Već sam se prilikom prvog susreta zadržala neobično dugo na snimanju. Bilo je nečega toliko nesvakidašnjeg u smirenoj pojavi s osmijehom, koja sa strpljenjem Dalaj Lame postavlja svoju izložbu
Naša razlika u godinama, u prijeratnom, prošlom sarajevskom životu, nije nas mogla dovesti u prijateljevanje. Imala sam premalo godina kada sam se počela baviti novinarstvom, i strašnu potrebu da niko ne primijeti koliko sam mlada i koliko ne znam. O ljudima koje bih trebala intervjuisati saznavala sam usput, u hodu, uvijek strahujući da ne postavim neko glupo pitanje. Glupo pitanje u mojoj skali vrijednosti izaziva veći strah od propuha.
On je status sarajevske gradske zvijezde stekao dok sam ja još uvijek sticala elementarna znanja o svijetu. On je otišao u Pariz, a ja se vratila u Sarajevo. U ono vrijeme kada nije bilo popularno trgovati manjinskom nacionalnom pripadnošću. I da je bilo, ne bih uradila drugačije. Kao što ni on ne bi.
U grčevitoj potrebi da stignem sve što mi je zbog manjka godina i iskustva promaklo, nisam se uspjela posvetiti njegovoj biografiji, vjerovatno zato što nije bio u Sarajevu te nisam morala strahovati od susreta i potencijalnog vlastitog glupog pitanja.
U neka sretnija televizijska vremena, radeći magazin iz kulture Sedmica na Federalnoj televiziji, sa prijateljicom i urednicom Majom Begtašagić, od Sanje Blečić, kolegice sa crnogorske televizije, dobile smo prilog o otvaranju izložbe „Sarajevo u srcu Pariza“, Milomira Kovačevića Strašnog. Bile smo u čuvenoj Beta 4 montaži u kojoj su radili najbolji montažeri i montažerke koje je ova zemlja imala i gledala sam taj prilog dok se beta kaseta skoro nije izlizala. Bila je 2008. godina. Svijet je još uvijek bio skoro cijeli.
Ubrzo je, nakon pariške postavke fotografija predmeta koje su Sarajlije ponijele napuštajući grad, te zapisa o njihovim sjećanjima, imao istu izložbu u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Otišla sam da uradim svoj prvi intervju sa Strašnim, ne znajući da će to biti čovjek sa kojim ću uraditi najviše intervjua u životu. Omiljen gdje god se nađe, često je bio željeni sagovornik mojih urednika diljem regije, i mimo mojih prijedloga. Sa Strašnim se nikada nije moglo pogriješiti. Niti znam za njegove greške.
Već sam se prilikom prvog susreta zadržala neobično dugo na snimanju. Bilo je nečega toliko nesvakidašnjeg u smirenoj pojavi s osmijehom, koja sa strpljenjem Dalaj Lame postavlja svoju izložbu.
Nastavili smo se sretati tokom njegovih posjeta domovini, najčešće povodom izložbi, za koje bi se u redu čekalo na ulazak u Umjetničku galeriju. Onda sam počela sa Sašom Bukvićem organizovati izložbe u Zvonu.
Strašni je bio naš najprisutniji autor.
I svaki put bilo je kao da radimo u MOMA-i, a ne u malom sarajevskom kafeu, gdje izložbe nastaju zahvaljujući entuzijazmu mahnitih posvećenika, a ne na osnovu budžeta. Naši dogovori za izložbe podrazumijevali su po tri razmijenjene rečenice na relaciji Sarajevo-Pariz. Onda bi došao, posudio negdje ramove, i postavio još jednu svoju strašnu izložbu. Uživala sam u tim danima. Telefon bi mi stalno zvonio. Svi mediji željeli su razgovor sa njim. Preko noći bi portale zagrlio njegov nasmijani portret i priča o aktuelnoj izložbi.
