-TopSLIDEKultura

Islamistički ekstremisti su sluge Zapada i uvreda Islamu

Islamizam protiv Islama – Islamistički ekstremisti su sluge Zapada i uvreda Islamu
U kratkom razgovoru s nekoliko čitatelja islamske konfesije, koji tvrde da su je termini “islamistički militant” ili “islamistička teroristička skupina” uvreda za cijeli islamski svijet, sam uzaludno pokušavao pojasniti da “islamisti” i termin “islamistička teroristička skupina” nemaju veze s Islamom i sam termin ih odvaja od Islama kao religije.

Poznato je da sve ove skupine slijede tvrdolinijaško selafijakso-vehabijsko učenje ili takfirističku herezu, koja je kao krivovjerje proglašena i od strane najviših autoriteta sunitskog islama sa Sveučilišta Al-Azhar u Kairu. Što takfirizam znači u praksi se vidjelo u zločinima takozvane “Islamske države”, koja je odgovorna za nekoliko stotina tisuća mrtvih, među kojima su gotovo svi muslimani, uz tek mali postotak kršćana, Jezida, Armenaca i drugih manjina, dok nijedna od ovih skupina nikada nije provela napade na položaje izraelske vojske, na primjer, ili na američku bazu Ein Al-Assad  u zapadnoj iračkoj pokrajini Anbar.

No, pođimo od početka, iako su ovaj članak, koji više nije dostupan na internetu, neki pročitali prije nekoliko godina. Kako je u izvorom obliku predugačak, skraćenom verzijom ćemo pokušati pojasniti da “islamizam” nema veze s Islamom kao religijom.

Islamizmom protiv Islama – Islamistički ekstremisti su instrument Zapada

“Istinski problem za Zapad nije islamski fundamentalizam, nego Islam sam po sebi”, ovim riječima poznati američki ideolog Samuel Huntington u svojoj knjizi “Sukob civilizacija” završava poglavlje “Islam i Zapad”.

Ovo djelo danas, možda više nego ikada prije, zaslužuje puno veću pozornost, od one koja joj je posvećena ranije. Huntington nije “predviđao” nego je osmislio sukob civilizacija kao način održavanja američke globalne hegemonije, a ova strategija prvo podrazumijeva sukobu unutar svake civilizacije zasebno, čemu godinama svjedočimo u islamskom svijetu u kojem su se gotovo svi okrenuli jedni protiv drugih, a odnedavno i na Istoku, među pravoslavnim crkvama, gdje eskalira sukob zbog priznatih ili nepriznatih autokefalnosti samoproglašenih crkava. Sukobi se sada uglavnom vode unutar istih civilizacija, iako ima i slučajeva raspirivanja mržnje između različitih, kao što je odnedavno slučaj u Mianmaru, na Filipinima ili Šri Lanki. Svi oni sukobi slabe nezapadne civilizacije i čine ih podložnijim utjecaju zapadnog centra moći.

“Islam je sam po sebi strateški neprijatelj Zapada, obzirom da antagonizam između Zapada i islamskog svijeta ne proizlazi iz teritorijalnih pretenzija, nego iz suštinskog svjetonazorskog sukoba između obrane i odbacivanja ljudskih prava, demokracije i sekularnih vrijednosti”, piše Huntington u svom životnom “remek djelu”.

Huntington dalje navodi: “Sve dok Islam ostane Islam, a Zapad Zapad, sukob između te dvije civilizacije će se nastaviti i ubuduće”.

Fraza s početka se ne zadržava na opisu “strateškog neprijatelja”, već se može naslutiti kako se radi o taktičkom neprijatelju, islamskom fundamentalizmu. Istina je da se u djelu “Sukob civilizacija” ideja o uporabi islamskog fundamentalizma protiv samog Islama nigdje jasno ne iščitava. Ali kada je Huntington 1996. objavio svoju knjigu “Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka”, promovirana je i ova njegova temeljna misao.

