IntervjuM plusPolitikaRegion

Intervju s Lukom Mesecom: Početkom devedesetih su nam obećavali da ćemo postati nova Švicarska

Slovenija je jedina od bivših jugoslavenskih republika koja nakon otcjepljenja od Jugoslavije nije nazadovala. No, ono što su obećavali „samoosvojitelji“ i to što je realnost 26 godina kasnije, dvije su jako različite priče

Luka Mesec (Kranj, 1987) slovenski je političar, aktivist i poslanik u Državnom zboru Slovenije. Diplomirao je politologiju (smjer: europski studiji) na Fakultetu za društvene vede Univerziteta u Ljubljani. Nedavno je izabran za lidera slovenske ljevičarske stranke – Levice, dok je prije toga bio lider Združene levice. Levica se zalaže za društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, širenje političke demokracije i demokracije na radnim mjestima. Protiv je daljnje privatizacije i mjera štednje. U Državnom zboru Slovenije Levica ima šest zastupnika.

Darko Vujica, Prometej.ba: Bili ste lider Združene levice. Prije koji mjesec osnovana je Levica. Šta je to novo u vezi sa Levicom u odnosu na Združenu levicu?

Luka Mesec: Združena levica je bila koalicija triju stranaka, Levica je jedna stranka. Prije smo imali poslaničku grupu i tri stranke, sada imamo jednu, jedinstvenu stranku i poslaničku grupu. To je glavna novost, prednosti su uglavnom operativne.

Kako vidite Sloveniju danas, 26 godina nakon samostalnosti?

Slovenija je jedina od bivših jugoslavenskih republika koja nakon otcjepljenja od Jugoslavije nije nazadovala. No, ono što su obećavali „samoosvojitelji“ i to što je realnost 26 godina kasnije, dvije su jako različite priče.

Slovenski izlazak iz Jugoslavije je – pored ekonomskih i političkih problema u Jugoslaviji – izazvao zavist za Zapadom, pogotovo za susjedima Austrijom i Italijom. Slovenci su sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća išli tamo u šoping i vraćali se sa punim prtljažnicima, ali i sa osjećajem vlastite inferiornosti. Divili su se tamošnjoj kupovnoj moći, izboru potrošača, kvaliteti talijanskog jeansa i njemačkoj zabavnoj elektronici. U osamdesetima, tzv. nova građanska desnica zaigrala je na te emocije i ljudima obećavala da će Slovenija postati druga Švicarska ukoliko se odcijepi od Balkana.

Plebiscit je tako 1990. godine sa devedeset postotnom većinom odlučio da se Slovenija pomakne u „Mitteleuropu“, a druga Švicarska nismo postali. Unatoč možda najmanje lošem prijelazu od svih na istoku, još uvijek smo uhvaćeni negdje na europskoj polu-periferiji. Osjećaji o tranziciji su zato vrlo mješoviti, dok razočaranje nije zanemarivo.

Koje su to skupine (ali i sektori) koje su najviše pogođene u Sloveniji nakon sloma jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i uvođenja tržišne ekonomije? Tko je najviše izgubio u takozvanoj “tranziciji”?

Osnova nove elite oblikovala se u tranziciji. Sa denacionalizacijom vlasništvo su dobili njegovi predratni vlasnici, njihovi nasljednici i Crkva. Sa distribucijom certifikata (dionice u društvenom vlasništvu), najviše su dobili tzv. „pidovski baruni“, koji su te certifikate masovno otkupljivali od ljudi i ustanovili prve financijske fondove. Tada smo dobili „tajkune“, direktore, koji su preuzeli društvena i državna poduzeća. S tim procesima, formirana je nova vlasnička klasa.

Drugi važan proces bila je distribucija stambenih prostora. U socijalističkoj Sloveniji, stanovi su uglavnom bili u vlasništvu društvenih poduzeća, početkom devedesetih, vlast je omogućila širokim masama da otkupe stanove koji su u to vrijeme bili praktički slobodni. Stan od sedamdeset metara kvadratnih bilo je moguće u Ljubljani otkupiti za cca. 20 000 njemačkih maraka, danas taj stan vrijedi preko 200 000 eura. Njegova vrijednost se povećala za dvadeset puta.

