Intervju Vítor Constâncio: Nismo svemogući, ali nismo ni nemoćni!

Potpredsjednik Evropske centralne banke Vítor Constâncio govori za Börsen-Zeitung o moći i granicama centralne banke, riziku od vrlo niske inflacije i snažnom kriticizmu u Njemačkoj

Mr Constâncio, političari i mnogi posmatrači mogli su vidjeti moć instrumenata ECB-a u borbi protiv niske inflacije i slab oporavak, ali drugi kažu da je ECB već postigla svoje granice. Da li se osjećate svemoćni ili nemoćni?

– Ovo je zaista jako interesantno pitanje. Ali ja bih rekao da nije ni jedno ni drugo: Mi sigurno nismo svemogući, ali nismo nemoćni Također, ono što radimo ima uticaj na ekonomiju i to je vrlo važno.

Međutim, očekivanja su i nade da ECB sama može promijeniti kurs su prenapuhana, zar ne?

– Ako se govori o perspektivama rasta istina je da monetarna politika ne može to učiniti sama. To je uglavnom do vlada, posebno strukturne reforme. Ali ako se govori o inflaciji, to je drugo: odgovornost monetarne politike je do dostigne inflacijski cilj – to je osnovni kredo monetarne teorije i centralnih banaka. Ne možemo prebaciti odgovornost na druge, ali ako drugi mogu pomoći, to je čak i bolje.

Predsjednik ECB-a Mario Draghi je rekao da bi moglo biti teško doći ispod ciljne inflacije blizu 2% bez nekih fiskalnih stimulansa i strukturnih reformi. Ali vi smatrate da kada je inflacijski cilj u opasnosti, ECB mora djelovati, bez obzira na to šta rade drugi?

– U pravu ste, to je moj odnos prema inflaciji. Međutim, gospodin Draghi je mislio i na rast u svom govoru, i kao što sam rekao, to je drugo. Naravno, u ovom trenutku bi puno pomoglo ako bi ga političari oslobodili. Ako će oni generirati više rasta to će smanjiti usporavanje ekonomije. To će pomoći protiv vrlo opasne situacije niske inflacije.

Ali, morate biti sve više frustrirani jer ECB uvijek daje, ali političari ne, zar ne?

– Da, apsolutno. Ali je važno priznati da su trusne zemlje učinile mnogo strukturnih reformi, te su počele ponovo da rastu.

Ali, u ovom trenutku problem su Francuska ili Italija, one odbijaju reforme.

– Naravno, postoje i neke zemlje kojima su strukturne reforme hitno potrebne. Ako pogledate izvještaj OECD-a za 2013 o odgovoru na njihove preporuke za strukturne reforme, stresne zemlje su na vrhu a druge zemlje eurozone su ispod euro prosjeka: Francuska, Nizozemska, Njemačka također.

Potrebna tri stuba

Nedavno je bilo puno govori o “velikoj pogodbi”, što znači neku vrstu dogovora između fiskalne, strukturne i monetarne politike za prevazilaženje krize u eurozoni. Draghi je rekao da ne postoji takav dogovor. Da li smatrate da je ovako nešto potrebno u ovom trenutku – kao u Japanu?

– Mislim da nam trebaju tri stuba. Ali, u isto vrijeme smo mnogo više zabrinuti za nezavisnost centralne banke u Evropi. Da ova vrsta koordinacije ne bi bila prikladna. Zbog toga odlučili da moramo biti odlučni u našem dijelu, a predsjednik Draghi je spomenuo ono što bi drugi trebalo da rade.

Samo tri mjeseca je prošlo nakon što je istorijski paket ECB-a opet značajno olabavio monetarnu politiku. Da li to znači da postoji sve veća briga za stagnaciju ili čak i deflaciju?

– Dvije stvari su se dogodile od juna: S jedne strane, pad inflacijskih očekivanja za čitav spektar. Bilo bi izuzetno opasno da inflacijska očekivanja napuste sidro …

To znači … pustiti je da padne znatno ispod ciljanog nivoa od 2% …

… Tako je. Ni pod kojim okolnostima ne smijemo dozvoliti da se to dogodi. Ako se to dogodi biće izuzetno teško povratiti kontrolu inflatornih očekivanja. Ona su glavni faktor za buduću inflaciju. S druge strane, konačni rezultati za drugi kvartal bili su vrlo razočaravajući. To povećava usporavanje ekonomije sa pritiskom na inflaciju.

Ono što je zaista važno su inflacijska očekivanja na srednji rok. Ona su još uvijek “usidrena”?