“Činjenica je da su Amerikanci sklopili savez s Muslimanskim bratstvom kako bi istjerali Sovjete iz Afganistana, te se od onda nisu prestali dodvoravati toj islamističkoj frakciji, potičući njihovo djelovanje u islamskim zemljama. Sljedeći svog saveznika, europske zemlje su se ponašale isto ili su bili u jakom savezništvu ili u mirnom suživotu s integralističkim Islamom”, piše jedan arapski veleposlanik iz Washingtona i Velike Britanije.

Robert Gates, bivši američki ministar obrane

Taktička uporaba integralizma i islamskog fundamentalizma od strane Zapada, nije započela 1979. u Afganistanu. Naime, operativci CIA-e su počeli pomagati afganistanske borce šest mjeseci prije sovjetske intervencije, ističe 1996. dugogodišnji zaposlenik CIA-e i bivši američki ministar obrane Robert Gates u knjizi “From the Shadows”.

Ta suradnja počinje ’50-ih i ’60-ih, kada su SAD i Velika Britanija vidjeli u Egiptu predsjednika Nassera kao najveću prepreku svojoj hegemoniji. Dali su Muslimanskom bratstvu malu, ali jasnu potporu. Znakovit je primjer rođaka osnivača pokreta, Sa’ida Ramadana, koji je sudjelovao u stvaranju najvažnijeg islamskog centra u Münchenu, oko kojega je nastala razgranata mreža pokreta. Sa’id Ramadan je primao novac i instrukcije od agenta CIA-e, Boba Drehera. 1961. je predstavio svoj temeljni akcijski program Arthuru Schlesingeru, savjetniku tada novoizabranog predsjednika Johna F.Kennedya.

John F. Kennedy i njegov savjetnik Arthur Schlesinger

“Kada je neprijatelj naoružan totalitarnom ideologijom i ima masu sljedbenika, oni koji mu se žele suprotstaviti moraju slijediti isti put. Služeći se njihovom taktikom moraju ponuditi masama jednu suprotnu vjeru i jedan suprotan put. Samo narod, naivno involviran na takav način, moći će se suprotstaviti prijetnji komunizma”, pisao je Sa’id Ramadan savjetniku Kennedya  Arthuru Schlesingeru.

NATO pakt se nije prestao služiti s tim skupinama ni nakon povlačenja Crvene armije iz Afganistana. Podrška Sjedinjenih Država i Velike Britanije vehabijskom separatizmu na Kavkazu, službena podrška Brzezinskog naoružanim fundamentalistima u Središnjoj Aziji, podrška islamističkim terorističkim skupinama u Libiji i Siriji su samo epizode koje su slijedile jedna drugu. Pažljivom promatraču  jasno da su to epizode koje su dio rata kojega SAD vodi protiv Euroazije, služeći se fundamentalistima iz islamskih redova.

Tuniški političar Rachid Ghannouchi, osnivač stranke Ennahda, koja je u Arapskom proljeću preuzela vlast u Tunisu, a sada vlada zemljom iz sjene, 1991. je dobio priznanje Georgea Busha za svoju ulogu u posredništvu između antisovjetskih frakcija u Afganistanu.

Na upit novinara za list Le Figaro: “Jesu li Amerikanci prihvatljiviji kao saveznici od Europljana?”, Ghannouchi je odgovorio: “Jesu, jer ne postoji kolonijalnih prijepora između islamskih zemalja i Sjedinjenih Država. Amerika nije vodila križarske ratove protiv nas, nema ratova, nema povijesti!”. Rachid Ghannouchi je zajedničkoj borbi Amerikanaca i muslimana protiv boljševika svejedno naglasio veliku pomoć Velike Britanije. Naravno, vođa Muslimanskog bratstva u Tunisu uopće ne uzima u obzir nove oblike ratovanja i kolonijalnog jarma, kojeg trpi i Tunis. Za njega to nije rat i vazalski odnos sa Sjedinjenim Državama, a preko Washingtona i pokoravanje Izraelu, kao što je slučaj sa Saudijskom Arabijom, UAE ili Bahreinom.

“Časna selafijska tradicija”

Islam kojeg predstavlja Rachid Ghannouchi se poziva na “časnu tradiciju selafije” Muhammada Abduha, koji je modernija verzija Muslimanskog bratstva.

