan velike Srbije tekao bez većih problema, i posrbljavanje Bošnjaka muslimana izvršilo kako je zamislio, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opća historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka“,i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” (ovdje je značajno primjetiti da Garašanin ne spominje nikakve millete, nego na više mjesta koristi narodno ime Bošnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni, dakle kao zajednički naziv svih Bošnjaka, bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolički Bošnjaci, tako Garašanin kaže da neće biti velikih problema “preobratiti”, odnosno posrbiti, Bošnjake pravoslavce (Bošnjake istočnog vjeroispovijedanja), i o tome kaže sljedeće:”Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak.“.
NAPOMENA:U vrijeme kada Garašanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni, a ni kasnije, sve do 1920 godine!! (Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine “Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje “ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi” eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve uključujući i eparhiju u Bosni, koja je uvijek do tada bila isključivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom, dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni). I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bošnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca….Bošnjaci pravoslavci (danasnji tzv.”bosanski Srbi”), inaće, potiću u ogromnoj većini od stočarskih plemena pravoslavnih Vlaha, a ostatak od Bošnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veći problem, pak,Garašanin vidi u posrbljavanju Bošnjaka katolika, pa o tome kaze:”Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevacki fratri.”

Bošnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noći postali tzv. “bosanski Hrvati”, ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni, to jasno uočavaju i sami hrvatski historičari kao npr.Tomislav Raukar, Nada Klaić,itd.

Tako, hrvatski historičar Tomislav Raukar kaže vrlo jasno: “U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izričitih potvrda o nazočnosti hrvatskoga stanovništva na podrućju bosanske drzave…

“Dapaće, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslovenskih zemalja, hrvatski historičar Dr Nada Klaić u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE”, Zagreb, 1989., dolazi do sljedećih konstatacija:

“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća….”

Sve do pred kraj 19. stoljeća u Bosni su živjeli jedino Bošnjaci, koji su bili triju vjera muslimani, katolici i pravoslavci:

Bošnjak katoličke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Bosanski “Srbi”(posrbice) su nastali od Bošnjaka:

http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311

Piše; Ante Herceg i Mustafa Banović

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi – usljed asimilacije dijela Vlaha – dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovačkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka živjeli Bošnjaci različitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bošnjaci heretičkog vjerovanja, ali i dio onih Bošnjaka koji su pod prisilom križarskih ratova primili katoličanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etničkom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bošnjaci. Što više, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjećali i identifikovali kao Bošnjaci. Oni su bili bošnjački pravoslavci, odnosno bošnjački katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju bošnjačku narodnost.

Termin “Bosanski Srbi” se javlja tek polovinom 19 stoljeća, kada organizovane grupe političkih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i počinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bošnjaci kod naših pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranović, koji je sredinom 19 stoljeća oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci, i da se – na osnovu zajedničke religije – pođu identifikovati kao Srbi. Prema riječima Novaka Kilibarde – koji je napisao predgovor Petranovićevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine – Petranović je bio najplaćeniji povjerenik Srbijanske vlade, te je “za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. neprekidno širio srpsku propagandu.” Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u vrijeme Petranovićevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamćenjima kaže da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipović se slaže, i u jednom od svojih pojašnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili “Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”

Što se tiče pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i političkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (Sandžak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, čini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistočno od Sarajeva) i na dijelove današnje Crne Gore i Srbije uključujući tu i pravoslavni manastir u Mileševi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileševi, on je bio i ostao Bošnjački katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoričar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potječe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema riječima britanskog historičara Noel-a Malcolm-a “vrlo nepouzdano” – u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Što se tiče teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Međutim, nakon dolaska Turaka slika se počinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svećenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostoviću), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove građevine još više iznenađuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno građenje novih crkava – očito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski režim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bošnjački pravoslavci su imali svoju središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bošnjački katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobođenim kad bi neka katolička sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagrađena je tek sredinom 16. stoljeća.

U krajevima u kojima je pravoslavlje polučilo najveće uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Očito je posrijedi bila otomanska politika da naseli područja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Već u prvim defterima pojavljuju se skupine kršćanskih čobana, koji se deklariraju kao Vlasi što su se naselili u opustošenim krajevima istočne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svećenika. U idućih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni, a počeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na početku 16. stoljeća opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Budući da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je još doseljavanja na to područje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeća izraz “Vlah” upotrebljavao u Bosni u značenju “pripadnik pravoslavne Crkve”. Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipične su im poslovne djelatnosti bile stošarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku veću opasnost Bošnjacima, jer su Bošnjaci bili daleko brojniji od čobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu – smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograničnom području, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plaću, imali su pravo nositi oružje i od njih se očekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaće, dopušteno im je pljačkanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se često spominju kao prilično prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom.

Budući da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije čudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleđa Dalmacije, gdje se već u 12. stoljeću spominje da čuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Između 13. i 15. vijeka o njima je često riječ u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaških čobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoče srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašić.

Današnji Bosanski Srbi su zapravo Bošnjaci i dijelom bosanski Vlasi koji su se – pod propagandističkim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranovića i sličnih – uklopili u prekodrinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovništva u Bosni. Nazivati nekoga “bosanskim Srbinom” znači služiti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran političko-misionarskim djelovanjem propagandista plaćenih od Vlade Srbije. Termin “bosanski Srbin”, koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeća, odnosi se na Bošnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajedničke religije – a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih političkih propagandista – odrodili od svog Bošnjačkog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaškog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi – usljed asimilacije dijela Vlaha – dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla. Što se tiče Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadržali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, današnji bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretički Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjačku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuđi nacionalni okvir.

(Ante Herceg i Mustafa Banović, povijesno-istrazivačko djelo “Razvoj Balkanskih Naroda”, Juni/Juli 2002, odlomak “Istorija Bosanskih Srba”, str. 244-249, Naučno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistočne Europe. )

Tekstovi na ovu temu:

– Historija Bosne Balkana i Bosnjaka