INOSLAV BEŠKER: Nacije ipak postoje

Nakon Škotske na redu je Katalonija – a na drugom rubu Evrope, malo preko njenih granica, faktički se osamostaljuje Kurdistan. A to je samo dio od, kažu, dvadesetak područja koja vape za neovisnošću u Evropi i na njezinim granicama.

(AUTOR: INOSLAV BEŠKER – autograf.hr)

Recimo odmah: jedino takvo područje koje se sada spominje u Hrvatskoj je “Slobodna Država Rijeka”, a ona, koliko je pratim, funkcionira zapravo kao udruga za promicanje lokalne povijesne kulture, a ne kao politički pokret. Između nje i, recimo, Transdnjistrije (dijela Moldove koji je i faktički pod kontrolom lokalnoga ruskog življa i oslonjena na Rusiju) ili Sjevernog Cipra (turske ciparske države s višedecenijskim unutarnjim suverenitetom, ali međunarodno posve nepriznatom, ako se ne računa potpora same Turske), razlika je kao od neba do zemlje.

 

Na našim granicama je Republika Srpska, entitet unutar Bosne i Hercegovine, kojemu je i Hrvatska dozvolila da nosi naziv Republika, koji implicira državnost i pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. U Daytonskom ugovoru, doduše, nema spomena o državnosti entitetâ, ali oni imaju unutrašnji suverenitet, iako ograničen, i unutrašnju državnu strukturu.

Najveća hipoteka na Republici Srpskoj je činjenica da je etnička većina Srba u njoj postignuta ne samo etničkim “čišćenjem”, nego i genocidom u Srebrenici, tako da bi eventualni referendum značio pravni blagoslov rezultatima postignutima genocidom, a to bi bilo strašno: nijedan pravni sustav na svijetu ne odobrava da zločinac uživa plodove svog zločina (iako u međunarodnom pravu to nije uvijek isključeno: Kalinjingradska oblast ima 86 posto etničkih Rusa, a samo 0,8 posto Nijemaca, ali također zahvaljujući temeljitom britanskom bombardiranju Königsberga pa ruskome etničkom “čišćenju” toga sjevernog dijela Istočne Prusije, u kojemu je Kantov grad postao, Bože prosti, Kaliningrad, po nominalnom poglavaru Sovjetskog Saveza koji je formalno pokrivao Stalinove zločine.

 

Nedaleko je i “Republika Ilirida”, netom proglašena u Skopju pred Skenderbegovim spomenikom (i sa Skenderbegovom kacigom nad grbom s albanskim dvoglavim orlom), koja smatra da ima pravo na Kumanovo, Skopje, Tetovo, Gostivar, Debar, Kičevo, Strugu, Demir Hisar, Ohrid, Bitolu – ukupno oko 40 posto teritorija slavenske Makedonije, sav njezin zapadni i sjeverozapadni dio.

 

Sjetimo li se da u Sofiji u Narodnom muzeju i dalje smatraju Ohrid i Prilep bugarskim gradovima, moglo bi biti zabavno – kad bi se ratovi vodili samo nadlajavanjem. Ovdje, međutim, može i krv pasti. “Ilirida” zahtijeva autonomiju unutar eventualno federalizirane Republike Makedonije – ali već sam naziv Republika, koji joj je pridao njezin vođa Nevzat Halili, implicira samoopredjeljenje do odcjepljenja. Prvi zahtjev je: dva parlamenta, jedan za Slavene, drugi za Albance. Kičasti nacionalizam Nikole Gruevskoga tako je dobio svoj pandan.

 

Premijer u nekoj zemlji ne može donijeti neko osobito dobro (ona proizlaze iz znanosti, iz privrede, iz čeljadi koja s politikom ima malo ili nimalo veze), ali može donijeti zlo, ili izbjeći štetu, ili izabrati manje zlo (kao Churchill, ali samo za drugoga svjetskog rata).

Za razliku od Gruevskoga, koji bi mogao biti grobar Republike Makedonije, Cameron je u zadnji čas uspio izbjeći manje zlo (barem za svoj i Kraljičin koncept Velike Britanije), obećavši Škotima mnogo veću, zapravo suštinsku autonomiju i federalizaciju Ujedinjenog Kraljevstva (u kojemu Engleska uvijek ostaje div, kao što je bila i Rusija u Sovjetskom Savezu). A u Britaniji zapravo nema više bitne jezične razlike (jer je engleski pojeo keltske jezike, od kojih opstaje tek folklorni škrajac, na žalost), nema ni neke bitne religijske razlike (barem ne između engleskih anglikanaca i škotskih prezbiterijanaca), pa su ipak nacionalne razlike sve znatnije, budući da nema direktne prijetnje koja bi Otočane natjerala da “zbiju redove”.

 

U Španjolskoj razlike su i nacionalne, i jezične, i kulturalne, samo nema religijskih. Kao i Škoti, i Katalonci pamte da su imali svoju državu (makar u sklopu Aragona) i da im je autonomija nasilno oteta nakon krvavog poraza, a i Baski pamte da su imali barem Navaru kao državu, te da je njihova autonomija sustavno gažena (pokolj Baska u Guernici pod Francom ovjekovječio je Katalonac Picasso).