“Vratiti se na čisti Islam predaka”, to je program reformističke struje, čiji je utemeljitelj Perzijanac Jamal ad-Din al-Afghani (1838-1897), a najvažniji sljedbenici su mu Egipćanin Muhammad Abduh (1849-1905) i Sirijac Muhammad Rashid Rida (1865-1935).

Al-Afgani je 1883. utemeljio pokret “Salafiyya”, a jedan od njegovih pristaša bio je i Muhammada Abduha, koji je s engleskim blagoslovom 1899. postao egipatski muftija.

Mohammed Abduh, egipatski odvjetnik i učenjak (1849-1905), smatra se utemeljiteljem takozvanog “Islamskog modernizma”.

Engleski lord Cromer, jedan od glavnih ideologa britanskog imperijalizma u muslimanskom svijetu, je rekao za Muhammada Abduha i Indijca Sir Sayyida Ahmada Khana (1817-1889): “Oni su prirodni prijatelji i saveznici Zapada i naših reformi, te zaslužuju svaku podršku i ohrabrenje za ono što čine”.

Ahmad Khan je tvrdio kako je “britanska vlast nešto najljepše što je Indija mogla dobiti” i otišao tako daleko da je proglasio “fetvu” riječima: “Nema opravdanja za pobunu protiv Engleza sve dok oni poštuju islamsku religiju i dozvoljavaju muslimanima da prakticiraju svoju vjeroispovijest”.

Muhammad Abduh je među muslimanima propagirao zapadnjačke ideje racionalizma i znanosti iz tog vremena. Abduh je smatrao kako moderna civilizacija nije u suprotnosti s čistim Islamom i govorio je kako su “džini” u stvari mikrobi, te kako Darwinova teorija evolucije ima uporišta u Kur’anu. Njegova potreba da preoblikuje tradicionalnu doktrinu je dovela do toga da ju je stavio pred sud razuma, držeći se znanstvenih spoznaja moderne europske misli.

Hasan al-Banna (1906-1949), osnivač Muslimanskog bratstva

Nakon Abduha, prvi čovjek selafijskog pokreta je bio Rachid Rida, koji je nakon propasti Osmanskog kalifata, kako bi proveo u djelo restauraciju carstva, osmislio projekt stvaranja “Islamske progresivne stranke”. Rida je 1887. utemeljio časopis Al-Manar, koji se dijelio u cijelom arapskom svijetu, a i šire. Nakon njegove smrti ga je objavljivao drugi islamistički reformist, Hasan al-Banna (1906-1949), utemeljitelj Muslimanskog bratstva.

Dok je Raschid Rida bio teroriziran idejom o stvaranju islamske države koja će biti vođena teološkim oponentima, upravo se rađa Kraljevina Saudijska Arabija, gdje je na snazi bila druga struja, ona vehabijska.

“Vehabijska sekta”

Muhammad ibn Abd al-Wahhab (1703-1792) je osnivač vehabijskog pravca, po kojem je sekta i dobila ime. On je promovirao jednostavne i plitke interpretacije Kur’ana i njegovog slikovitog izričaja. Osim interpretacija, koje vuku korijen iz starijih sličnih učenja, vehabije su bile politički i vojno utjecajne. Napali su šiitske svete islamske gradove, pljačkajući svetišta i džamije, a zauzeli su Meku i Medinu  1803. i 1804. Tad su demolirali mnoge nadgrobne spomenike svetaca i mučenika, jer to nije bilo u skladu s učenjem čistog islama.

Ibn Saud (1882-1953), prvi kralj Saudijske Arabije

Poražene od egipatske vojske, vehabije su se podijelili u dvije suparničke dinastije, Saud i Rashid. Cijelo stoljeće su se iscrpljivali u borbi za prevlast, uzrokujući neprekidna krvoprolića na Arapskom poluotoku,  sve dok Ibn Saud (1882-1953) nije napravio odlučan korak.

Pod patronatom Velike Britanije, jedine zemlje na svijetu koja je 1915. priznala sultanat Nagd, Ibn Saud je Meku uspio osvojiti 1924., a Medinu 1925. godine. 1927. postaje, opet priznat samo od Velike Britanije, “kralj Higiaza i Nagda i njihovih zemalja”. U ugovoru iz Džede su Englezi službeno priznali prvu vehabijsku monarhiju u povijesti.

