Stravični detalji izvještaja CIA-e: Nasilno rektalno hranjenje korišteno u kontroli zatvorenika

Operativci CIA su barem pet zatvorenika podvrgli onome što se naziva “rektalna rehidracija i hranjenje”, a što je medicinska praksa koja se vrlo rijetko primjenjuje i koja se, prema izvještaju koji je Obavještajni odbor Senata objavio u utorka, kolokvijalno naziva nutritivni klistir, piše the Guardian.

Oslobođenje

CIA je nutritivni klistir primijenila na dva zatvorenika koja su pokušala štrajk glađu, na trećem koji je “djelomično odbijao tekućine”, na četvrtom “bez konkretnog razloga ili medicinske potrebe”, te na još jednom za što detalji nisu otkriveni.

Izvještaj pokazuje da su operativci razmatrali i druge metode nasilnog hranjenja no da su odabrali ovu jer ih se dojmila i kao dobra metoda “kontrole ponašanja.” Jedan je medicinski zvaničnik napisao da “dok je intravenozna infuzija sigurna I efektivna, bili smo impresionirani dodatnom efektnošću rektalne u okončanju odbijanja vode”.

Prema CIA izvještaju, Abd al-Rahim al-Nashiri je smješten “nagnuti položaj s licem ka dole, s tim da mu je glava bila niža od torza,” i tada je počeo klistir. Jedan je časnik proceduru opisao riječima da, “ako rektalnu cijev smjestite kako treba i potom je otvorite, protok će sam da se reguliše, zapljuskujući debelo crijevo ….tako da predlažem da cijev podigne koliko možete, te da se zatim ona otvori. Nema potrebe da se pritiska vrećica, gravitacija će da učini svoje.” Dodao je još: Koristili smo najveću cijev Ewal (sic) koju smo imali.”

U slučaju Khalid Sheikh Mohammeda, zatvorenika koji je priznao da je bio arhitekta 11. septembra, glavni ispitivač CIA je narušio rektalno hranjenje “bez razloga ili medicinske potrebe.” Abd al-Rahim al-Nashiri i Maid Khan su primili nutritivne klistire nakon kratkog štrajka glađu, a Abu Zubaydah nakon što je “djelomično odbijao tekućine”. Barem je još troje zatvorenika prijećeno rektalnom rehidracijom.

Rektalno hranjenje se nekada smatralo legitimnom medicinskom procedurom. No daleko je manje sigurno i učinkovito od intravenoznog sistema, tako da je u medicine izašlo iz upotrebe u prvoj polovini 20 vijeka. Nutritivni klistiri su rizičniji od intravenoznog način jer oštećuju rectum i debelo crijevo, hrana može da istrune u probavnom traktu pacijenta te može da dođe do zapaljenja rektuma usljed umetanja cijevi.

Izvještaj CIA pokazuje da je barem jedan zatvorenik, Mustafa al-Hawsawi, imao cijepanje analnog tkiva , hronične hemoroide te simptomatičnu rektalnu prolapse nakon rektalne infuzije. Izvještaj Senata je također utvrdio da je vrh CIA obavješten o sumnjama da su rektalni pregledi izvedeni sa “krajnom silom.”

Ljekari su svrhu rektalnog hranjenja doveli pod pitanje prije više od jednog vijeka, a istraživanja sprovedena krajem 19 i početkom 20 vijeka su rezultirala zaključkom da ova praksa ima ograničenu svrsishodnost zbog upitne apsorpcije vitamina I minerala.

1911. godine je dr.W.Langdon Brown zabilježio da po njegovom mišljenju, ova matoda “nema mjesto u terapeutici.”

U nekim su slučajevima CIA zatvorenike rektalno hranili proteinskim napicima kao što je Ensure u kojem ima masnoća i proteina. Također, u izvještaju stoji da su Majidu khanu rektalno u obliku pirea davali “ručak” koji se sastojao od “humusa, paste sa sosom, oraha i grožđica.”

Rektalno hranjenje zbog ograničene osobu može držati u životu samo do 10 dana, za razliku od intravenozne metode, koja ima dugoročno djelovanje. Klistiri su primjenjivani stoljećima, obično da se crijeva očiste ili da se da lijek, iako su nutritivni klistiri nekada bili dosta uobičajeni. Kada je američki predsjednik James Garfield ustrijeljen 1881, ljekari su ga držali u životu nekoliko dana pomoću klistira sačinjenog od “svježe, sitno mljevene govedine i 4 decilitra hladne meke vode”, zajedno sa bjelanjkom i malo viskija.

Izvještaj Senata naglašava da u CIA opstanak zatvorenika nije bio prioritet usljed davanja ovoga klistira. Neimenovana osoba je rekla da su klistiri davani da se “pročisti glava”, što znači da su zatvorenici bili pogodniji za saradnju, a glavni je ispitivač zabilježio da su nakon ovoga imali “potpunu kontrolu nad zatvorenicima.”

Ovakav rezon ima svoje prethodnike. 1860-tih, par njemačkih psihijatara koji su imali privatnu kliniku su “preporučivali rektalno hranjenje jer vodi ka izbjegavanju nasilja i povreda,” tokom obrade pacijenata koji odbijaju da jedu no ovaj je metod već davno odbačen od strane medicinske zajednice.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close