– Oni počinju da napuštaju sidro za period više od 4 godine. Ove brojke znatno su opale u protekla dva mjeseca. Sada počinju da se ostvaruju inflacijska očekivanja u pet godina za sljedećih pet godina. Osim toga, uticaj kratkoročnih očekivanja na dugoročnija očekivanja raste. Ovo je loš signal i velika briga za nas. Rizik da dugoročnija očekivanja definitivno napuste sidro je porastao enormno.

A to znači i da se rizik od deflacije u eurozoni povećao?

– Ne vidim opasnost od stvarne deflacije u smislu širokog pada cijena. Međutim, veliki problem u ovom trenutku je duži period niskog nominalnog rasta, niska inflacija i nizak rast. Ovo stvara probleme održivosti duga – i za privatna domaćinstva i za vlade. Nadalje, realno povećanje kamatnih stopa ima negativne efekte na ekonomski oporavak.

Ali nove projekcije ECB-a za rast i inflaciju su revidirane samo marginalno. Zašto se Upravno vijeće ipak odlučilo za sasvim dalekosežne odluke?

– Ovo nisu projekcije Upravnog vijeća, to je veoma važno. To su projekcije osoblja ECB-a i samo su jedan element za odluku Upravnog vijeća. Rizici za padanje rasta i inflacije su viđeni kao važniji od strane Upravnog vijeća.

Da li bi bilo fer reći da je to neka vrsta police osiguranja protiv rizika?

– Kada se bavimo upravljanjem rizikom uvijek nastojimo biti preventivni koliko je moguće. To je slučaj posebno ako postoji rizik za inflacijska očekivanja. Mi smo jednostavno morali odmah učiniti više.

Nedavne odluke Upravnog vijeća izričito imaju za cilj značajno povećanje i bilansa stanja ECB-a. Ovo je veliki pomak u politici ECB-a, čime se još više približava drugim centralnim bankama.

– Sa trenutnim sniženim kamatnim stopama mi smo na nultoj donjoj granici. Ako vjerujemo da nam je potreban još ekspanzivnija monetarna politika, moramo pronaći različite kanale. Porast bilansa stanja je jedna od opcija. S jedne strane, to utiče na inflatorna očekivanja za budućnost, a sa druge strane, to je okidač za promjene inveticijskih odluka. To će dovesti do prelivanja na druga tržišta imovine i imati uticaj na kurs.

Prema mnogim posmatračima utjecaji mogu biti veći ako ECB dadne precizan brojke za dva programa kupovine imovine za vrijednosne papire (ABS) i pokrivene obveznice.

– Ja razumijem argumente. Međutim, iz naše perspektive to je teško i ne bi bilo prikladno posvetiti se određenom broju. Mi smo odlučili da to ne radimo.

Čak kada dobijemo više detalja početkom oktobra nećemo dobiti precizne brojke za planirane kupovine?

– U ovom trenutku mi ne namjeravamo dati konkretne brojke.

Međutim, Draghi je signalizirao da – uključujući i novi TLTRO – cilj je da se poveća bilans stanja od 750.000.000.000 € do 1000000000000 €. Mnogi promatrači sumnjaju da je to moguće, posebno u kratkom vremenskom periodu.

– Mi smo uvjereni da će tri komponente imati značajan utjecaj na naš bilans stanja – sa posljedicama koje sam opisao. Očekujemo značajne efekte od TLTRO-a. To je razlog zašto smo i kamatne stope ponovo smanjili. Bilo je glasina da banke možda neće doći na prvi TLTRO zato što se špekuliralo da će se kamatne stope rezati kasnije. Ovo je sada van stola.

Da li to znači da ako je manje TLTRO zahvatanje, da će biti veći program kupovine?

-To nije nužno. Ali opet: vjerujemo da će nove mogućnosti biti vrlo atraktivne. Pa bankama savjetujemo da ne propuste ovu priliku.

A ako sve ostalo ne uspije, ECB će početi kupnje državnih obveznica? O ovoj opciji kvantitativnog popuštanja (QE) je već bilo riječi i na Upravnom vijeću, ali to se nije dogodilo ovaj put. To znači da ne postoji “komotna većina” za ovaj korak – kao što je za druge koji su objavljeni pretprošle nedjelje?

– Nije bilo prijedloga za QE na ovom sastanku. O QE se razgovaralo, ali to nije bilo na stolu za odlučivanje. Stoga ne mislim da ste mogli izvući ovaj zaključak.

Nekonvencionalni instrumenti nisu a priori isključeni

Da li je QE, uključujući i kupovinu državnih obveznica, sljedeći logičan korak za Upravno vijeće?

– Uvjereni smo da nam je dopušteno da kupimo državne obveznice i na sekundarnom tržištu, ako je to opravdano sa stanovišta monetarne politike. Ali, mi također znamo šta to znači i da je naravno to nešto što ne bismo željeli da budemo primorani da uradimo. Nadamo se da će nedavni paket biti dovoljan. Ali gledajući našu odgovornost i naš mandat, kupovina državnih obveznica je svakako nešto što ne možemo isključiti.