Kada bi dolazio mimo postavki, obično bi se pojavljivao bez najave, u sitnim satima u Zvonu. Toliko puta mi je rastjerao tamne oblake, uvijek s pažnjom slušajući ono što govorim, uvijek sa savjetom koji neće nikoga ugroziti.
Život i COVID su htjeli da prva izložba na koju su otišla moja djeca, tada bebe, bude izložba Strašnog u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti. Tada, zbog dvije bebe, nisam nigdje išla. Moji izlasci bili su do pijace i prodavnice u kojoj su pelene. Ali kada dolazi Strašni, pravila ne postoje. On će biti moj vječni izuzetak, kakvih je malo.
Život i COVID su takođe htjeli da moj posljednji izlazak, prije „nove normalnosti“ 13. marta 2020. godine bude sa Strašnim. Već sutradan sve se počelo zatvarati a ljudi manijakalno prati ruke i dezinfikovati sve oko sebe.
Kada je prošla korona i vlastiti teški životni period, prva izložba na koju sam otišla, bila je Strašnog, u Sašinoj organizaciji, onda kada je Zvono prešlo u Charlamu, a na otvaranju se okupilo toliko ljudi kao da korone koju kugom zovem, nikada nije ni bilo.
U životu u kojem je malo kontinuiteta i dosljednosti, Milomir Kovačević jedna je od mojih rijetkih konstanti, sa osobinom da se pojavljuje kada je najpotrebniji. Imala sam tu nesvakidašnju privilegiju i dovoljno drskosti, da ga zamolim za fotografisanje vlastitog vjenčanja. Jer naravno, pojavio se onda kada sam ja sa svojih „samo“ 43 godine, odlučila da se udam. Ni jednog trenutka nisam sumnjala u svoju odluku, bio je to jedan od najsretnijih dana u mom životu, a dodatnom miru doprinosilo je prisustvo Strašnog tokom ceremonije na kojoj su nazočili samo kumovi.
Ne znam da li sam se ikada tako smijala kao tog dana, i da li bi taj osmijeh bio tako ovjekovječen, da sa druge strane objektiva, nije stajao Strašni.
Iako naviknuta da se pojavljuje neočekivano, kad je najpotrebniji, neki dan je uspio i mene iznenaditi. U teškom i važnom danu, bio je tu, sa svojim osmijehom i foto aparatom. Sa mirom koji širi gdje god se pojavi. Sa neopterećujućom lakoćom vlastitog postojanja. Sa odanošću i ljudskošću koja je rijetka. Na jednom festivalu godinama smo radili zajedno. Bila je to neuobičajena situacija u kojoj sam se poslovno sporazumijevala pogledom.
O ljudima pišemo kada ih više nema. Odu od nas, a da im nismo stigli reći da ih volimo. Teške godine naučile su me da se ljubav i odanost moraju iskazivati za života, bez povoda, onako, od srca. Jer je jedino tako moguće podnijeti ovaj raspadajući svijet.
Milomir Kovačević ima pregršt razloga zbog kojih bi trebao biti ljut i stalno se žaliti. Ali on to nikada ne radi. Smirenošću samuraja sa svojim ruksakom i osmijehom, ide kroz život. U inat svemu što je kako ne treba.
Danas se, po ko zna koji put, osmijeh vraća u grad. Večeras će u Ex Yu rock centru u Sarajevu biti otvorena izložba muzičkih ikona osamdesetih koje su se nalazile pred objektivom Strašnog. Biće to još jedna noć u kojoj ćemo sresti one koje dugo nismo vidjeli, koji najčešće i izlaze samo onda kada izložbu ima Strašni. Još jednom ću ga zagrliti i vidjeti ono njegovo karakteristično odmahivanje rukom, kojim kao da želi reći da je život svakako prekratak da bismo ga opterećivali ljutnjom, malodušnošću i banalnostima.
Nije strašno, ali nije ni malo lako, biti Strašni.
Kristina Ljevak Barjamović, Prometej.ba