Tko je tu izgubio? Direktno svi koji nisu dobili stanove u gradovima, jer je na periferiji i do deset puta niža vrijednost nekretnina, s vremenom kašnjenja, osobito mlađih generacija, koje danas, ako njihovi roditelji nisu bogati – vrlo teško mogu doći u grad. To je proširilo jaz između centra i periferije te smanjilo mobilnost od sela ka gradu. To nije trivijalno, globalizaciju je bilo lakše preživjeti u metropolama, jer su guste mreže socijalnog kapitala i kulturne potrošnje nego van njih; to je jedan od izvora i bit će izvor novih, značajnih nejednakosti.

Možete li nam približiti i kazati koji su to najveći problemi radnika u Sloveniji – ali i drugih potlačenih skupina u slovenskom društvu?

Slično kao i drugdje: relativno niske plaće, visoke stope prekarnosti (posebno među mladima) te srednje visoka stopa nezaposlenosti (blizu 10%). Glavni razlog toga je to da su slovenske vlade nakon izbijanja krize provodila „strukturne reforme“ po uzoru na vladu Gerharda Schroedera u Njemačkoj između 2000. i 2004. U Njemačkoj je osnovan ekonomski model po sljedećoj logici: visoka konkuretnost zahtijeva niske plaće, a niske plaće zahtijevaju nisku stopu socijalne pomoći, i tada su ljudi prisiljeni raditi bilo kakav – loše plaćen – posao. Posljednjih godina ovaj model postao je model za cijelu Europu. Najduže mu se opirala Francuska, ali je i ta „tvrđava“ također pala – sa Macronom. Problemi slovenskih radnika su problemi europskih radnika.

Levica je dio Partije europske ljevice. Prije nekoliko godina, postojala je svojevrsna „ofanziva“ radikalno lijevih partija u Europi; rasla je Siriza, Podemos, Linke i vi zajedno s njima. Ipak, čini se da su se stvari sa „kapitulacijom“ Sirize „smirile“ i promijenile. Šta mislite o tome? Kako krenuti u novu „ofanzivu“?

Istina je, našli smo se u defanzivi. Prije svega, zbog pojave druge alternative liberalnom poretku – desnog populizma. To nas je zapravo gurnulo u svijet, gdje problem najednom nije (neo)liberalizam, ali se on ponovno pojavljuje kao napredan, osloboditeljski. Pogledajte Macrona. Bi li Francuska izabrala takvoga čovjeka prije pet godina?

Ljevica će morati plivati u takvim okolnostima. Činjenica je da će Macron i Merkelova EU federalizirati u još konkurentniji i beskompromisan neoliberalni poredak. Vlade države članica nemaju velike mogućnosti da odstupe od te politike, a zlokobnost autoritativnog liberalizma vjerojatno će biti još jača u budućnosti.

Ugrubo ću kazati, ljevica ima tri mogućnosti. Prva, koju su mnogi pronašli na ljevici, je projekt lijevog izlaska iz EU, tzv. Lexit. Sam nisam pristaša toga, socijalizam u jednoj državi nije moguć, a također sam protiv marširanja ljevičara pod nacionalnim zastavama i zbližavanja s pozicijom nove desnice, koja je taj projekt uzela za svoj. Pogledajte Nacionalni front i njegovog nedavno svrgnutog stratega Floriana Philiopota u Francuskoj – ukoliko izbacimo izbjeglice iz te priče, dolazimo blizu pozicije „Lexita“.

Sam navijam za drugu, obratnu mogućnost: da upremo sve sile u izgradnju lijeve koalicije na europskoj razini i postavimo jedan, jasan i izvediv projekt demokratske i socijalne preobrazbe Europe. Ako su nam liberali na nacionalnom nivou svezali ruke, nadiđimo ih na europskoj razini.