Ali, to će dovesti do još višeg razilaženja okviru Upravnog vijeća. Prošlonedjeljna odluka nije bila jednoglasna – iako se uvijek naglašava da je Upravno Vijeće jednoglasno u svojoj opredijeljenosti za sve što je potrebno u vezi sa rizikom od niske inflacije.

– Ova fraza ne znači da u pojedinačnim slučajevima svako mora stati uz konkretan paket. Najznačajna stvar u vezi ove fraze – u kojoj je odlučeno jednoglasno je – da nekonvencionalni instrument nije a priori isključen. Ali, kalibracija i vrijeme mogu povremeno biti izvor rasprave.

Ali sa najnovijim odlukama konsenzus u odlučivanju je sada istorija?

– Od 2010 smo imali neke odluke koje nisu bile jednoglasno. I u tako teškim vremenima, postoje različiti pogledi. Ne bih to kvalifikovao kao iznenađujuće, ili čak i kao negativno. U budućnosti ćemo uvijek pokušati da postignemo konsenzus. Ali ponekad moramo i ovakve odluke.

Spomenuli ste uticaj politike ECB-a na euro. Vaš kolega Ewald Nowotny je imao više grubih komentara rekavši da je cilj bio da se oslabi valuta. Da li ECB u tom pogledu postaje sve više poput drugih centralnih banaka, koje implicitno koriste kurs kao instrument? Zar se ne bojite protivmjera od drugih?

– Moram da vam protivrječim: Nismo donijeli ni jednu odluku koja je imala za cilj direkto na kurs. Ne može se to reći . Naša monetarna politika je usmjerena na domaću stvarnost. Mi moramo to da radimo zbog teške situacije niske inflacije u kojoj smo. Naravno, svi znaju da neminovno postoje posljedice za kurs. Devalvacija eura je kolateralna posljedica naše politike. Ali ono što je zaista važno je domaći cilj. Nije cilj kurs. Nismo promijenili politiku i poštujemo to.

Ovo me podsjeća na Japan. u 2013, japanski lideri također su govorili da je ultra-ekspanzivna monetarna politika bila usmjerena na domaće ciljeve, a ne na slabi jen. Također u to vrijeme evropski političari i centralni bankari su sumnjali u to i kritikovali.

Ima puno neopravdanih strahova u Njemačkoj

– Ako ste pročitali MMF-ove ili izjave G20, japanska politika je uvijek smatrana prihvatljivom zato što je razumljivo usmjerena na domaće mete. Sada se isto to odnosi i na područje eura, iako na drugoj skali: Nismo u deflaciji, a neće ni biti deflacije.

U Njemačkoj politika ECB-a je ozbiljno kritiovana. To se povećalo sa planiranom kupovine imovine. Jedna od zabrinutosti je da ECB rizikuje na svom bilansu stanja što bi moglo na kraju opet izazvati probleme za poreske obveznike. Zar nije veliki rizik da podrška u Njemačkoj za ECB može biti poptuno izgubljena?

– To nas se, naravno, tiče. Mi ne živimo u kuli od slonovače. Ali imamo mandat i to je mandat za 18 zemalja eurozone u cjelini. Ali isto tako mislim da postoji mnogo nesporazuma i neopravdanih strahova u Njemačkoj. Samo da dam jedan primjer: kada smo počeli kupuju državnih obveznica prvi put u 2010., svi su pisali u Njemačkoj o predstojećoj hiperinflaciji. To se nije dogodilo, a nema razloga da se vjeruje da će se to dogoditi i sada. I također 2010. nije bilo straha za potencijalne gubitke. Ako ništa drugo, Eurosistem je značajno profitirao sa ovim akvizicijama.

Ali, osjećaj je da ECB sve više odstupa od stabilno orijentirane monetarne politike Bundesbanke i svojih bivših dana. Ovaj osjećaj povećava se kada se predsjednik Bundesbanka Jens Weidmann protivi ECB-ovim odlukama.

-Mislim da je teško reći da ECB odstupa od politike stabilnosti kada je stopa inflacije na 0,3%. Mogli su to kazati kada je inflacija bila na 3% ili 4%. Naš je osnovni mandat stabilnost cijena i nećemo upadati u politike koje mogu stvoriti opasnosti u tom pogledu.

Drugi veliki strah su novi mjehurići u finansijskom sistemu.

