BiHPolitika

Inat, hipokrizija i političke manipulacije

PROSLAVA 9. JANUARA: Inat, hipokrizija i političke manipulacije

Mehmed Halilović – analiziraj.ba

Što više vrijeme odmiče od odluke Ustavnog suda o neustavnosti praznika RS-a, vlasti ovog bh. entiteta tom datumu dodaju nove i nove elemente slavlja, teatralnosti i militantnosti

Srijeda, 9. januara, otkrila nam je svu raskoš bosanskohercegovačke i regionalne političke stvarnosti: inat, hipokriziju, manipulacije… Sporni praznik, Dan RS-a, koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim 26. novembra 2015., proslavljen je ove godine pompeznije i u naglašeno militarističkom duhu kao nikad ranije. Uz hiljade zastava RS-a i Srbije i bez ijedne zastave BiH. Zapravo, što više vrijeme odmiče od odluke Ustavnog suda, vlasti ovog bh. entiteta tom prazniku dodaju nove i nove elemente slavlja, teatralnosti i militantnosti.

To su učinili i sada. Ovog puta u koloni je bila dobro naoružana policija smrknutih lica, koja je dobila priliku da po drugi put demonstrira svoju ozbiljnost; prvi put je to učinila brutalno u pokaznoj vježbi batinanja vlastitih građana 25. decembra. Policija je ovog puta pjevala pjesme – „Svani zoro“ i „Odlazimo na Kosovo ravno“ . Na tom istom gradskom trgu paradirala je i neka vrsta replike srpske kraljevske vojske. I, navodno najveće iznenađenje, promovirano je novo oklopno vozilo za policijske i vojne zadatke…

Ako vlasti RS-a i „glavni baja“ nastave s ovim inovacijama, ko zna šta možemo očekivati iduće i idućih godina. Pošto se sada predstavljeno oklopno vozilo naziva „despot“, hoće li se neko buduće zvati „autokrata“? Zašto ne i „baja“? Ako je „despot“ ponos Republike Srpske, kao što pišu beogradske Večernje novosti, kakav bi tek ponos bilo novo vozilo koje bi se zvalo po Dodiku omiljenom epitetu.

Čović, Plenković i njihovi asistenti

Ali, vratimo se na svečanu ceremoniju u Banjoj Luci. Obilježavanje spornog dana RS-a pokazalo je svu hipokriziju regionalne i bh. političke scene. Slavili su „pobjednici“ − vlast koja je naslijedila djelo osuđenih ratnih zločinaca i time se ponosi, dakle, najviši predstavnici vlasti u RS-u i u Srbiji (koju je predstavljala premijerka Ana Brnabić, dobitnica najvišeg ordena RS-a), ali su proslavu uvećali i predstavnici gubitnika. Dragan ČovićVjekoslav BevandaJosip Grubeša, hrvatski ambasador u BiH Ivan Del Vechio… Čović i njegovi ministri su došli kao legitimni hrvatski predstavnici, kakvim se uvijek predstavljaju, pa su valjda i u ovoj prilici bili i u ime ubijenih i protjeranih Hrvata iz tog dijela BiH? Ili su ove druge napustili i više ne predstavljaju žrtve? Nije im prvi put. Napustili su i nisu štitili ni biskupa Franju Komaricu koji je prije dvije godine bio meta žestokih Dodikovih napada, što ne bi i žrtve koje za njih više ne glasaju.

Kao što je na Twitteru napisao Senad Pećanin, „Dragan Čović je jedini političar u regionu koji plače nad sudbinom Vukovara i slavi Republiku Srpsku“. Budući da Čović ima pod kontrolom sve općine u kojima HDZ ima vlast, Čoviću se ne može dogoditi „Komšićeva sudbina“ nepoželjnog u BiH. Možda ga jedino neka općina u Hrvatskoj van kontrole HDZ-a proglasi personom non grata? Možda baš u Šibeniku, koji je ‘91. razarao srpski general Slavko Lisica (osuđen za taj ratni zločin u Hrvatskoj), kojem je posthumno dodijeljeno najviše odlikovanje na ceremoniji koju je svojim prisustvom uveličao Dragan Čović?

Dolazak hrvatske delegacije iz Mostara i hrvatskog ambasadora nije, naravno, iznenađenje. I ne bi bio moguć bez saglasnosti vlasti u Hrvatskoj. Pogotovo ne dolazak ambasadora. U svijetu politike i diplomatije, dolazak ambasadora na takav događaj se tretira gotovo pa jednako kao da su bili premijer ili predsjednik.

Je li to ta „silna ljubav i podrška“ koju Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović pokazuju za Bosnu i Hercegovinu? Očito je da nisu mogli dozvoliti da izostanu s te proslave i da jedino Srbija i Rusija (koju je predstavljao odlikovani ambasador Petar Ivancov) zauzmu počasna mjesta u prvom redu svečane akademije. Očito je da se ruska kopča oslanja na tri, ne samo na dvije noge.