Do tada, (treća opcija) u danim okolnostima ljevica u Europi će najvjerojatnije morati djelovati onako kako je to slučaj već nekoliko godina u Njemačkoj i Skandinaviji – kao korektiv liberalnom poretku. To je defanzivna pozicija, ali sve dok se – na razini Europe – ne slažemo s kakvom ofenzivnošću trebamo ići naprijed, to je jedino realno.

U slučaju osvajanja vlasti, koje su to stvari koje planirate, ali i možete uvesti, obzirom na položaj Slovenije unutar Europske unije i realpolitičku situaciju? Bi li to možda za početak bila neka kejnzijanska politika ili bi se išlo sa većim zahtjevima?

Tako je, za početak kejnzijanska politika, usmjerena u projekte koji su izvedivi unutar danih okvira. Svoj program smo u tom mandatu gradili na zaustavljanju privatizacije zdravstva, obrani javnoga obrazovanja, podizanju minimalne plaće na 700 eura i socijalne pomoći na izračunati (barem) egzistencijalni minimum, opću obranu radničkih prava i uključivanje svih radnika (prekarnih, samozaposlenih, outsourcanih itd.) u sistem socijalne države.

Za naredni mandat bi tomu dodali infrastrukturne projekte, prije svega nacrt za ambicioznu državnu stambenu izgradnju i prijelaz s cestovnog prijevoza na željeznički. U oba područja država stagnira 25 godina. S tim adresiramo problem, kojeg sam pojasnio ranije kad sam govorio o nedostupnosti stanovanja i mobilnosti sa sela u grad.

Istovremeno otvaramo druge napredne teme, posebno ekološke (mi smo crveno-zeleni), ovaj tjedan smo po prvi put u slovenskom parlamentu pokrenuli raspravu o stočarstvu, zagađenju okoliša i zdravstvenim posljedicama koje stočarstvo uzrokuje, te o životinjskim pravima.

Kakav je Vaš lični stav i odnos prema iskustvu jugoslavenskog samoupravnog socijalizma? I pored toga, kako slovensko društvo gleda na taj period? Je li antikomunistička histerija koja postoji u Hrvatskoj, ali i u BiH i drugim državama bivše Jugoslavije, zahvatila i Sloveniju?

Po tome pitanju imam u načelu pozitivan stav: na drugu Jugoslaviju gledam prije svega kao na eksperiment iz kojega možemo mnogo naučiti.

Slovensko društvo je po tome pitanju jako podijeljeno, budući da se sredinom osamdesetih godina vodila kulturna bitka. Desnica je izrazito antikomunistička – njihova „teorija“ je da Slovenijom i dalje vlada „udbo-mafija“ koja vlada u „pozadini“. Prema njima, komunisti nikad nisu ni ispustili vlast iz ruku, budući da u pozadini oni vuku sve konce moći.

U to vjeruje nekih 20% ljudi, ali je taj diskurs dovoljno dominantan, da je na drugoj strani prevladalo mišljenje da onaj koji ružno priča o socijalizmu, pripada zavjereničkoj desnici. Tako imamo zanimljivu pojavu, recimo fenomen „crvenih liberala“. Tipičan primjer je ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković, koji upravlja gradom kao poduzećem, a istovremeno je i samoopredijeljeni ljevičar i antifašist – sudjeluje u partizanskim proslavama, govori o radničkim pravima i protiv kapitalizma.

Kakva je vaša suradnja sa sindikatima (ovdje povlačim kontinutet između Združene levice i Levice)? Šta se na tome polju značajnije napravilo?

Sa sindikatima smo započeli jako dobro. Od početka mandata smo imali jako dobre odnose s tri glavna sindikalna centra, vrhunac našeg sudjelovanja je bio novi zakon o minimalnoj plaći tokom ljeta 2015. koji su poduprle sve sindikalne centrale, a potom i svi članovi narodne skupštine.

U posljednje dvije godine, kada se ekonomski rast stabilizirao, najveći sindikat se udaljio od nas: opet se kladi na socijalno partnerstvo, na suradnju sa centrom, uglavnom sa socijaldemokratima. Naravno, intenzivnije radimo sa radikalnijim sindikatima i skupa s njima organiziramo akcije i štrajkove. Tako smo odlučno podupirali bojkot outsourcanih radnika u Luki Koper, iskorištavane radnike Pošte Slovenije, vozače autobusa Arrive itd.

