Kolumne

Istekao je rok trajanja Dejtona. Zapad mora reagirati

Vrijeme je da EU prizna da je ustav BiH i nadzor OHR-a koji je drži na okupu jedan od primarnih uzroka nefunkcioniranja zemlje, a ne sredstvo za njegovo rješavanje.

Piše: Alexander Clarkson

Devastacija izazvana raspadom Jugoslavije 1990-ih bila je odlučujuće iskustvo za evropske lidere i ogroman uticaj na izglede generacije kreatora politike koja će upravljati Evropskom unijom u narednim decenijama. Prije napada 11. septembra 2001. i invazije na Irak dvije godine kasnije, ključni sigurnosni izazovi koji su apsorbirali EU i NATO uključivali su ratove u državama nasljednicama Jugoslavije, zajedno sa stabilizacijom postkomunističkih država u centralnoj i Istočnoj Evropi.

Zastupničke kvazi-države etničkih Srba koje su se borile protiv snaga hrvatske i bosanske vlade u raznim iteracijama tog sukoba bile su podržane oružjem, sredstvima i osobljem koje je srpski-nacionalistički režim u Beogradu pod Slobodanom Miloševićem prisvojio iz bivše jugoslovenske vojske. 

Godine 1993. sukobi oko kontrole teritorije i resursa takođe su doveli do neprijateljstava između formacija etničkih Hrvata i Bošnjaka koje su se borile i protiv milicija bosanskih Srba. Ove bitke su bile isprekidane zvjerstvima koja su kulminirala genocidnim masakrom 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka od strane milicija bosanskih Srba u julu 1995. godine.

Nakon ovakvih ratnih zločina i nestabilnosti koju su oni izazvali, SAD i evropske države NATO-a odlučno su intervenirale kako bi okončale rat. Ova manje-više otvorena podrška Hrvatskoj omogućila je njenoj vojsci da ponovo osvoji svu teritoriju koja je bila pod kontrolom hrvatskih srpskih separatista. Početkom septembra 1995., zajednička bošnjačka i hrvatska ofanziva uz podršku NATO zračnih snaga prisilila je srpske milicije da napuste opsadu Sarajeva i dovela do pregovora u američkoj zračnoj bazi u Dejtonu, Ohajo, koji su završili mirovnim sporazumom čiji osnovni obrisi još uvijek oblikuju politiku regiona.

Kako bi se osiguralo da se sve strane pridržavaju svojih obaveza, zajedničke NATO-ruske snage koje su brojale više od 54.000 vojnika na svom vrhuncu bile su stacionirane da osiguraju BiH od jeseni 1995. Naknadni sukob između etničkih albanskih pobunjenika na Kosovu i centralne vlade u Beogradu doveo je do takvog nivoa nestabilnosti da su snage NATO-a ponovo intervenirale u regionu vazdušnim napadima između marta i juna 1999. kako bi prisilile srpsko povlačenje. Iako do sada postoji samo sitno prisustvo NATO trupa u regionu, one se i dalje moraju redovno javljati kako bi smirile tenzije između rivalskih frakcija.

Ovaj sigurnosni nadzor prati i politički koji je uspostavljen u BiH u formi Ureda visokog predstavnika pod mandatom UN-a – OHR. Neizostavno imenovan iz države EU, visoki predstavnik ima moć da nametne obavezujuće pravne odluke vladi Bosne i Hercegovine ako ona nije u stanju djelovati i može smijeniti bosanske kreatore politike s dužnosti ako su prekršili zakonske obaveze. Iako je prvobitno zamišljen kao privremena mjera, glomazni bosanski sistem upravljanja nametnut Dejtonskim sporazumom—po kojem državom zajednički upravljaju Republika Srpska u kojoj dominiraju Srbi i Federacija Bošnjaka i Hrvata koja je i sama podijeljena na nekoliko kantona— stvorila je cikluse zastoja koji se razbijeju samo teškim intervencijama OHR-a.

Ova ravnoteža između suparničkih rukovodstava koja još uvijek odražava sastav elita koje su preuzele vlast početkom 1990-ih i ostala je površinski stabilna. Kontinuirano prisustvo snaga koje sada predvodi EU od oko 1.100 vojnika, zajedno sa traumatičnim sjećanjima na sve što je izgubljeno tokom ratova 1990-ih, bilo je otprilike dovoljno da odvrati srpske, hrvatske i bošnjačke lidere od upotrebe oružja. 

Protesti 2014. protiv korupcije i nekompetentnosti koji prožimaju ovaj klijentelistički sistem čak su doveli ove stare garde da se zbliže iz zajedničkog interesa za održavanje sistema koji pruža ogromne mogućnosti za pokroviteljstvo i korupciju.

