Iran kao noćna mora arapskih Sunnita postaje ključni faktor mira

Područje Bliskog istoka nikada nije bio lagan zadatak za predsjednike SAD-a u proteklih sedam desetljeća. Historijski gledano, podrška Izraelu i njegovom pravu da kao država postoji u okviru odbranljivih granica predstavlja izbalansiranu politiku između potrebe da se zaštite pomorske rute transporta nafte ili da se na neki drugi način zaštiti svjetska opskrba energentima. No, poteškoće sa kojima su se suočavale administracije prethodnih američkih predsjednika su ništa u usporedbi sa onima koje su stvorene izazovima današnjeg Bliskog istoka.

(PIŠE: Christopher R. HILL – DANI)

Izrael još postoji, ali je on danas postao mnogo teži saveznik. Izraelski premijer Benyamin Netanyahu se na poziv domaćih političkih protivnika predsjednika Baracka Obame u martu obratio na zajedničkoj sjednici američkog Kongresa na kojoj je podvrgnuo ključno pitanje vanjske politike s obzirom na izobličenja duboke i nesposobne američke partizanske polarizacije.

U međuvremenu je obezbjeđivanje sigurnih zaliha nafte i njen pomorski transport postalo mnogo složenije jer su SAD sada primorane da u potpunosti zaigraju šahovsku igru u vezi sa svim arapskim pitanjima. Što je još gore, ponekad se činilo da su SAD ovu igru igrale svezanih očiju sa značajnim raskorakom između lokalnih realnosti i razumijevanja tih realnost od svojih političara.

Kada je prije četiri godine počelo arapsko proljeće, SAD su instinktivno podržale smjenu režima u Libiji, Siriji i Egiptu, dok su istovremeno stale u odbranu novog ustavnog poretka u Iraku. Oni koji traže instant-zadovoljenje kroz promjenu tih režima moraju ishode ovakvih procesa shvatiti zapravo kao opomenu. Iako su neki odvratni lideri svrgnuti, ono što je poslije toga uslijedilo je još gore. Glavna posljedica promjene režima je jačanje sektaških identiteta i slabljenje postojeće perspektive opstanka nacionalnih država.

I sada su se izuzetno važni pregovori sa Iranom o njegovom nuklearnon programu nametnuli kao glavno pitanje u ukupnoj kompleksnosti arapskog pitanja. Obamina administracija je optužena da žarko želi postići sporazum sa Iranom i da ne želi odustati od njega. Međutim, ako su ove optužbe i istinite, onda to nije zbog toga što Obama očajnički želi ispuniti svoje obećanje koje je dao na početku svoje izborne kampanje 2008. godine, a to je pregovaranje sa neprijateljima SAD-a i pronalazak zajedničkih interesa.

Još važnije je da ne postoje adekvatne alternative za ovaj sporazum. Po svemu sudeći, Iran je duboko podijeljeno društvo na one koji žele da njihova zemlja bude poštovan član međunarodne zajednice i na one koji smatraju da je međunarodni status bolje ostvariti kroz program nuklearnog oružja. Nametnute međunarodne sankcije Iranu više idu na ruku ovim drugima, nego prvima.

To bi moglo vrijediti kada bi Iran bio punopravna demokratija koja je istinski odgovorna volji naroda. S druge strane, postoji veoma mali broj dokaza koji ukazuju na to da su sankcije učinile bilo šta da uspore iranski nuklearni program. Štaviše, kao što je to često i slučaj, sankcije su možda učinile više na desetkovanju srednje klase i motivacije iranskih vođa kako bi pronašle rješenje.

Obračun sa Iranom za mnoge Amerikance predstavlja bilateralnu borbu i neku vrstu reprize pregovora sa Sovjetskim savezom. U nekim aspektima, insistiranje Senata SAD-a da igra ulogu u odobravanju nuklearnog sporazuma odražava neku vrstu “povratak u budućnost” razmišljanja, a ako su SALT i START sporazumi (bilateralni sporazumi između SAD-a i SSSR-a o kontroli strateškog naoružanja potpisani 1974. odnosno 1991. op. prev.) bili pravno obavezujući ugovori između dvije države, onda sporazum sa Iranom također mora biti obavezujući.

Međutim, sporazum koji je postignut sa Iranom je multilateralne prirode koji uključuje sve stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, plus Njemačku. Dio Obaminog zadatka je da američki narod shvati kako se sudbina ovog sporazuma dotiče i drugih zemalja koje su uključene, a ne samo SAD-a.

Takozvane stranke koje su bile uključene u pregovore nisu samo države koje imaju veliki udio u krajnjem ishodu. Arapski svijet je mnogo zabrinutiji jer razmatra postignuti nuklearni sporazum. Pojačani sukob sa Šiitima i smjelo uplitanje iranskih Šiita u druge arapske države sa većinski sunnitskim stanovništvom uveliko su povećali skepticizam o bilo kakvom dogovoru. Iranski vjerski čelnici ne taje svoje želje za regionalnom hegemonijom, pa čak ni za vodstvom u islamskom svijetu.

Nepovjerenje između Iranaca i Arapa je čak mnogo starije od šiitsko-sunnitskih podjela i, u razdoblju koje će najvjerovatnije biti upamćeno kao jedno od najoslabljenijih liderstava u cijeloj regiji, Arapi pregovore o nuklearnom programu posmatraju kao nešto što je mnogo fundamentalnije od same kontrole naoružanja. Postavlja se pitanje da li bi SAD u jeku previranja u arapskom svijetu mogle pronaći alternativni strateški okvir u regiji u formi obnovljenog partnerstva s Iranom?

Za mnoge Amerikance koji još imaju gorka sjećanja po pitanju Irana, takav scenarij bi, u najmanju ruku, mogao postati neumoljiv. Ipak, sa arapske tačke gledišta, Iran se čini kao mnogo stabilniji element u regionalnoj jednačini koji je odlučan da se krene naprijed.

SAD su vrlo oprezne po pitanju ovakvog načina arapskog razmišljanja, te se aktivno udvaraju Saudijskoj Arabiji. Prešutna podrška SAD-a sumnjivom saudijskom bombardovanju Jemena u dugoročnom smislu sugerira da će SAD rješavati sunnitske strahove.

U širem smislu, suočavanje sa Islamskom državom i stabilizacija Iraka, Sirije, Libije i Jemena će zahtijevati bezrezervne diplomatske napore SAD-a. To će značiti ublažavanje saudijskih strahova, obnovu odnosa sa Egiptom i, da, dopiranje do Irana – ovo su prioriteti koji se temelje na stvarnosti savremenog regionalnog okruženja. Top prioritet za Obamu i njegovog nasljednika mora biti objašnjenje zašto su teške počinjene greške u nedavnoj prošlosti realizam učinile kao jedinu uvjerljivu opciju.

(Autor je bivši pomoćnik sekretara SAD-a za države istočne Azije i bivši je ambasador SAD-a u Iraku, Južnoj Koreji, Makedoniji, Poljskoj, te specijalni izaslanik za Kosovo i pregovarač za vrijeme dejtonskih pregovora)

Preuzeto iz magazina Dani.