“Njegove pobjede”, pišu u svojim hvalospjevima mnogi europski orijentalisti, “su ga učinile najmoćnijim vladarom Arabije. Njegova vlast se proteže od Iraka do Palestine, od Sirije do Perzijskog mora. Njegova osobnost se potvrdila u stvaranju “Ikhwàna”, bratstva vehabijskih aktivista, koje su Englezi zvali “novom masonerijom”.

Tako je pisao Harry St. John Bridger Philby (1885-1960), organizator arapske pobune protiv Osmanskog carstva 1915. Upravo on je bio čovjek koji je “zagrijao” W.Churchilla, Georgea V, baruna Rothschilda i Chaima Weizmanna za projekt stvaranja saudijske monarhije i kraljevstva. Otimajući sveta mjesta, koja su tradicionalno bila u posjedu “hašemitske dinastije”, Saudijci su s blagoslovom Engleza ujedinili Arapski poluotok, a Englezi su tako nadzirali pomorski put Suez-Aden-Mumbai.

Na kraju Drugog svjetskog rata, u kojem je Saudijska Arabija održavala proenglesku neutralnost, prevlast nad S. Arabijom spočetka zajedno dijele SAD i Velika Britanija, ali 1945. godine, prilikom susreta Roosevelta i vehabijskog monarha, postaje jasno da naklonost kuće Saud prelazi na stranu Sjedinjenih Država.

Kako to ponosno opisuje jedan američki arabist: “Oni su uvijek bili veliki obožavatelji Amerike, koja im je bliža i od same Engleske”.

To je bilo jasno već 1933., kada je saudijska monarhija dala koncesiju i monopol za eksploataciju nafte dala tvrtki “Standard Oil Company of California”, a 1934. američka kompanija “Saoudi Arabian Mining Syndicate” je dobila monopol na iskop zlata. Tijekom ’30-ih godina prošlog stoljeća, Saudijska Arabija daje SAD-u monopol na eksploataciju nafte

Muslimansko bratstvo

Nasilno zauzimajući sveta mjesta islama, saudijski vladari dobivaju prestiž kojeg sa sobom nosi uloga njihovih “čuvara”. Obitelj Saud tada osjeća potrebu za “internacionalizacijom”, koja bi joj dozvolila hegemoniju nad većim dijelom islamskog svijeta. To je bilo posebno važno kako bi se suprotstavili panarabizmu predsjednika Nassera, “ba’athskom panarapskom socijalizmu”, te Iranu i utjecaju šiita nakon islamske revolucije.

Muslimansko bratstvo se stavlja na raspolaganje Rijadu i njegovoj politici s cjelokupnom organizacijskom strukturom, zbog čega je bilo izdašno financirano od saudijske monarhije. Danas je Muslimansko bratstvo na popisu terorističkih organizacija i u Saudijskoj Arabiji, ali ne zbog vjerskih pitanja, već zato što Muslimansko bratstvo propagira politički islam sa strankama i vlast poput one koja je nakratko trajala u Egiptu, svrgnutu vojnim udarom generala Abdela Fattaha Al-Sisija. Rijad u toj propagandi vidi prijetnju apsolutističkoj monarhiji i zato je zabranio djelovanje pokreta, kojeg je ranije podržavao, ali izvan granica kraljevstva.

Nakon 1973. godine, zahvaljujući ogromnim zaradama od nafte, sredstva nisu nedostajala. Novac se ulaže u one dijelove svijeta u kojima islam nije bio naročito jak, samo kako bi se izbjegao utjecaj Irana. Posebice u Africi i među europskim islamskim zajednicama.

Osim toga, zajedništvo između saudijske monarhije i Muslimanskog bratstva se tada temeljilo na zajedničkoj doktrini,  jer je Muslimansko bratstvo “direktan sljednik, iako ne uvijek pravovjeran, selafija Muhammada Abduha”. U toj doktrini se u samom začetku prepoznaje tendencija prihvaćanja zapadne civilizacije, iako s izvjesnom dozom rezerve.