Sve djeluje kao po receptu prvog hrvatskog predsjednika, koji nije mogao propustiti „priliku“ da nepozvan sudjeluje u ratu u BiH tokom ‘92. i ‘93.

Nije državni praznik, ali imate slobodan dan

Ovaj je događaj razotkrio još jednu dimenziju bh. politike. Ako ostavimo po strani odnos prema žrtvama etničkog čišćenja u tom dijelu BiH, čak i odnos prema nesrpskim povratnicima, koji su takođe zaboravljeni i ponovno žrtvovani, šta su nam domaćini i počasni gosti ovog puta pokazali? Hipokriziju, ponovno. Domaćini prkosnim negiranjem i ismijavanjem odluke Ustavnog suda (ne zaboravimo da je Dodik, čuven po svojoj živopisnoj retorici, poručivao Ustavnom sudu da tu odluku mogu „objesiti mačku o rep“!), a počasni gosti političkom podrškom tom činu.

Mnoge su odluke Ustavnog suda BiH nerealizirane (dok mediji navode podatak od oko 90 takvih odluka, predstavnici Ustavnog suda BiH su tvrdili da to nije tačno i da samo 13 odluka nije primijenjeno), ali samo u jednom slučaju (upravo u povodu Odluke o prazniku RS-a) vlasti na koje se to odnosilo otvoreno su odbile da taj zahtjev prihvate. Nikada u drugim slučajevima vlasti nisu otvoreno i direktno zauzele takav stav. Istina je da su i vlasti RS-a u ovom slučaju, kao, mijenjale sporni zakon, čak provele i neki referendum u septembru 2016. da bi dobili podršku građana, ali Ustavni sud BiH je 30. septembra 2016. godine zaključio da sporna odredba Zakona o praznicima RS „prestaje da važi“ nakon objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“.

Neizvršavanje odluka Ustavnog suda je krivično djelo za čije gonjenje je nadležno Tužilaštvo BiH. Ustavni sud je uredno obavještavao Tužilaštvo, ali od tada do danas niko nikad nije procesuiran ni u ovom, ni u drugim slučajevima. Javnost je samo u dva-tri navrata obaviještena da je „istraga u toku“ i – to je sve.

Nije to jedini paradoks u ovom slučaju. Jednako veliki predstavlja i informacija koja je stigla iz Vijeća ministara (od njegovog Generalnog sekretarijata, ma šta to zvučno ime značilo) da uposlenici svih državnih institucija s prebivalištem u RS-u „9. januara neće morati doći na posao jer će im taj dan biti evidentiran kao državni praznik“! Po ovome ispada da Ustavni sud ne može „dobaciti“ ni do Marijin Dvora, gdje su smještene sve ove državne institucije, kako bi tek do Banje Luke.

Politika savršenog apsurda

Ili do – Mostara? HDZ BiH je politička partija koja takođe ima problema s odlukama Ustavnog suda BiH. U kantonima s hrvatskom većinom u kojima HDZ ima vlast nije provedena odluka ovog suda o konstitutivnosti – Srba. Bilo je nekoliko inicijativa i pokušaja da se ta tema postavi na dnevni red Hercegovačko-neretvanskog kantona, ali svaki put nije bilo „dovoljno ruku“. Poslanici HDZ-a nisu došli.

Čime je onda Milorad Dodik zaslužio toliku pažnju Dragana Čovića, koji se ne plaši ni eventualnih negodovanja u vlastitom glasačkom tijelu, ni burnijih reakcija Bošnjaka i bošnjačke politike? Sigurno ne ovim blokiranjem priznavanja jednakopravnosti Srbima u kantonima u kojima on vlada. Dodik mu to baš i ne zamjera, iako je kazao da je dobio „obećanje da će to uskoro biti završeno“. To „uskoro“ traje već nekoliko godina. Kao što Čovića ne zanimaju Hrvati izvan teritorije koju kontrolira njegova partija, tako ni Dodik ne osjeća naročitu privrženost i brigu za Srbe izvan kruga koji pokriva SNSD.

Ovi politički saveznici su se našli u paradoksalnoj iako, po njihove političke interese, vrlo skladnoj situaciji: Čović će podržati Dodika u nipodaštavanju odluke Ustavnog suda, a Dodik Čovića u političkim ucjenama i blokadi formiranja vlasti ukoliko se ne provede odluka istog tog suda na kojoj HDZ bezuslovno insistira (promjena Izbornog zakona BiH).

Politički istomišljenici i saveznici, Dodik i Čović, uz obilatu pomoć nezainteresovanih i još više nesposobnih u državnim strukturama, doveli su politiku do savršenog apsurda: ne priznaje se praznik u RS-u, ali zato uposlenici iz ovog entiteta u državnim institucijama mogu koristiti neradni dan kao i za svaki državni praznik; ne priznaje se odluka Ustavnog suda (o prazniku RS-a), ali se bezuslovno zahtijeva provođenje odluke tog suda o Izbornom zakonu. Nije čudo njihova saglasnost i u drugim oblastima, među kojima je, uz druge teme, nepriznavanje bosanskog jezika vrlo usaglašeno.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close