Znate li možda nešto više o bosanskim radnicima u Sloveniji i problemima sa kojima se oni suočavaju tamo?

Znam, sudjelovao sam u aktivističkoj skupini „Nevidljivi radnici svijeta“, koja se borila za prava radnika migranata. Bio sam jednom, mislim 2010. godine, na protestu ispred slovenske ambasade u Sarajevu. Iskorištavanje tih radnika, uvjeti u kojima su radili, njihovi životni uvjeti i, posljednje ali ne manje važno – sramotne plaće – ako ih je uopće bilo – bile su ispod svih dopuštenih civilizacijskih standarda. Jedan bosanski radnik je rekao da se, kada je stigao u Sloveniju, osjetio kao da došao u zemlju faraona – kao rob.

Posljednjih godina, zakoni koji su išli na očiglednu korist eksploatatora, malo su popravljeni, ali čujem, da si je Slovenija u Bosni zbog tih iskustava dobila vrlo slabu reputaciju, da ni sami radnici tu više ne dolaze. Većina ljudi preferira ići u Austriju ili Njemačku i tamo tražiti posao.

Šta mislite o ideji stvaranja svojevrsne Balkanske unije (ili federacije), koja se postepeno, sve više zagovara među progresivnim snagama na Balkanu?

Ta ideja mi je poznata, ali trenutno ne vidim velikih mogućnosti za njeno ostvarenje. Ljevica na Balkanu je još uvijek vrlo nerazvijena, javno mnijenje se uglavnom zalaže za zajedničku budućnost u europskom kontekstu, a ne u novoj Balkanskoj federaciji. Zato se o tim pitanjima može govoriti više uvjetno, ali ono što je šteta jeste to da više ne koristimo našu kulturnu, historijsku i političku blizinu. Ja sam npr. naučio govoriti „naš jezik“ tek prije nekoliko godina, a veliki broj mojih vršnjaka i mladih govori engleski kada npr. posjete Sarajevo za Novu godinu ili idu u Hrvatsku na more.

Možda bi trebali početi sa takvim mjerama: poticati vlast da se naše države više zbližavaju, da naučimo jezike drugih, da mlađe generacije uče više o našoj zajedničkoj prošlosti. Udžbenici povijesti u slovenskim školama završavaju na 1945. godini sa partizanima i domobranima, dok o drugoj Jugoslaviji učenici ne uče gotovo ništa.

Šta je sa izbjeglicama? Stižu li izbjeglice još u Sloveniju? Kakav je odnos vlasti i društva prema njima i postoje li neke sistemske mjere u vidu pomoći za njih?

Nadam se da će se raspoloženje po tome pitanju okrenuti. Dvije godine desničarski diskurs je u potpunosti dominirao na tom polju. Desnica je dvije godine strašila ljude sa islamizacijom Europe i terorizmom. Tome su ovdje podlegle i sve ostale stranke, od socijaldemokrata pa nadalje. Mi smo tvrdo stajali na poziciji humanitarnog prijema, a bili smo jedini u tome, potpuno sami.

Trenutno je u Sloveniji oko 300 tražitelja azila, a zakonodavstvo je izuzetno restriktivno po tome pitanju. Upravo ovog tjedna smo imali paradoksalan slučaj kada je Ministarstvo unutarnjih poslova htjelo protjerati Ahmada Šamija, tražitelja azila koji je već dvije godine tu i koji je naučio slovenski jezik te se dobro akomodirao na okruženje.

Na kraju, paradoksalna stvar se događala nedavno kada su naš poslanik Miha Kordiš i poslanik socijaldemokrata jednog čovjeka vodili u sklonište – u parlament (budući da ga policija odatle nije smjela odvesti). Na kraju je reagirao premijer i odlučio da on ne bude protjeran. Takvi primjeri mi daju nadu da se histerija po pitanju izbjeglica smiruje.

Razgovarao: Darko Vujica

Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close