Tariq Ramadan, aktualni eksponent takozvanih “reformista”, interpretira misao osnivača Muslimanskog bratstva riječima: “Ne treba demonizirati Zapad. Zapad je dozvolio čovječanstvu veliki napredak i to se dogodilo za vrijeme preporoda. Tad je započeo dugotrajan proces sekularizacije, što je pozitivno zbog specifičnosti kršćanske religije i njenih crkvenih institucija”.

Tariq Ramadan podsjeća kako je njegov djed, koji je bio nastavnik u školi, bio nadahnut najnovijim pedagoškim teorijama svog vremena sa Zapada.

Takozvanim “Arapskim proljećem” se i službeno manifestirala dobra volja Muslimanskog bratstva da prihvati ideološke i političke ciljeve Zapada, koje je Samuel Huntington ukazivao kao temeljnu suprotnost Islamu. U Libiji, Tunisu i Egiptu je Muslimansko bratstvo uživalo svesrdnu podršku Sjedinjenih Država.

Svrgnuta egipatska stranka “Sloboda i pravda”, osnovana 30.travnja 2011. na inicijativu Muslimanskog bratstva, koja je bila pod kontrolom pokreta, deklarativno se pozivala na “ljudska prava”, propagirala je “demokraciju”, podržavala “kapitalistički način privređivanja i gospodarenja”, nije se protivila suradnji s Međunarodnim monetarnim fondom ni njihovim zajmovima. Svrgnuti predsjednik Muhammed Mursi je studirao u Sjedinjenim Državama, gdje je radio kao asistent na Sveučilištu u Kaliforniji, a dvojica njegovih sinova su američki državljani. Muhammed Mursi je po dolasku na vlast izjavio kako će “Egipat poštivati sve ugovore koji su dosad potpisani s drugim zemljama”, prvenstveno misleći na Izrael. Za prvi službeni posjet je odabrao Saudijsku Arabiju, gdje je izjavio kako želi poboljšati odnose s Rijadom, te kako je “etička dužnost” podržati oružanu pobunu koju vodi oporba protiv vlade u Damasku.

Međutim, Muslimansko bratstvo je tijekom Arapskog proljeća stvorilo mnoge tvrdolinijaške selafijske islamističke skupine i milicije. Jedna od najjačih je bila Ansar Al-Sharia u Tunisu, koja je kasnije prešla u Libiju, te Libijska islamska borbena skupina (LIFG) Abdelhaqima Belhadja, bivšeg militanta Al-Qaede. ISIL je, kao što znamo, nastao iz Al-Qaede Iraka, a sve ove skupine su u početku imale financijsku, logističku, obavještajnu i svaku drugu potporu katara, Turske i Saudijske Arabije. Kasnije su se Turska i Katar udaljili od saudijskih šeika i monarhije, što je doveli o do sukoba na bojnom polju raznih islamističkih terorističkih frakcija, najviše u Siriji. Islamističke milicije u Libiji su još uvijek kompaktne i imaju podršku Ankare i Dohe, dok general Haftar, koji je obećao iskorijeniti sve terorističke skupine u zemlju, ima podršku Egipta, ali i Rijada i UAE, što je paradoks.

No, završimo ovdje, jer o najnovijim zbivanjima na bojnom polju možete čitati u vijestima s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike. Važno je naglasiti na za ovakve skupine, koje više od jednog stoljeća služe interesima Zapada, nema drugog imena. To su islamističke terorističke skupine i islamisti koji nemaju veze s Islamom kao religijom. Ako je netko od čitatelja uspio saznati nešto više iz ovih nekoliko ključnih detalja iz povijesti islamizma, a ne Islama, bilo bi nam drago. Ake ne, ISIL, Al-Qaeda, Ansar Al-Sharia, Al-Shabab, Boko Haram i bezbroj sirijskih islamističkih terorističkih frakcija se ne mogu zvati bandom “Ali Babe i 40 razbojnika” ili nekim drugim imenom.

N. BABIĆ  – Logicno.com

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close