 

Uskogrudni, bigotni Mariano Rajoy, za razliku od ipak lukavijega Camerona, nije spreman s Kataloncima ni za dogovor, ni za popuštanje. Dapače, on bi suzio i onaj prostor federalizma koji je dalekovodno izborio Felipe González. Cameron je sačekao referendum kao najnormalniju stvar, a svoje bitne karte je izigrao u posljednji čas, kad više nije bilo vremena za protuakciju, osiguravši tako pobjedu Londonu (i nove nevolje Evropskoj uniji, ma što o tome govorio Barroso, koji se pravi da ne vidi da su privilegiji odobreni Britaniji otrovni trn u boku Unije, rana koja ne zarasta).

 

Iako su prije dvije godine samo u Barceloni nepregledne mase marširale za neovisnost (milijun i pô, možda i dva milijuna ljudi), iako i Katalonci ne zahtijevaju ništa drugo do demokratsku proceduru (jer referendum baš to i jest), Rajoy se ukopistio iza blindirana Ustava i ne dopušta referendum ako ne glasaju svi španjolski građani. A oni drugi nisu ludi pustiti koku koja ima 7,5 milijuna od 42 milijuna stanovnika, ali donosi 20 posto društvenoga brutoproizvoda – kojim raspolaže Madrid.

Katalonski predsjednik Artur Mas, koji se ideji o neovisnosti priklonio naknadno, kad je shvatio da je razgovor s Madridom isto što i razgovor gluhih, zaobilazi prepreku predloživši da se u Kataloniji ne održi referendum, nego “narodna konsultacija”. Katalonski parlament je taj zakon potvrdio sa 106 glasova za i 28 protiv.

 

Rajoy se latio i ucjene. Odavna ne priznaje Kosovo, Škotima je poručivao da Španjolska nikada neće glasati za njihov prijem u Uniju ako iziđu iz Velike Britanije, a istim oružjem prijeti i Kataloniji (implicitno i Baskiji).

 

Krivica je za to i na Bruxellesu. Logično bi bilo da zemlja koja je u sklopu druge već u Uniji i koja je, kroz zakone (koje će ionako naslijediti) već usklađena s tečevinom Unije, u Uniji i ostane. Odnosno – ako ćemo baš tjerati mak na konac – da onda oba nova dijela zajedno kandidiraju za prijem (ali to je stupidno).

 

Budući da je Evropski ustav miniran u Francuskoj i Nizozemskoj (iako ga je velika većina prihvatila), i dalje ostaje liberum veto: svaka članica može se inatiti, ako se ne boji osvete. To je raspalo Poljsku potkraj XVIII stoljeća.

 

Unija neće usvojiti nikakva pravila za moguće osamostaljivanje. Odnosno, nijedna njezina članica ne želi sugerirati pravila za usvajanje u Organizaciji evropske sigurnosti i suradnje, koja je legalni čuvar poklada Helsinške povelje i sigurnosti granica. A dotad trijumfiraju ucjene. Koje padaju samo ako dogori do nokata.

 

Kao što se događa s Kurdistanom, barem s onim dijelom u Iraku, bez čije pomoći na terenu teško da će Zapad izići na kraj s “Islamskom Državom”.

U doba osmanlijskog rasula Kurdi su u pet ustanaka između 1806. i 1883. razvili silu sa 100.000 pešmerga (onih koji gledaju smrt u oči – kako sami nazivaju svoje gerilce). Kurdi na tadašnjemu turskom teritoriju ponadali su se boljim danima kada se Turska u prvome svjetskom ratu angažirala na strani Središnjih sila (Njemačke i Austro-Ugarske) koje su rat izgubile.

 

Predstavnici turskog sultana prihvatili su mirovni ugovor s Turskom sklopljen 1920. u Sčvresu, koji je predvidio i stvaranje autonomnog Kurdistana unutar turskih granica. Ugovor je, međutim, odbila turska Narodna skupština kojoj je predsjedao mladoturski vođa Mustafa Kemal gazi-paša (budući Atatürk). Turci su bili naročito ogorčeni što im je Sčvreski ugovor oduzeo i stavio pod međunarodnu upravu Carigrad/Istanbul, Bospor i Dardanele, dok je Smirna/Izmir predana Grčkoj.

 

Uslijedila je neuspjela anglo-grčka vojna intervencija 1922., za njom i teške epizode etničkog “čišćenja”, pa su sile (i silice) Entente sklopile s Turskom 1923. novi mirovni ugovor u Lausannei, skresavši grčke apetite – ali su pritom usput stradali i Kurdi: veći dio ostavljen je Turskoj bez ikakvih prava (nazivaju ih “gorskim Turcima” da im se ni ime ne bi spomenulo), nešto je sitno zapalo Siriju, a naftom najbogatiji dio, oko Mosula i Kirkuka, dodijeljen je novonastalom Iraku pod britanskom vlašću. O iranskom Kurdistanu ni mukaeta. Ali maca, kadli-tadli, dođe na vratanca…

 

Koliko god bile imaginarne zajednice, nacije postoje i djeluju u kolektivnoj svijesti. Pa stvaraju države, makar i zločinačke (što se dogodilo u jednom periodu i Nijemcima). Utoliko lakše, ukoliko ih se dulje sprečava.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).