Mir je, međutim, skupo kupljen za EU i lokalno stanovništvo. Ignorirajući rastuće znakove korupcije koji su prožimali bosansku politiku nakon Dejtonskog sporazuma, EU i druge međunarodne institucije dozvolile su da se zagnoji strukturna disfunkcija iz nade da će poplava razvojnih grantova i investicija otkupiti lokalne elite. Ova korumpirana pogodba je zadržala političke vođe i frakcije čija je vlast zasnovana na sposobnosti da mobiliziraju pristalice kroz klijentelističke pogodbe i zahtjeve za etničkom solidarnošću.

Podstaknuta ruskim ambasadorom, dominantna frakcija u Rs predvođena predsjednikom Miloradom Dodikom posljednjih mjeseci redovno prijeti da će nasilno poremetiti dejtonski sistem kako bi ucijenila EU na ustupke, kao i da bi potkopala sve veće protivljenje njegovoj vladavini među mlađim bosanskim Srbima. Od kada je postala članica EU, vlasti Hrvatske su paralelno često opstruirale pokušaje obuzdavanja ponašanja i klijentelizma političara bosanskih Hrvata s kojima Zagreb gaji bliske veze.

Ovi politički i ekonomski disfunkcionalni sistemi, komplicirani strukturalnim zamkama Dejtonskog sporazuma, blokirali su sve šanse da se BiH pridruži EU. Jednostavno rečeno, niko ni u jednoj od institucija EU nije voljan osigurati pristupni put bosanskom političkom sistemu koji je toliko zaglibljen u etnički klijentelizam da zahtijeva redovne intervencije OHR-a. A socijalna paraliza prema Dejtonskom sporazumu dodaje još jednu prepreku, jer su svi putevi do efektivne uprave koji bi mogli omogućiti BiH da ispuni zahtjeve za članstvo u EU blokirani od strane lokalnih moćnika čija je sposobnost da izazovu probleme odvratila Brisel da ih gura ka ozbiljnim reforma.

Ovaj iscrpljujući kronizam i korupcija imale su razorne demografske i ekonomske posljedice po BiH. Sa svojim katastrofalnim iskustvom lošeg ekonomskog upravljanja i podkupničkom nesposobnošću, srpske, hrvatske i bošnjačke političke elite u zemlji obeshrabrile su ekonomske investicije koje bi mogle stvoriti prosperitet za Bosance iz svake zajednice. Nedostatak dobro plaćenih poslova potaknuo je odljev radno sposobnih Bosanaca u prosperitetnije zemlje EU u kojima se mogu pronaći brojne mogućnosti za zapošljavanje. Ovo političko naslijeđe rata u BiH pogoršalo je gubitak stanovništva tokom rata podstičući kontinuirani odlazak hiljada najmotiviranijih mladih ljudi iz Bosne svake godine od kasnih 1990-ih.

Kao rezultat toga, BiH je doživjela pad stanovništva sa 3,9 miliona u 1996. godini – godinu nakon Dejtona – na manje od 3,2 miliona ove godine. Ovo je dovelo do starenja bosanskohercegovačkog društva koje ga čini manje privlačnim za vanjske investitore ili domaće poduzetnike koji mogu pronaći dinamičnija tržišta drugdje u Evropi. Ako se ne kontrolira, nivo štete za bosanskohercegovačko društvo bit će toliki da će izgubiti sve šanse koje još ima da pronađe put u prosperitetniju budućnost u EU čak i ako se izbjegne oružani sukob.

Neredi iz 2014. već su bili upozorenje EU na nivo nezadovoljstva dejtonskim sistemom među mlađim Bosancima koji su rođeni nakon rata. U skorije vrijeme, masovni protesti u Sarajevu zbog izbornih zakona koje je OHR postavio prošlog mjeseca, a koji bi pooštrili stisak etnonacionalističkih elita, pokazali su kako ovaj bijes zbog institucionalne zamke u kojoj se BiH našla ne nestaje. Ali to je zamka u koju su uhvaćeni i kreatori politike EU. Jedini pobjednici su bosanska politička klasa koja se popela na vrh u vrijeme rata, da bi od tada držala i Bosance i EU kao taoce uz prijetnje nestabilnošću.

Da bi opstao, svaki politički sistem treba se prilagoditi promjenljivim uslovima. Dejtonski sistem je možda bio neophodan neposredno nakon rata koji je završio 1990-ih. Ipak, 30 godina kasnije, BiH je drugo mjesto. Mnogi mladi Bosanci iz svake zajednice više ne žele biti zarobljeni u sistemu koji zamrzava patologije kasnog 20. stoljeća. Vrijeme je da EU prizna da je ustav BiH i nadzor OHR-a koji je drži na okupu jedan od primarnih uzroka nefunkcioniranja zemlje, a ne sredstvo za njegovo rješavanje. Ako EU ne pomogne Bosancima koji žele graditi bolju budućnost za svoju zemlju, suočit će se s krizom oko novih ideoloških linija za koje će morati podijeliti krivicu.

(Autor je predavač evropskih studija na King's College London. Tekst je izvorno objavljen na www.worldpoliticsreview.com)

politicki

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close