– Naš je mandat tiče se stabilnost cijena proizvoda i usluga, a ne na nivou cijena imovine. To je mandat koji su nam olitičari dali ugovorom. Ako govorimo o cijenama imovine trebamo makroprudencijalne instrumente, a ne korištenje kamatnih stopa. Neki instrumenti su dati ECB-u u Uredbi o SSM-u – ali su ograničeni. Želio bih da imamo više instrumenata te vrste.

Na primjer?

– U Velikoj Britaniji, Vlada je nedavno dala Bank of England instrument kredita na vrijednosti i duga na koeficijente prihoda, posebno za prevenciju mjehurića u stanovanju i na tržištu nekretnina. U USA, Fed može proglasiti nesistematske banke važnim i zatim imati nadzor nad njima. Ovo su neke dobre ideje.

U eurozoni je situacija sa bankama još uvijek veliki problem. One se i dalje vide kao nekapitalizirane. Što mislite o tome, pogotovo što sveobuhvatna procjena ECB-a dolazi uskoro?

– Prije svega: od prošle godine banke su već provele mnogo odluka u očekivanju sveobuhvatne procjene. Pokrenules u novi kapital i povećale provizije. Sve u svemu, od juna 2013.godine, 128 banaka koje će biti pod nadzorom ECB-a u budućnosti će ojačati svoje bilanse za 197.000.000.000 €. To znači da ECB čeka veliki uspjeh.

Da li su strahovi neopravdani?

– Takva zabrinutost se temelji na pretpostavci da se neke aktive i bilansi banaka pogrešno vrednuju. To je upravo mjesto gdje pregled kvaliteta aktive dolazi do izražaja. Uvjereni smo da možemo odagnati zabrinutost jednom i za svagda. Ponašanje cijena dionica također pokazuje da su investitori počeli ponovo stavljati novac u evropske banke.

Studija Evropskog odbora sistemskog rizika (ESRB) nedavno je utvrdila da je evropski bankarski sistem preglomazan i visoko rizičan. Da li se slažete, a postoji li uloga za ECB kao novog nadzornika?

– Iako ne sporim da su neki dijelovi Evrope “prebankirani”, ja bih kvalificirao ovu izjavu nedostatnom. Evropski bankarski sektor izgleda mnogo veći nego što je američki u odnosu na BDP, ali u SAD većina hipoteka nije u bilansu banaka. To je bitna razlika. Bankarski ssitem u sjeni je mnogo veći i SAD-u. Bankarska unija će pružiti okruženje u kojem ćemo vidjeti koncentracije u bankarskom sistemu. Ali to treba prepustiti tržištu, a ne može se postići izravno politikom. Ja verujem da će finansiranja putem tržišta kapitala postati važno i u Evropi.

Monetarna politika i “nova normalnost”

Vratimo se na monetarnu politiku. Postoji intenzivne rasprava o “novoj normalnosti”, na primjer, u osećaju da nekonvencionalni instrumenti postaju sve normalniji i da će kamatne stope biti i niže nego u prošlosti. Da li vi vidite takvu “novu normalnost”?

Mislim da postoji “nova normalnost”. Prvi element je uvođenje makroprudencijalne politike. Finansijska kriza je pokazala da će stabilnost cijena ne vodi automatski do finansijske stabilnosti i da finansijska nezgoda može biti opasnost za stabilnost cijena. Stoga centralne banke trebaju nove instrumente. To je opasno i nije efikasno da se spriječi ili pokuša spriječiti ubodem mjehurića putem kamatnih stopa. Drugi element je nužnost nekonvencionalnih mjera. Činjenica je da je okruženje takvo da neutralne realne kamatne stope …

Znači … da je interes da realni BDP-a raste po svojoj stopi rasta a inflacija bude stabilna …

– Da ova stopa bude negativna u ovom trenutku i da će biti čak i veoma niska ili čak negativna na neko vreme. Ova stopa ima puno veze sa potencijalnom stopom rasta ekonomije i ova potencijalna stopa rasta se smanjuje u mnogim zemljama za sada, zbog demografije, ali i zbog drugih faktora. Povrh toga, planirane uštede su strukturalno ispred mogućnosti ulaganja. To je razlog zašto sam uvjeren da nekonvencionalna monetarna politika će li biti normalna za još neko vrijeme.

Da li to znači da se plašite “sekularne stagnacije”, dugog perioda bez rasta?

– Nisam siguran i mislim da niko ne može biti siguran. Svakako postoji trend kontinuiranog smanjenja realnih kamatnih stopa koji je bio vidljiv i u naprednim ekonomijama u proteklim decenijama. U tom kontekstu, vrlo je važno povećati potencijal rasta. Zbog toga je potrebno mnogo različitih politika. Moramo se nadati da ovaj period neće trajati predugo i da ćemo bii u mogućnosti da ponovo povećamo potencijal za rast u našim ekonomijama.

Indikator

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close